{"id":11718,"date":"2014-02-13T11:46:45","date_gmt":"2014-02-13T10:46:45","guid":{"rendered":"http:\/\/www.zadarskanadbiskupija.hr\/?p=11718"},"modified":"2014-02-13T11:46:45","modified_gmt":"2014-02-13T10:46:45","slug":"mons-dr-zelimir-puljic-prikaz-papine-pobudnice-radost-evandelja-evangelii-gaudium","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/2014\/02\/mons-dr-zelimir-puljic-prikaz-papine-pobudnice-radost-evandelja-evangelii-gaudium\/","title":{"rendered":"MONS. DR. \u017dELIMIR PULJI\u0106: PRIKAZ PAPINE POBUDNICE RADOST EVAN\u0110ELJA – EVANGELII GAUDIUM"},"content":{"rendered":"

\"Evan\u0111elje-radosti\"<\/a><\/b><\/p>\n

\n

\n

\n

Uvod<\/b>: Crkva otvorenih vrata radosno svjedo\u010di i navije\u0161ta<\/b><\/p>\n

Za\u0161to je Papa pisao ovu pobudnicu? On odgovara kako je osjetio \u017eivu \u017eelju pozvati sve vjernike neka no\u0161eni misijskom rado\u0161\u0107u krenu u evangelizaciju (br. 1). To je poziv Crkvi i njezinim \u010dlanovima da s novim \u017earom ‘izi\u0111u iz vlastite udobnosti i po\u0111u na sve periferije koje trebaju svjetlo evan\u0111elja’ (20). Obrazla\u017eu\u0107i svrhu i cilj pisanja pobudnice papa Franjo u prvom poglavlju govori o ‘misijskoj preobrazbi Crkve’<\/b>. U drugom poglavlju obja\u0161njava izazove suvremenog svijeta i isku\u0161enja<\/b> s kojima se susre\u0107u pastoralni djelatnici. U tre\u0107em pi\u0161e tuma\u010di da su svi, Bo\u017eji narod i kler pozvani navje\u0161\u0107ivati evan\u0111elje, a u \u010detvrtom obra\u0111uje socijalnu dimenziju evangelizacije<\/b>. Tu posebice isti\u010de kako siromasi moraju imati povla\u0161teno mjesto u pastoralu. Pobudnica zavr\u0161ava poglavljem ‘Duhom ispunjeni evangelizatori’ u kojem Papa upu\u0107uje \u017earku molitvu Duhu Svetom neka ‘si\u0111e i obnovi Crkvu, neka je protrese i potakne da odva\u017eno izi\u0111e iz sebe i krene svim narodima navije\u0161tati Radosnu vijest’ (261).<\/p>\n

Pobudnica pape Franje pro\u017eeta je rije\u010dju ‘radost’<\/b> koju \u010desto zaodijeva razli\u010ditim pridjevima kao ‘nova, duhovna, stvarala\u010dka, duboka, intimna, beskrajna, vje\u010dna, eshatolo\u0161ka radost’. On njome najavljuje kakvu Crkvu \u017eeli. Ne \u017eeli Crkvu koja \u0107e se ograditi zidovima, ve\u0107 zajednicu koja \u0107e tra\u017eiti na\u010din susreta i posredovanja Radosne vijesti. U pobudnici su sadr\u017eane i brojne misli koje je izrekao u op\u0161irnom razgovoru, \u00a0objavljenom u \u010dasopisu ‘Civilta Cattolica’ (rujan 2013). Naslov podsje\u0107a na dva dokumenta Pavla VI. od prije 40 godina (1975.): ‘Gaudete in Domino’ (19. svibnja 1975.) i ‘Evangelii nuntiandi’ (8. prosinca 1975.). Ova posljednja plod rada op\u0107e sinode biskupa odr\u017eane 1974. Ta je sinoda poku\u0161ala odgovoriti na pitanja: \u0160to je s onom skrovitom snagom Radosne vijesti koja je kadra potresti ljudsku savjest i preobraziti \u010dovjeka na\u0161eg vremena? Te koje metode valja slijediti da bi bila djelotvorna? (EN 4). Pavao VI. je napisao kako ‘\u017eivo osje\u0107a potrebu na ta pitanja odgovoriti po\u0161teno, ponizno i hrabro’ (EN 5). Jer, to je od goleme va\u017enosti za Crkvu i navje\u0161taj evan\u0111elja suvremenim ljudima. Isus je, naime, obvezao svoje u\u010denike neka idu i navje\u0161\u0107uju Radosnu vijest kako bi ljudi povjerovali i spasili se. U tom vidu valja gledati i na sna\u017enu poruku i poziv pape Franje dana\u0161njim kr\u0161\u0107anima izra\u017een u re\u010denici: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evange-lizacije’ (83)<\/p>\n

\"Vatican<\/a><\/p>\n

\n

\n

\n

\n

San o misijskoj preobrazbi Crkve<\/b><\/p>\n

Zbog toga on poti\u010de i poziva neka se ‘rekupera’ svje\u017eina evan\u0111elja i neka se tra\u017ee novi na\u010dini i putovi. Neka kr\u0161\u0107ani tr\u010de i ne sustaju, hode i ne more se (Iz 40, 31), jer Bog je o\u010ditovao beskrajnu ljubav u Kristu koga ne smijemo ‘zarobljavati u na\u0161e uske i dosadne sheme i okvire (11).\u00a0 U tom vidu smatra da je potrebna ‘pastoralna i misionarska obnova i preobrazba’<\/b> koje ne mogu ostaviti stvari da teku kako teku (25). Valja reformirati i crkvene strukture\u00a0 kako bi postale vi\u0161e misionarske (27), pri \u010demu misli i na reformu Papinstva kako bi \u0161to vi\u0161e ‘bilo vjerno zada\u0107i koju mu je Krist dodijelio’ (32), pa zagovara ‘zdravu decentralizaciju (16). Ne treba se pla\u0161iti revidirati neke crkvene obi\u010daje, propise ili uredbe koje su svojevremeno bile u\u010dinkovite, ali ‘danas nemaju istu odgojnu mo\u0107 oblikovanja ljudskih \u017eivota’ (43). Budu\u0107i da ‘svi imaju potrebu da ih dotakne utjeha i poticaj spasenjske ljubavi Boga’, papa upozorava sve\u0107enike kako ‘ispovjedaonica nije soba za mu\u010denje, ve\u0107 mjesto susreta s milosrdnim Gospodinom’ (44).<\/p>\n

Oni pak koji Boga tra\u017ee ne bi smjeli nai\u0107i na ‘hladno\u0107u zatvorenih vrata’. ‘Pa ni vrata sakramenata ne bi trebala biti zatvorena zbog bilo kakvih razloga’. Euharistija napr. nije ‘nagrada za savr\u0161ene, nego lijek i hrana za slabe, \u0161to nas prisiljava \u010diniti mudro odva\u017ene pastorale korake’. Jer, ‘\u010desto se pona\u0161amo kao kontrolori milosti’<\/b>, a ‘Crkva nije carinarnica<\/b>, nego o\u010dev dom gdje ima mjesta za svakoga, s njegovim \u017eivotnim tegobama’ (47). U tom vidu pi\u0161e papa Franjo kako mu je dra\u017ea i ‘prljava Crkva koja je izi\u0161la na ulicu, nego kad je obuzeta mi\u0161lju kako mora biti u sredi\u0161tu, pa zavr\u0161i u nekim protokolarnim uzlovima’. Ono pak \u0161to bi nas trebalo uznemiriti jest \u010dinjenica da je jo\u0161 puno na\u0161e bra\u0107e koja su ‘izvan dometa Isusova prijateljstva’ (49).<\/p>\n

\u00a0Neki izazovi dana\u0161njeg svijeta<\/b><\/p>\n

Papa hvali sve dobro \u0161to se \u010dini i posti\u017ee na polju zdravstva, odgoja i komunikacije, ali upozorava i na ‘porast patologije straha i o\u010daja’. Jer, \u017eivotna radost \u010desto je ugu\u0161ena, a nedostatak po\u0161tivanja i nasilje su u porastu (52). Zbog toga on smatra kako valja re\u0107i ‘ne ekonomiji novog idolopoklonstva novcu<\/b>‘, kao o ‘socijalnoj nejednakosti koja ra\u0111a nasiljem’ (59). Pred problemima suvremene kulture, posebice one urbane (71-75), Papa poti\u010de kr\u0161\u0107ane neka promatraju gradove ‘kontemplativnim o\u010dima vjere’ i neka ‘otkrivaju Boga u ku\u0107ama, na ulicama i po trgovima’ (71). Izazovi modernoga svijeta tjeraju Crkvu da bude odva\u017ena i da se ne da nadvladati ‘pastoralnim mrtvilom’ koje stvara ‘psihologiju groba’, a to onda malo po malo ‘pretvara kr\u0161\u0107ane u mumije iz muzeja’. Svima koje obuzima melankolija ili bezna\u0111e i slabljenje apostolskog \u017eara, Papa ponavlja: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije!’ (83).<\/p>\n

Suvremene pak ‘napasti pastoralnih djelatnika’<\/b> on opisuje s tri rije\u010di: Individualizam, kriza identiteta i opadanje \u017eara (78). No, najve\u0107om opasno\u0161\u0107u smatra ‘sivi pragmatizam crkvene svakodnevice’ gdje sve na izgled funkcionira normalno, a zapravo vjera djeluje ‘potro\u0161eno’ (83). Zbog toga poziva i poti\u010de kr\u0161\u0107ane neka budu ‘znakovi nade’ i neka ostvaruju, kako on veli, ‘revoluciju nje\u017enosti i dobrote’ (88). Mnogi, naime, tra\u017ee kontakte i veze s drugima preko sofisticiranih ure\u0111aja. Evan\u0111elje i logika utjelovljenja poziva na rizik susreta licem kada se dijele boli i radosti drugih. To je ta ‘revolucija nje\u017enosti i dobrote’. Papa Franjo (u svom stilu) govori i o onima koji se osje\u0107aju ‘superiornima’, jer su ‘trajno vjerni svojoj katoli\u010dkoj tradiciji’ te umjesto da evangeliziraju oni druge ‘svrstavaju’, ili pak ‘hvale se kako brinu o liturgiji, nauku i ugledu Crkve, a ne interesira ih koliko je evan\u0111elje stvarno prisutno u potrebama ljudi’ (95). To je duhovnost koju Papa naziva ‘svjetovno’ jer na sve gleda s visoka, otklanja proro\u010dki glas bra\u0107e, neprestano isti\u010de pogrje\u0161ke drugih’. To je prema Papi ‘stra\u0161na iskvarenost koja je preru\u0161ena u dobro’. Neka nas Bog po\u0161tedi te crkvene svjetovnosti pod pastoralnim ili duhovnim zastavama’ (97). Takvu zagu\u0161ljivu duhovnost mo\u017ee se lije\u010diti ‘udisanjem \u010distoga zraka Duha Svetoga koji nas osloba\u0111a usredoto\u010denosti na same sebe.<\/p>\n

\"Evangelii-Gaudium-Image\"<\/a>Papa Franjo \u0161alje poruku i crkvenoj zajednici neka ne padne u ralje zavisti i ljubomore<\/b>: ‘Koliko je samo ratova u okrilju Bo\u017ejeg naroda u raznim zajednicama’ (98). Koga se to ‘\u017eeli i mo\u017ee evangelizirati s takvim pona\u0161anjem?’ (100). Posebice isti\u010de potrebu kako valja u\u010diniti da i laici preuzimaju odgovornost, te da ih se ‘ne dr\u017ei na rubovima odlu\u010divanja’ pred ‘pretjeranim klerikalizmom’. Zbog toga je ‘vrlo va\u017ean zadatak izobrazba vjernika laika’ (102). Papa dodaje kako bi valjalo pro\u0161iriti za \u017eene prostore djelovanja u Crkvi, posebice gdje se ‘donose va\u017ene odluke’ (103).<\/p>\n

\n

\n

\u010citav narod je pozvan navije\u0161tati evan\u0111elje<\/b><\/p>\n

Tre\u0107e poglavlje ove pobudnice usredoto\u010deno je na evangelizaciju, a ona je sr\u017e dokumenta. Budu\u0107i da je evangelizacija zada\u0107a Crkve, papa Franjo nastoji odmah objasniti dvije sastavnice koje obilje\u017eavaju Crkvu: kao narod Bo\u017eji u hodu, na putu (LG 12), te kao ‘sveta Majka hijerarhija’. Crkva je, dakle, sakrament spasenja koja ‘sura\u0111uje kao oru\u0111e bo\u017eanske milosti’ (112), te kao ‘narod u hodu’ koga je Bog izabrao i sazvao u Crkvi svojoj (113). ‘Biti Crkva zna\u010di biti Bo\u017eji narod, u skladu s velikim naumom O\u010deve ljubavi’ (114). Suo\u010den s problemom inkulturacije evan\u0111elja Papa podsje\u0107a kako ‘kr\u0161\u0107anstvo ne poznaje samo jedan model kulture’, te da lice Crkve ima ‘vi\u0161e kulturalnih oblika’ (116). I ‘ne mo\u017ee se o\u010dekivati da svi narodi u oblikovanju kr\u0161\u0107anske vjere koriste modele kojima su se slu\u017eili europski narodi u nekom odre\u0111enom povijesnom razdoblju’ (118). Isti\u010du\u0107i ‘evangelizacijsku snagu pu\u010dke pobo\u017enosti’ (122) Papa poti\u010de teolo\u0161ku znanost neka ima uvijek na pameti svrhu i razloge evangelizacije i neka se ne zadovoljava ‘uredskim mentalitetom’ (133).<\/p>\n

Dio pobudnice Papa posve\u0107uje i homilijama za koje veli kako ne smiju biti ‘konferencije ili predavanja’, nego kratka razmi\u0161ljanja koja su kadra ‘zapaliti srca’ izbjegavaju\u0107i da propovjedi budu samo moraliziranje ili naukovanje. Podvla\u010di potrebu priprave za homilije. Ako se to ne \u010dini, veli Papa takav propovjednik ‘nije po\u0161ten i neodgovoran je’ (145). Dobra pak propovijed mora sadr\u017eavati<\/b> ‘ideju vodilju, mora je pratiti osje\u0107aj srca, te mora biti izlo\u017eena i uz pomo\u0107 slike i primjera’ (157). Ona uz to mora biti intonirana s pozitivnim nabojem kako bi budila ‘zapretanu nadu’, a ne da ostavlja dojam kako smo trajni ‘taoci negativnih doga\u0111aja’. Evan\u0111eoski navje\u0161taj zapravo mora nositi pozitivna obilje\u017eja: ‘Bliskost, otvorenost dijalogu, strpljivost i srda\u010dno prihva\u0107anje koje ne prijeti i ne ka\u017enjava’\u2019 (165).<\/p>\n

\"2748patenaudejp_00000001961\"<\/a><\/p>\n

\n

\n

\n

\n

\n

Ispovijed vjere, socijalni anga\u017eman i mir<\/b><\/p>\n

Govore\u0107i zatim o suvremenom svijetu Papa se ne ustru\u010dava opisati suvremeno ekonomsko stanje<\/b> kao ‘nepravedno u svojim korjenima’<\/b>, a zlo je ‘kristalizirano u nepravednim dru\u0161tvenim strukturama’ (59). To je ‘ekonomija koja ubija’, pi\u0161e Papa, jer ‘vlada zakon ja\u010dega’. Pro\u017eivljavamo ‘nevidljivu tiraniju tr\u017ei\u0161ta koje se divinizira’, a u njemu vladaju ‘financijske \u0161pekulacije’, ‘razgranata korupcija’ i ‘sebi\u010dna fiskalizacija’ (56).<\/p>\n

Obja\u0161njavaju\u0107i kako postoji intimna povezanost izme\u0111u evangelizacije i ljudskog promaknu\u0107a (178) Papa tra\u017ei da se prizna pravo pastirima<\/b> ‘izricati svoje mi\u0161ljenje i stavove o svemu \u0161to se ti\u010de \u017eivota ljudi’ (182). ‘Nitko, dakle, ne mo\u017ee tra\u017eiti od nas da religiju smjestimo negdje u intimni dio du\u0161e bez ikakvog utjecaja na dru\u0161tveni \u017eivot’. Ne mo\u017ee se ostati na rubovima borbe za pravednost, pisao je bl. Ivan Pavao II. Jer, ‘opredjeljenje Crkve za siromahe nije samo sociolo\u0161ka, nego jo\u0161 vi\u0161e teolo\u0161ka kategorija’, veli papa Franjo, pa tra\u017ei da ‘Crkva bude siroma\u0161na i za siromahe<\/b> koji nas imaju puno toga pou\u010diti’ (198). I sve dotle dok se ‘radikalno ne rije\u0161i pitanje siromaha, ne\u0107e se rije\u0161iti problemi svijeta’ (202). Papa \u017earko moli Gospodina neka udijeli svijetu \u0161to vi\u0161e politi\u010dara koji \u0107e imati na srcu i u pameti \u017eivot siromaha.\u00a0 A onda opominje kako \u0107e ‘svaka zajednica u okviru Crkve propasti, ako bude zaboravila sirotinju’ (207). Zbog toga poziva da se vodi osobita briga o onima koji su u dru\u0161tvu najranjiviji<\/b>, a to su besku\u0107nici, ovisnici, prognanici, nero\u0111ena djeca, stari i napu\u0161teni, selioci (210). Zbog toga apelira na po\u0161tivanje svega stvorenoga i poziva sve neka ‘brinu oko najranjivijih dijelova \u010dovje\u010danstva i svijeta u kojem \u017eivimo’ (216).<\/p>\n

\u010cetiri temeljna principa<\/b> za izgradnju dru\u0161tva<\/b><\/p>\n

Gledom na pitanje i temu mira<\/b> Papa veli kako je ‘potrebna proro\u010dka rije\u010d’ kad je govor o la\u017enom primirju koje u\u0161utkava siroma\u0161ne, dok se drugi ne \u017eele ‘odre\u0107i svojih privilegija’ (218). Za izgradnju dru\u0161tva ‘mira, pravde i bratstva’ on nazna\u010duje \u010detiri principa (221). Prvi glasi kako je vrijeme va\u017enije od prostora (222). To na\u010delo omogu\u0107uje da radimo polako i ‘na duge staze’, bez opsesivne \u017eelje da se vide rezultati (223). A ono je prikladno i za evangelizaciju, jer Isus je govorio u\u010denicima kako ‘postoje stvari koje se jo\u0161 ne mogu razumjeti, te da valja \u010dekati silazak Duha Svetoga’ (Iv 16, 12-13). U drugom principu, u kojem jedinstvo prevladava nad konfliktom, Papa tuma\u010di kako se konflikte ne smije ignorirati, niti skrivati (226). Istina, neki se pred konfliktom pona\u0161aju kao da se ni\u0161ta nije dogodilo, dok se drugi upu\u0161taju pa postanu taocima konflikata. Ispravno je, veli Papa, suo\u010diti se s konfliktom i rije\u0161iti logikom mironosnog Govora na Gori’ (227). To onda stvara ozra\u010dje ‘zajedni\u0161tva u razli\u010ditosti’, a ono je plod Duha koji ‘uskla\u0111uje razli\u010ditosti’ (230).<\/p>\n

Budu\u0107i da postoji opasnost da ljudi ‘\u017eive u stvarnosti u kojoj postoji samo rije\u010d, slika i retorika’, Papa uvodi tre\u0107e na\u010delo kojim isti\u010de kako je ‘stvarnost va\u017enije od ideja’. A to zna\u010di kako valja izbjegavati ‘praznu retoriku, diktaturu relativizma, eti\u010dke sustave li\u0161ene dobrote, intelektualne rasprave li\u0161ene mudrosti’ (231), kako se ne bi dogodilo (\u0161to se, na\u017ealost, \u010desto doga\u0111a) da politi\u010dare, a nerijetko i vjerske vo\u0111e, narod ne razumije i ne slijedi. Jer, zapali su, veli Papa, ‘u carstvo ideja pa politiku i vjeru sveli na retoriku’ (232). Tako dolazimo do \u010detvrtog principa koji glasi da je ‘cjelina ve\u0107a od sastavnih dijelova’ (234). Uz ovaj princip Papa nagla\u0161ava kako je va\u017eno uskladiti ‘lokalno s globalnim’ jer \u0107emo u protivnom upasti u dvije krajnosti: Postati dio ‘slijepih putnika iz posljednjeg vagona’, ili pak dio ‘folklornog muzeja’ koji ponavlja uvijek iste stvari’. Cjelina je, naime, ve\u0107a od dijela, ali ujedno je i ne\u0161to vi\u0161e od pukog zbroja dijelova’ (235). Temeljem ovih principa Papa pristupa odnosu izme\u0111u vjere, razuma i znanosti, poti\u010de na ekumenizam i me\u0111ureligijski dijalog, te posebice na socijalni dijalog u kontekstu vjerske slobode.<\/p>\n

\"440px-Papa_Francisco_na_JMJ_-_24072013\"<\/a>Crkva suputnica onih koji Boga tra\u017ee<\/b><\/p>\n

Pobudnica ‘Radost evan\u0111elja’ puna je poticaja kojima papa Franjo \u017eeli pokazati put Crkvi, eda bi bila suputnica onima koji Boga tra\u017ee<\/b>. Rije\u010d ‘radost’ spominje se ne samo u naslovu, nego i u testu 59 puta. Papa je napisao pobudnicu na \u0161panjolskom nakon povratka sa susreta mladih u Rio de Janeiro. Moglo bi se re\u0107i kako je ona nastavak onoga \u0161to je Pavao VI. pisao u svojoj pobudnici Evangelii nuntiandi (1975.). Pro\u017eeta je pozitivnim duhom koji se ne pla\u0161i opisati krutu realnost problema i te\u0161ko\u0107a. Osnovna misao koja se provla\u010di kroz njezina poglavlja jest ‘reforma Crkve koja ima biti misionarska’. Papa, naime, \u017eeli ‘od birokratskog, stati\u010dnog i administrativnog na\u010dina pastoralnog rada prije\u0107i u onaj koji je obilje\u017een misijskom perspektivom’, a to zna\u010di ‘reforma Crkve u duhu misija i trajnog pastoralnog obra\u0107enja’. Govor je vrlo jasan i neposredan. Ide u srce problema s kojim se susre\u0107u dana\u0161nji ljudi. Papa tra\u017ei da Crkve ne bude jednostavno samo nazo\u010dna, nego da obnovljenim snagama aktivno evangelizira. A evangelizacija uklju\u010duje i ‘put dijaloga’ i to na tri razine<\/b>:<\/p>\n

\n

–\u00a0 s dr\u017eavom,<\/p>\n

–\u00a0 s dru\u0161tvom po kulturi i znanosti,<\/p>\n

–\u00a0 te s onima koji ne pripadaju Katoli\u010dkoj Crkvi (238).<\/p>\n

Uz nagla\u0161enu potrebu ekumenizma s ‘kr\u0161\u0107anima na drugi na\u010din’ i dijaloga s drugim religijama, Papa isti\u010de zdravi pluralizam koji po\u0161tuje druge i druga\u010dije, ali ne zagovara ‘povla\u010denje religija u privatnost’, a jo\u0161 manje u ‘zatvorene ograde crkava, sinagoga i d\u017eamija’.<\/p>\n

Po\u0161tivanje koje se iskazuje ‘manjini agnostika i nevjernika (ateista) ne smije se svojevoljno nametati na na\u010din da se zatome uvjerenja ve\u0107ine vjernika ili ignorira bogatstvo razli\u010ditih vjerskih tradicija’ (255). To ne bi bio doprinos ni miru i toleranciji, nego novi oblik diskriminacije i autoritarizma (ibid.).<\/p>\n

\"f2\"<\/a>Posljednje poglavlje nosi naslov ‘Duhom ispunjeni evangelizatori’. Tko su takvi navjestitelji? To su blagovjesnici koji se ‘bez straha otvaraju djelovanju Duha, kako bi poput apostola \u00a0navje\u0161\u0107ivali \u010dudesna Bo\u017eja djela’ (259). Puni snage i smjelosti oni su kadri plivati i protiv struje<\/b>. Zato Papa \u017earko moli neka Duh Sveti do\u0111e ‘obnoviti, protresti i dati poticaj Crkvi da odva\u017eno izi\u0111e iz sebe kako bi svim ljudima navijestila radosnu vijest’ (261). U tom vidu on podsje\u0107a na razdoblje prvih kr\u0161\u0107ana ‘punih radosti i nepokolebive hrabrosti, koji su bili neumorni u navije\u0161tanju i ustrajni u aktivnostima’ (263). Valjalo bi u tom vidu, veli Papa, u\u010diti ne\u0161to od svetaca koji su se uspje\u0161no hrvali s izazovima i te\u0161ko\u0107ama svoga vremena. Zbog toga predla\u017ee da se zaustavimo malo i promotrimo neke razloge koji bi nam mogli pomo\u0107i da ih nasljedujemo.<\/p>\n

Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije<\/b><\/p>\n

Osnovne razloge takvom stavu zauzetog evangeliziranja Papa nalazi u Isusovoj ljubav koju smo primili. Ona nas tjera da o ljubljenoj osobi zborimo, da je predstavljamo i druge s njom upoznajemo. Na\u0161e je poslanje ljubiti ne samo Isusa, nego i njegov narod (268) i svijet ‘komu smo poslani pru\u017eati razloge nade’. Ne kao ‘neprijatelji koji prstom upiru i osu\u0111uju’ (271), nego kao Bo\u017eji ljudi koji se ‘ne umaraju \u010diniti dobro’ (Gal 6, 9). Kako bismo bili trajno svje\u017ei tu ljubav drugima prenositi, potrebno je svakog dana ‘moliti njegovu milost i tra\u017eiti da nam otvori na\u0161e hladno srce i prodrma na\u0161u mlakost i povr\u0161nost’ (264). Pravi misionar, naime, ‘ne prestaje nikada biti u\u010denikom<\/b>‘ jer zna da ‘Isus kro\u010di s njim, govori, di\u0161e i radi s njim’ (266). Ako smo u jedinstvu s Kristom, onda ‘ljubimo ono \u0161to on ljubi, te \u017eivimo i djelujemo na hvalu slave njegove milosti (Ef 1, 6). I neovisno od na\u0161ih sklonosti, interesa i \u017eelja, shva\u0107anja i motiva, mi evangeliziramo na sve ve\u0107u slavu Oca koji je na nebesima’ (267). Jer, poslanje ‘nije privjesak koji mogu skinuti’, ve\u0107 ne\u0161to \u0161to ‘ne mogu i\u0161\u010dupati iz svoga bi\u0107a, a da ne uni\u0161tim samog sebe’. Dapa\u010de, Papa dodaje kako smo ‘ope\u010da\u0107eni poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, tje\u0161imo lije\u010dimo i osloba\u0111amo’ (273).<\/p>\n

\"f1\"<\/a>Pobudnica pape Franje, koja ima 223 stranice, raspore\u0111ene u 288 brojeva s pet poglavlja i uvodom, obilje\u017eena je radosnim stilom i brojnim poticajima. Ona je u pravom smislu rije\u010di pobudnica; \u017eeli u nama ne\u0161to pobuditi i probuditi. U njoj papa Franjo poziva, poti\u010de, preporu\u010duje i predla\u017ee. Ovih nekoliko zadnjih re\u010denica koje navodim, posebice iz prvog i drugog poglavlja kojima Papa zavr\u0161ava pojedine dijelove pobudnice, mogu najbolje osvijetliti njegove nakane i poticaje: ‘Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos<\/b>!’ (80); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije’<\/b> (83); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade nada’<\/b> (86); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade zajedni\u0161tvo’<\/b> (92); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade evan\u0111elje’<\/b> (97); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi’<\/b> (101); ‘Ne dopustimo da nam se ukrade misionarska snaga’<\/b> (109).<\/p>\n

Usu\u0111ujem se dodati i zavr\u0161iti re\u010denicom: Ne dopustimo da nam pobudnica ‘Radost evan\u0111elja’ zavr\u0161i na policama na\u0161ih biblioteka. Uvrstimo je u na\u0161e pastoralne programe i zadatke kao ideal evangelizacije, bratske ljubavi, nade i misijskog zanosa. I neka se tako ostvaruje ono \u0161to je Gospodin zapo\u010deo na na\u0161em kr\u0161tenju.<\/p>\n

\u00a0\u2020\u00a0 \u017delimir Pulji\u0107, nadbiskup zadarski<\/p>\n

Zadar, 10. velja\u010de 2014.<\/p>\n

na blagdan bl. Alojzija Stepinca<\/p>\n

\"evangelii-gaudium\"<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Uvod: Crkva otvorenih vrata radosno svjedo\u010di i navije\u0161ta Za\u0161to je Papa pisao ovu pobudnicu? On odgovara kako je osjetio \u017eivu \u017eelju pozvati sve vjernike neka no\u0161eni misijskom rado\u0161\u0107u krenu u evangelizaciju (br. 1). To je poziv Crkvi i njezinim \u010dlanovima da s novim \u017earom ‘izi\u0111u iz vlastite udobnosti i po\u0111u na sve periferije koje trebaju<\/i><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[2],"tags":[],"class_list":["post-11718","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-aktualnosti"],"aioseo_notices":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11718","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=11718"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/11718\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=11718"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=11718"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/zelimirpuljic.com\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=11718"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}