Tijelo blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, 112. pastira u 17 stoljeća zadarske Crkve ispratilo je u subotu 30. siječnja dostojanstvenom molitveno liturgijskom toplinom i ganućem tisuće vjernika i poštovatelja djela pastira kojeg su zvali ‘biskup s omijehom’. Misu sa sprovodnim obredom u zadarskoj katedrali sv. Stošije predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U homiliji je pročitao dio iz nadbiskupove Oporuke od 21. listopada 2006. g. gdje je zapisao: “Misleći na Gospodinov dolazak (Mt 25,13) želim Ga dočekati spremno, u kajanju za svoje grijehe mišlju, riječju, djelom i propustom, ali u nadi da će mi milosrdni Otac sve oprostiti, jer neće da propadne nijedan od malenih (Mt 18,14), kakvim se uistinu osjećam” rekao je kardinal Bozanić istaknuvši da je bogat put što ga je Gospodin pripremio zadarskoj nadbiskupiji pod vodstvom pastira Ivana. “Proteklih su dana pristizale sućuti i molitve sa svih strana, a rijeke ljudi koji su se u pobožnosti i sabranosti slijevale oko njegova lijesa ispisale su veliku molitvu koja čuva nadu i govori o vjeri i živom biću Crkve u hrvatskom narodu. To je bila zahvala a vjerujem i molitva da i nadbiskup oprosti” rekao je kardinal Bozanić. I nebo zadarske nadbiskupije, podudarno s granicama zadarske županije u kojoj je na dan pogreba proglašen Dan žalosti, bilo je puno oblaka, daždeći rosom s nebesa, kako se pjeva u Došašću kojeg je mons. Prenđa intenzivno živio s vjernicima pohodeći svakog dana drugu župu i slaveći s njima zornice. Ni kiša nije omela puk da pod kišobranima, orošenog lica i od svojih suza, na trgu ispred katedrale na video zidu prati sprovodni obred. “U sprovodnom slavlju zahvaljujemo Bogu za dar nadbiskupa Ivana. Preporučujemo ga Božjem milosrđu te ljubavi i molitvi nebeske Crkve ištući da bude ubrojen među pozvane na gozbu Jaganjčevu. Opraštamo se od njega nošeni vjerom u uskrsnuće onih koji usnuše u Kristu. Unatoč tjeskobi i žalosti koju izaziva tjelesna smrt, mi znamo da se našem pastiru život mijenja, a ne oduzima. Nadbiskup Ivan ne odlazi u ništavilo. To potvrđuje svjedočanstvo njegova vjerničkog života koji je bezuvjetno založio svega sebe sve do smrti. A sad predstoji nama da i mi odgovorimo svjedočanstvom svoje djelotvorne vjere, u zajedništvu s našim pastirom koji je prešao na drugu stranu obale. Gospodin ga je pozvao k sebi u Svećeničkoj godini. Nadbiskup će nam sad biti još bliži svojom ljubavlju” rekao je kardinal Bozanić.
Nadbiskup svećeničkog gesla ‘Dođi Kraljevstvo tvoje’ u duhovnoj oporuci svoj odnos prema Crkvi tumači: “Crkvu Kristovu doživljavao sam od svojih mladenačkih dana kao najveći Kristov dar svijetu. Trudio sam se iskreno je ljubiti u svojim svećenicima i vjernicima te joj poklanjati sve svoje sile, danju i noću. Dostojna je da je ljubimo Kristovim srcem”. U njegovom lijesu, uz krunicu u rukama i križ na prsima, položena je i zadnja mitra koju su mu nedavno darovale zadarske benediktinke sv. Marije. Na lijesu je bila položena prva mitra koje su mu za biskupsko posvećenje izradile te koludrice kojima je bio zahvalan za čuvanje hrvatske dragocjenosti ‘Zlato i srebro Zadra’. Jako je volio i afirmirao umjetničku baštinu nadbiskupije te je pokretač i nakladnik jedinstvene skupocjene edicije Crkve u Hrvatskoj: “Umjetnička baština zadarske nadbiskupije” koja se sastoji od pet monografija gdje je znanstveno kataloški i fotografijama prikazana baština nadbiskupije od ranog kršćanstva u kiparstvu, zlatarstvu, slikarstvu, arhitekturi. Evanđelistar na lijesu providonosno je otvoren na Lukino evanđelje LK 24, 13-35; susret dvojice učenika i Uskrslog Gospodina kojem su rekli: ‘Ostani s nama jer zamalo će večer… Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio…’ “Otišao je s ovog svijeta ne s onim što je imao nego s onim što je davao, dijelio” rekao je kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije don Srećko Frka Petešić u govoru uime zadarskog klera, redovništva i zajednica posvećenog života čijeg duha nadbiskup nije trnuo nego ih promatrao do statusnog utemeljenja. “Živio je u stresnim vremenima rata i poraća. Tješio je vjernike i branitelje. Htio je svima pokazati zauzetost i ljubav. Jako se trudio da svećenici dostojno žive i radio je na njihovom povezivanju, oživljujući dekanate, župna vijeća” rekao je don Srećko. Osobito je skrbio za Svećenički dom, stare i bolesne svećenike koje je s poštovanjem i rado posjećivao. Zauzimao se za VTKŠ u Zadru i sponzorstvo zagrebačkog KBF-a nad tom školom u kojoj je i predavao. Bio je predsjednik Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religija za mir. Caritas je uvijek imao na srcu često ih pohodeći, govoreći da izdvajanja za potrebne nikad ne smiju biti upitna. Bio je čovjek susreta, slavio je s pukom sve naslovnike u župama, pohodio razne ustanove, kulturna događanja, potrebne u domovima, školama, vrtićima. Jako je podržavao medije, zahvalan elokventan sugovornik iznimno otvoren za suradnju, a u susretu s novinarima ponosno je kazivao da je i on bio novinar Glasa Koncila. Bio je revan i svakodnevni čitatelj i stranica naše Informativne katoličke agencije želeći znati o događajima Crkve u domovini i svijetu i vidjeti što novo donosi IKA, te je prije svog počinka nije propuštao čitati. “Ivan je bio otvoren i komunikativan, sposoban slušati i čuti čovjeka. To ga je učinilo bliskim ljudima u Crkvi i izvan Crkve. Znao sam se našaliti dok smo sjedili u autu zajedno a on je vozio: ‘Ivane, ti drži volan a ja ću mahati rukama’, jer je svaki čas dizao ruku pozdrava i s osmijehom dao do znanja da je osobu primjetio i da je poštuje. Mnogi su to istinski cijenili, ali i opterećivali ga svojim poteškoćama tražeći pomoć u rješavanju problema” rekao je u oproštaju vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Istaknuo je njegovu veliku i očinsku ljubav prema svećenicima, uvijek smireno ukazujući na potrebu ozdravljenja duha i stavova. “Iako nije mnogima bilo pravo što je uvijek imao pozitivan stav i izlaz iz kriza, cijenili su taj optimizam i sijanje nade. Osobito mu je stalo do zdravog duha redovništva. Volio je duhovna zvanja i puno se žrtvovao za njihovo buđenje” rekao je kardinal. Nadbiskup Ivan je i sastavio molitvu za duhovna zvanja koja se redovito moli u zadarskoj Crkvi. Nadbiskupiju je otvorio karizmatskim pokretima i seminarima. Unatoč burnih mišljenja, uvijek je sačuvao veliku ljubav prema Crkvi, Svetom Ocu i biskupima. Znao je vrednovati rad i dati priznanje, govoreći da je i Isus davao komplimente i da je to podstrek ohrabrenja potreban blizini čovjeka. “Sanjali smo pad komunizma, dolazak demokracije i slobode za hrvatski narod” rekao je kardinal Puljić zahvalivši mu i na obnovi srušene crkve sv. Antuna pustinjaka u Brčanskom dekanatu u BiH i solidarnosti za Crkvu u BiH kojoj je zadarska nadbiskupija dala i sredstva iz svoje korizmene akcije. Predsjednik HBK đakovačko osječki nadbiskup Marin Srakić podsjetio je na sprovodni obred sluge Božjeg Ivana Pavla II. kad je vjetar listao knjigu evanđelistara na lijesu. “Listao je, listao i pred kraj obreda zatvorio. Snažna poruka! Gospodin lista stranice našeg života. Listao je i stranice knjige života pokojnog nadbiskupa. Kad smo ga slušali kako govori o planovima i programima, mislili smo da na njegovom životnom putu ima još dosta stranica. Međutim, Gospodin je naglo zatvorio tu knjigu želeći da njegov nasljednik nastavi ondje gdje je nadbiskup Ivan stao” rekao je mons. Srakić. Od nadbiskupa se rječju oprostio i zadarski župan Stipe Zrilić, a uime laika nadbiskupije Mirela Zubčić iz Djela Marijina. Redovito je odlazio na susrete biskupa Pokreta fokolara u Castel Gandolfo i u veljači se spremao za taj susret. “Dok smo zajedno s njim prolazili rimskim ulicama, nismo bili svjesni koliko smo povlašteni u njegovoj ljubavi. Pripadnici drugih naroda bili su ushićeni vidjevši jednog biskupa u trgovini, metrou. Kleknuli bi pred njega i zamolili blagoslov ljubeći mu ruke. A mi smo ga u Zadru imali stalno na raspolaganju, znali smo da je s nama, da nas neprestano blagoslivlja” rekla je Zubčić ističući da je nadbiskup svakom pristupao osobno, širinom srca i stiskom ruke koji je hrabrio i nosio naprijed. Pronicljivim i vedrim pogledom unosio je sugovornika u svoj svijet, slušao ga i nastojao razumjeti. Uvijek je isticao da laici nisu samo nastavljači hijerarhijske službe, nego snagom krštenja i krizme imaju odgovornost i vlastito poslanje u posvećenju svih područja života. Njegovim poticajima porastao je broj župnih suradnika, čitača, kateheta. Naglašavao je važnost kateheze odraslih, smatrajući je izvrsnim odgovorom na sekularizaciju, rekla je Zubčić i podsjetila na nadbiskupove riječi fokolarima: “Želio sam ići s vama jer podržavam vaša nastojanja na liniji Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Računam na vas, neka Gospodin umnoži u vama ljubav prema Crkvi!”.
Ceremonijar mise i sprovodnog obreda je don Marino Ninčević. Katedralni zbor sv. Stošije s dirigentom Žanom Morovićem i orguljašem Draganom Pejićem predvodio je pjevanje 8. koralne “Misse De Angelis”, a na kraju svih obreda Bachov ‘Slavim te Gospode’. Bila je to oporučna želja nadbiskupa. Inače su mise sprovodnog obreda komorne, no ta je anđeoska misa vedrijeg notnog zapisa, a vedrina je resila nadbiskupa Ivana. “Učitelju, gdje stanuješ?” bila je omiljena pjesma nadbiskupa koju je volio čuti u susretu s mladima u izvedbi Zbora mladih “Sv. Krševan”. Zato su mu nakon polaganja lijesa u grob mladi u suzama i zahvalnosti otpjevali tu pjesmu zagrljeni rukama. Nadbiskup je isticao da se osjeća ostvaren samo kad se daruje drugima. “Kad smo bili mali, pričao si nam o Bogu u krilima leptira. Učio si nas da budemo dobri ljudi, da volimo bližnjega i budemo tolerantni. Poticao si nas da učimo, školujemo se, budemo samostalni i sigurni u sebe. Tisuću putu svakom od nas si rekao – Ne boj se. Uvijek si postavljao pitanja, tražio mišljenje, osjećali smo se važni u tvom društvu. Nježno si nas grlio, šalio se, skupa smo bistrili politiku. Molio si se za nas i kad smo izlazili na ispite, tražio si da skupa usavršavamo engleski, da ti približimo računala, strpljivo si odgovarao na naša pitanja o Isusu a i o nogometu. Toliko si napravio, ali toliko si još mogao dati. Ništa tvoje nije nestalo niti će biti zaboravljeno; tvoj plemeniti pogled, glas, smijeh… Sve je tu, neizbrisivo. Zbogom, voljeni naš sine, brate, ujače, striče i dida” izrekla je nadbiskupova nećakinja Tanja Prenđa Trupec podsjećajući: nadbiskup je uživao biti brat, stric, ujak, dida Ivan. Rođen u obitelji sa sedmero djece on kao najstariji, uslijed smrti oca, svima je bio sigurnost i otac obitelji. I sestri je nadjenuo ime Miljenka, rekavši da je ona njegovo milje. Na pogreb je u kolicima došla i nadbiskupova majka Ika. Slijepa nepokretna starica ispraća svog prvijenca podignute glave prema nebu i rukom pruženom na lijes sina kojeg je zvala ‘Moj Ivan, moj Ranko’. Crkvi u Hrvata darovala je uzornog pastira čiji je lijes bio obrubljen linijom brojnih srca. Samo srce može biti generator gesla ‘Ljubiti Crkvu’. Mons. Prenđa, čiji su lijes u grob položili njegovi ljubljeni sinovi svećenici, pokopan je u grobnici zadarskih nadbiskupa u sjevernoj lijevoj pokrajnoj lađi katedrale sv. Stošije, u blizini sarkofaga s moćima svoje nadbiskupijske zaštitnice koju je nježno zvao ‘Naša Stoša’. 
Iznenada je preminuo u Nadbiskupskom domu u Zagrebu, u blizini Stepinčeve katedrale kojeg je volio i kojem se utjecao, na Obraćenje sv. Pavla 25. siječnja u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. Pokopan je dan prije blagdana sv. Ivana Bosca kad je svake godine kod salezijanaca u župi Gospe Loretske u Arbanasima predvodio misno slavlje. Mons. Prenđa u duši je uvijek ostao odgojitelj i jako je volio sv. Bosca. Smatrao ga je velikim odgojiteljem mladeži darovanog razboritošću, mudrošću i velikim srcem koje čita stvarnost, vidi ugrožene i otvara se ljudima; tako je mons. Prenđa opisao sv. Ivana Bosca, rekavši da je mladež koju Bog dariva veliko polje rada kojim nas Bog ispunja. U homiliji u salezijanskoj župi u Arbanasima na svečev blagdan je rekao: “Don Bosco je svega sebe otvorio Božjim nadahnućima kako bi srca mladih otvorio Bogu. Srce djeteta je otvoreno iskrenosti, jednostavnosti, dobroti, to je kriterij za Isusa koji je na zemlju sišao u liku djeteta. Tako je i don Bosco počeo – prići mladima sa srcem. Bog svojom milošću prati taj rad. Kršćani mogu reći da nisu samo oni odgojitelji djece. Prilazimo mladima s vjerom, a Duh Sveti podržava pozitivne snage u čovjeku. Vjernik ne može gledati na mlade s nemoći, nesiguran da išta može učiniti. Bio bi to manjak vjere i neprepoznavanje onog što Bog čini u čovjeku. To iskustvo je jako bitno da bismo s radošću računali najprije na Boga, a onda založili sebe u djelo odgoja s ljubavlju. To je drugi stupanj. S vjerom, ljubavlju, pa radom zalaganjem, žrtvom” tako je govorio blagopokojni zadarski nadbiskup, odgojitelj velikog srca Ivan Prenđa.
Ines Grbić