Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit

Homilija na sprovodu mons. Ivana Prenđe, nadbiskupa zadarskog

Zadar, katedrala sv. Stošije, 30. siječnja 2010.

Liturgijska čitanja: Job 19,1.23-27a; 1Iv 3,1-2; Iv 17,24-26;

 

1. »Duša mi je sada potresena« (Iv 12,27). Kako izbjeći ovo bolno iskustvo, što ga je u susretu sa smrću proživljavao i sam Isus na Maslinskoj gori. I mi danas dijelimo bolno iskustvo susreta sa smrću, koja je iz ovoga zemaljskog života uzela našega dragog brata nadbiskupa Ivana.

Prošle nedjelje u večernjim satima stigao je u Zagreb, vedar i nasmijan kao i uvijek, s puno planova i zadaća za prethodni tjedan u kojemu se u Zagrebu održavalo izvanredno zasjedanje HBK i Teološko-pastoralni tjedan. No, sluteći kraj ovozemnog puta, mons. Prenđa je posljednje vrijeme češće govorio o smrti. U Oporuci, od 21. listopada 2006. godine, zapisao je: »Misleći na Gospodinov dolazak (Mt 25,13) želim Ga dočekati spremno, u kajanju za svoje grijehe mišlju, riječju, djelom i propustom, ali u nadi da će mi milosrdni Otac sve oprostiti, jer neće da propadne nijedan od malenih (Mt 18,14), kakvim se uistinu osjećam«. Gospodin Isus je zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđu pozvao k sebi u jutarnjim satima, na blagdan obraćenja sv. Pavla Apostola, 25. siječnja 2010. godine; u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva.

2. Mons. Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. godine u Gornjem Zemuniku, od oca Jure i majke Ike rođene Zubčić, kao prvo od sedmero djece. Nakon osnovne škole, završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru. Teološki studij započinje u Zadru te nastavlja u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je 1964. diplomirao, a 1967. godine postigao licencijat. Za svećenika Zadarske nadbiskupije zaredio ga je 1964. godine nadbiskup mons. Mate Garković.

U prvim godinama svećeništva vršio je župničku službu u Škabrnji, Nadinama i Smilčiću. Njegov je život bio posebno povezan s Nadbiskupskim sjemeništem »Zmajević«, u kojem je, od 1968. do 1970. godine, vršio službu duhovnika, a potom ravnatelja sjemeništa, sve do 1992. godine. Uvijek – u duhu crkvene poslušnosti – raspoloživ, uz tu svoju službu, povremeno je posluživao i razne župe diljem Nadbiskupije. Godine 1983. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola sv. Stošije. Sluga Božji Ivan Pavao II. imenovao ga je 29. ožujka 1990. nadbiskupom koadjutorom zadarskim. Službu dijecezanskog nadbiskupa preuzeo je 2. veljače 1996. godine. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vršio je razne službe te je bio: predsjednik Vijeća za kler, Vijeća za sjemeništa, Nadzornog vijeća Hrvatskog Caritasa, predsjednik Hrvatskog Caritasa, član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu i član Mješovite komisije HBK – HKVRP – HUVRP. Bio je u jedenom mandatu i član Stalnog vijeća HBK te potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

3. Danas nas je nadbiskup Ivan Prenđa mrtav okupio ovdje u svojoj dragoj katedrali sv. Stošije. Došli smo nošeni mnogim osjećajima i velikom ljubavlju zahvaliti Bogu, moliti i suosjećati. U tom duhu, na poseban način izražavam kršćansku sućut njegovoj majci Iki, braći i sestrama te svoj rodbini. Kršćansku sućut u eklezijalnom zajedništvu izražavam Crkvi zadarskoj; kleru, redovništvu i svemu puku Božjem. Svi mi danas suosjećamo i međusobno izražavamo ljudsku i kršćansku sućut zbog smrti drage osobe.

Od srca pozdravljam: uzoritog kardinala Vinka, preuzvišenog Apostolskog nuncija, preuzvišenog Predsjednika HBK, oce nadbiskupe i biskupe, braću prezbitere i đakone, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce te sve Kristove vjernike laike. Pozdravljam predstavnike kršćanskih Crkava i drugih vjerskih zajednica. Pozdravljam sve predstavnike državnih, županijskih, gradskih i vojnih vlasti te sve koji svojom nazočnošću žele iskazati poštovanje i zahvalnost pokojnom nadbiskupu Ivanu Prenđi.

4. Jobov vapaj, snagom riječi koja u šutnji govori, odzvanja iz ovoga lijesa potvrđujući nadu nadbiskupa Ivana koji poručuje: Vidjet ću Boga. Njega ja ću kao svojega gledati (usp. Job 19,27), jer svaka put dolazi k tebi. »Ad Te, omnis caro veniet« (Ps 65,3).

Stoga »neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!« (Iv 14,1), poručuje nam naš Spasitelj. »Idem pripraviti vam mjesto… Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja« (Iv 14,2-3). Gospodin je došao i uzeo k sebi našega brata u biskupstvu Ivana, Pastira Crkve zadarske, da bude zauvijek s njim.

Naime, biti stalno u Njegovom društvu, to je ona slava koju Isus moli od Oca: »Oče, hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu…« (Iv 17,24). Te riječi Kristove velikosvećeničke molitve proizlaze iz ljubavi Isusova Presvetoga Srca koje ljubi do kraja i koje se potpuno predalo sve do žrtve života. Te riječi ne govore samo o jednostavnoj Isusovoj želji. Želja je to, koja nam objavljuje odlučnu volju Dobroga Pastira da njegovi apostoli i učenici, taj privilegirani Očev dar Sinu, budu uvijek s njime u vremenu i vječnosti, u zajedništvu Presvetoga Trojstva, gdje su već Isus Uskrsnuli i Prečista Djevica Marija, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.

5. Živjet ćemo s našim Gospodinom koji je uskrsnuo od mrtvih i koji više ne umire. »Bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest« (1 Iv 3, 2). To je istina naše vjere. To je život u koji je već ušao naš dragi nadbiskup Ivan i mi ćemo ga ponovno vidjeti i biti zauvijek s njim. To je sigurna nada koja, vjerujem danas, ispunja članove Crkve zadarske. A ona proizlazi iz djelotvorne vjere koju je ljubljeni Nadbiskup učio i svjedočio sa svom jasnoćom cijeloga svoga života.

Mons. Prenđa je izvršio obećanje dano na dan svoga biskupskoga ređenja, 9. lipnja 1990. godine. Na upit što ga je, prema Obredu, postavio zareditelj kardinal Franjo Kuharić: »Hoćeš li, dakle, predragi brate, milošću Duha Svetoga, sve do smrti vršiti službu što nam je od apostola povjerena i što ćemo je sad polaganjem ruku i tebi predati?«, mladi je nadbiskup Ivan tada obećao: »Hoću«. Rekao je to svjestan bremenite težine što je sadrže riječi: »sve do smrti«.

Unatoč tjeskobi i žalosti koju izaziva tjelesna smrt, mi znamo da se našem Pastiru život mijenja, a ne oduzima. Nadbiskup Ivan ne odlazi u ništavilo. To nam potvrđuje svjedočanstvo njegova vjerničkoga života koji je bezuvjetno založio svega sebe sve do smrti. A sada predstoji nama, braćo i sestre, da i mi odgovorimo svjedočanstvom svoje djelotvorne vjere, u zajedništvu s našim Pastirom, koji je prešao na drugu stranu obale.

6. Bit će prilike, osobito za ovu Crkvu zadarsku, da razmatra lik pastira Ivana Prenđe i da sakupi njegovu dragocjenu baštinu. Za biskupsko geslo izabrao je riječi: »Ljubiti Crkvu«. Te riječi, na neki način, sadrže misao vodilju njegova biskupskog služenja. U duhovnoj Oporuci ovako tumači svoj odnos prema Crkvi: »Crkvu Kristovu doživljavao sam od svojih mladenačkih dana kao najveći Kristov dar svijetu. Trudio sam se iskreno je ljubiti u svojim svećenicima i vjernicima te joj poklanjati sve svoje sile, danju i noću. Dostojna je da je ljubimo Kristovim srcem«.

A u nastupnoj propovijedi prigodom preuzimanja službe dijecezanskog nadbiskupa rekao je: »Svoje služenje u Crkvi zadarskoj preuzimam u ovom strašnom času, kako su naše dane nazvali priređivači ponajbolje zbirke hrvatskog ratnog pjesništva pod upravo spomenutim izrazom. Doista, u velikom moru patnje diljem drage nam Domovine svi znadete da je i naša Nadbiskupija proživjela teška ratna stradanja. Naime, na području Nadbiskupije zadarske poginula su 503 branitelja i civila. Ranjeno je 460 branitelja i gotovo 5.000 civila. Prognano je sa svojih ognjišta preko 25.000 ljudi. Srušeno je 3.935 kuća, a 13.760 oštećeno. Tim stradanjima pribrojeno je 28 srušenih crkava, 34 oštećene crkve, kao i desetine srušenih i oštećenih župnih kuća, crkvenih objekata i samostana; u svemu više od stotine. Usprkos takvim teškim tragovima i ranama, nipošto ne želim prenaglašavati strahote što smo ih zajedno proživljavali. Više želim biti čovjek i vjernik nade«, posvjedočio je novi Nadbiskup, 11. veljače 1996. godine.

7. Mons. Ivan Prenđa ostavio nam je vidljivo svjedočanstvo življene nade. Kao svećenik i nadbiskup spašavao je što se moglo spasiti. Nadbiskupsko sjemenište »Zmajević«, osobito u teškim sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća, njegovim požrtvovnim zalaganjem postalo je veliki znak nade za sigurni hod ranjene Crkve zadarske. Uvijek je bio pouzdani oslonac svom nadbiskupu mons. Marijanu Oblaku. Dugotrajnom službom u Sjemeništu odgojio je naraštaje mlađih svećenika, kojima je postao pravi duhovni otac, pun ljubavi blagog i milosrdnog Pastira, jer – kako je znao reći – ja drugačije ne mogu. Draga braćo svećenici, Gospodin Isus pozvao je k sebi vašega Pastira u Svećeničkoj godini. Vaš Nadbiskup će vam odsada biti još bliži svojom pastoralnom ljubavlju.

Kao nadbiskup mons. Prenđa nije se štedio u velikom pothvatu obnove svoje Nadbiskupije, jer rat je devedesetih godina prošloga stoljeća ostavio ozbiljne posljedice na ljudima i sakralnim objektima. Zauzeto je poradio na novoj evangelizaciji, posebno u pastoralu obitelji i mladih te u promicanju trajne formacije klera i Kristovih vjernika laika. Stoga je mogao za povijesnog pohoda Zadru sluge Božjega Ivana Pavla II., 9. lipnja 2003. godine, na zadarskom Forumu u pozdravnom govoru radosno uskliknuti: »Sveti Oče, vidimo i živimo znakove nade koji nas otvaraju budućnosti Božjoj i našoj«.

8. Bogat je put što ga je Gospodin pripremio Zadarskoj nadbiskupiji pod vodstvom njezinog pastira Ivana. Dovoljno je prisjetiti se brojnih inicijativa koje je pokrenuo te neumornih pastoralnih pohoda vjerničkim zajednicama njegove nadbiskupijske obitelji. Nadbiskup Ivan je hodio sa svojom Crkvom savjetujući je i potičući na uzvišene ciljeve kršćanskoga života, obraćajući se svima otvorena srca. Lako se moglo uočiti da sve što govori i radi želi prevesti u životni program: ljubiti Crkvu. U tom je neumornom radu istrošio sve snage. Zaista, i od pastira svoga naroda Gospodin ponekad traži žrtvu da se poput Mojsija uspnu na goru bez ostvarenja svih planova, ostavljajući Gospodaru povijesti da odredi vrijeme radosti i žetve.

Zahvalni smo Bogu što smo mogli biti zajedničari Nadbiskupove gorljive vjere, nade i pastoralne ljubavi. Proteklih su dana pristizala zanimanja, sućuti i molitve sa svih strana, a rijeke ljudi, koji su se jučer u pobožnosti i sabranosti slijevale oko njegova lijesa, ispisale su veliku molitvu koja čuva nadu i koja govori o vjeri i živome biću Crkve u hrvatskom narodu. To je bila zahvala, a vjerujem i molitva da i Nadbiskup oprosti.

U ovom sprovodnom slavlju zahvaljujemo Bogu za dar nadbiskupa Ivana Prenđe. Danas se od njega opraštamo i preporučujemo ga Božjem milosrđu te ljubavi i molitvi nebeske Crkve smjerno ištući da bude ubrojen među one koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu. Opraštamo se od njega nošeni živom vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu.

Neka naš brat Ivan koji se našao dostojnim primiti milost dioništva u punini Kristova svećeništva, te tako bio pridružen Biskupskome zboru, bude sada također dostojan dioništva u radosti presvete Bogorodice Marije, svetog Ivana Evanđelista, sv. Stošije, blaženog Alojzija Stepinca, te svih svetih i anđela nebeskih.

Dragi nadbiskupe Ivane, neka Ti Bog – po svojoj pravednosti i neizmjernom milosrđu – bude nagrada vrlo velika!

Počivao u miru Božjem! Amen.