1. Dana\u0161nja liturgijska \u010ditanja vrlo su znakovita i slikovita. S jedne stran vidimo an\u0111ela koji se uspinje i najavljuje ono \u0161to se ima zbiti, a s druge slu\u0161amo Isusa kako s Gore bla\u017eenstava objavljuje odredbe novog Zakonika: “Blago siromasima, njihovo je kraljevstvo nebesko; blago o\u017ealo\u0161\u0107enima, oni \u0107e se utje\u0161iti; blago milosrdnima, oni \u0107e zadobiti milosr\u0111e” (Mt 5, 3-10). Uz svetkovinu Svih Svetih tu je i spomendan svih vjernih mrtvih kada idema na groblje zapaliti svije\u0107e na\u0161im dragim pokojnicima. Jer, njihova pro\u0161lost na\u0161a je sada\u0161njost, a to \u0161to su oni postigli nama je obe\u0107ano u budu\u0107nosti! Stoga, kad se na\u0111emo na grobovima na\u0161ih pokojnika, razmi\u0161ljamo o na\u0161em kraju i svr\u0161etku, kao i o grobnom mjestu gdje \u0107e nas zasuti zemljom uz rije\u010di ”sjeti se \u010dovjek da si prah i da \u0107e\u0161 se u prah vratiti”. To je mo\u017eda jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo.<\/p>\n
Dosta vremena, naime, provedemo ne obaziru\u0107i se na tu trajnu konstantu \u017eivota. \u017divimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama do\u0107i ne\u0107e. A ipak, smrt je ne\u0161to najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ni\u0161ta u \u017eivotu tako sna\u017eno, jasno, i usudio bih se re\u0107i, pravedno kao smrt. Ona sve ljude \u010dini jednakima i pred njom nema razlike ni u stale\u017eu, ni u godi\u0161tu. I \u0161to je najzanimljivije ona nije izvan nas, ve\u0107 u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki na\u0161 trenutak i sve \u0161to mislimo, \u010dinimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi na\u0161i uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i \u017ealosti, postaju pro\u0161lost jer nad njima se nadvija sjena smrtna.<\/p>\n
2. Za\u0161to onda tako rijetko na smrt mislimo? Ljudi su, naime, donedavno umirali u krugu svojih najbli\u017eih. Djeca su u roditeljskoj ku\u0107i gledala kako umire nono ili nona, a onda otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako \u0107e i na njih do\u0107i red. Danas se redovito umire po bolni\u010dkim sobama. A ako slu\u010dajno umre u vlastitoj ku\u0107i, vrlo brzo se i uredno \u00abpospremi pokojnika\u00bb i odveze u mrtva\u010dnicu. U modernom sekulariziranom svijetu, dakle, pogrebni obredi svedeni su na povr\u0161ni spektakl ili potpunu privatnost. Bol i smrt izgubili su socijalnu i duhovnu dimenziju. Na njih se vi\u0161e ne gleda kao ”na Bogom danu prigodu” za rast u humanosti, altruizmu i svetosti. Ona se ne uklapa u protokol normalnog \u017eivota, ve\u0107 ugro\u017eava ”moju slobodu i privatnost”. U zaborav je oti\u0161lo duhovno i pedago\u0161ko pravilo kako je va\u017eno susresti se s istinom \u017eivota, kako god ona bolna bila.<\/p>\n
Stari pisac je to uspje\u0161no i umje\u0161no sro\u010dio u stihovima, ”Dies irae, dies illa”, gdje veli: ”Kolik strah \u0107e na sve pasti, kada Sudac vi\u0161nje vlasti, do\u0111e preterest ljudske strasti”. Istina, doju\u010der je mu\u010dilo du\u0161u vjernika ho\u0107e li \u010duti trublju kad zasvira i pozove na ra\u010dun pred vi\u0161njega Sudca. Suvremenog \u010dovjeka, \u010dini se ne mu\u010di toliko pitanje vje\u010dnog suda, koliko strah od osamljenosti u vremenu prije smrti; i ostavljenosti kad ga napuste \u017eivotne snage. Strah od suvi\u0161nosti, tereta, neizdr\u017eive boli i besmisla patnje izgleda ponekad ja\u010di od onoga straha susreta s vje\u010dnim Sucem.<\/p>\n
3. Stoga je neobi\u010dno va\u017eno i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme bolovanja i umiranja; posebice u onim trenutcima pred samu smrt. Lijepo je stoga \u0161to i odgovorni u zdravstvu primje\u0107uju potrebu stvaranja prostora za palijativnu skrb bolesnika. To su, naime, vrlo dirljivi i neponovljivi trenutci koje valja osmisliti. I Isus je pred samu smrt ”bio sa svojim u\u010denicima” koje je ”nazvao prijateljima”. A nakon ustanove Euharistije pozvao je apostole neka se me\u0111usobno ljube onako kao \u0161to ih je on njih ljubio. Zamolio ih je neka ga prate u molitvi, a kad su od umora pozaspali, hrabrio ih je neka ustraju i budni budu.<\/p>\n
Na svetkovinu Svih Svetih Isus i nas poziva, hrabri i poti\u010de. Ne tugujte zbog toga \u0161to ste ”siroma\u0161ni, gladni i \u017eedni pravednosti, krotki i milosrdni”. ”Blago vama kad vas pogrde i prognaju. Radujte se i kli\u010dite: velika je pla\u0107a va\u0161a na nebesima”. Pred \u010dudom dana\u0161njeg blagdana stajao je i vidjelac apostol Ivan te zapisao slijede\u0107e: ”Ja, Ivan vidjeh silno mno\u0161tvo \u0161to ga nitko ne moga\u0161e prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika”. Blago nama ako nas je Ivan vidio u tom silnom mno\u0161tvu spa\u0161enih koji se klanjaju pred prijestoljem Jaganjca i govore: ”Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, \u010dast i mo\u0107, i snaga Bogu na\u0161emu, u vijeke vjekova. Amen.<\/p>\n
\u2020 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup<\/p>\n
Na Gradskom groblju, 1. studenog 2015. u 15,00 sati<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
1. Dana\u0161nja liturgijska \u010ditanja vrlo su znakovita i slikovita. S jedne stran vidimo an\u0111ela koji se uspinje i najavljuje ono \u0161to se ima zbiti, a s druge slu\u0161amo Isusa kako s Gore bla\u017eenstava objavljuje odredbe novog Zakonika: “Blago siromasima, njihovo je kraljevstvo nebesko; blago o\u017ealo\u0161\u0107enima, oni \u0107e se utje\u0161iti; blago milosrdnima, oni \u0107e zadobiti milosr\u0111e”<\/i><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-15277","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-nadbiskupove-propovijedi"],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/15277","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=15277"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/15277\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=15277"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=15277"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=15277"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}