Nadbiskupova božićna čestitka 2012.
1. U betlehemskom događaju rođenja Isusa Krista, za koji smo se pripremali tijekom vremena došašća, ostvarena je po Mesiji ona povezanost neba i zemlje, Boga i čovjeka, za kojom su čeznuli starozavjetni pisci i proroci. Slušali smo ih prošlih tjedana kako opisuju Spasitelja kao ‘kneza mira’ koji ‘tješi svoj narod’, kao ‘slugu Božjeg koji pravdu donosi’ (Iz), kao ‘savršenu sliku i objavu Očevu’ (Heb). ‘Nebesa odozgor rosite, i oblaci pravednošću daždite‘ kliče prorok Izaija (Iz 45, 8). A onda dodaje kako ‘narod, koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku’. Jer, ‘dijete nam se rodilo, Bog nam je darovan’ (Iz 9, 1).
U Godini vjere, koju smo svečano otvorili u listopadu ove godine, Papa nas je pozvao da iznova ‘otkrivamo sadržaj vjere koju ispovijedamo i slavimo’, te potakao neka nam to vrijeme bude prigoda za ‘intenzivnije slavljenje euharistije koja je vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (Vrata vjere, 9). Crkva, naime, slavi euharistiju, jer zna da ona izgrađuje Crkvu. Budući da se utjelovljenjem Božje Riječi združilo božansko s ljudskim, ostvareno je zajedništvo o kojem su sanjali starozavjetni oci i proroci. Ono će postati bitnom odlikom i prvih kršćanskih skupina koje su bile ‘jedno srce i jedna duša’ (Dj 4, 33). Takvom obliku zajedništva najbliži je onaj što ga nalazimo u obitelji. A u obitelji se i Isus rodio, te svojim rođenjem posvetio sve naše obitelji. U obiteljskom ozračju zbiva se susret i izmjenjuju misli, želje i nakane. Stvaraju se planovi pa jedni s drugima razgovaraju, uzajamno se obogaćuju i međusobno brigu vode. I dok se obitelj prepoznaje kao zajedničko mjesto života i blagovanja, euharistija postaje vrelom i snagom njezinoga zajedništva.
2. Od onoga dana, naime, kad je Isus odredio učenicima neka slave spomen njegove večere, okupljali su se kršćani oko stola Gospodnjeg blagovati njegovo tijelo. To su vidljivi i trajno prepoznatljivi znakovi Crkve koji su stvarali zajedništvo među njezinim članovima. Isus nije htio da njegova Crkva bude neka osobita organizacija, niti neko posebno društvo. Ne, on je želio jednostavno neka ‘njegovi budu zajednica braće i sestara’ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica uzajamne ljubavi. Pisac Djela apostolskih izvješćuje kako ‘u mnoštvu onih, što su prigrlili vjeru, nitko nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko’ (Dj 4, 32). Tvorac pak takvoga zajedništva bio je Duh Sveti koji odgaja i ‘mekša ćudi kamene i grije grudi ledene’. U Godini vjere posebice razmišljamo o Crkvi kao Božjem otajstvenom daru zajedništva među ljudima. I zahvaljujemo Isusu Kristu što se rodio i čovjekom postao, te po Crkvi htio ostati s nama sve do konca svijeta.
Braćo i sestre u Kristu! Utjelovljeni Isus želi nam se i ovih dana iznova pridružiti. Želi nas pohoditi u našim domovima i priključiti se našem obiteljskom zajedništvu. Hoće li naći mjesta u svratištima naših srdaca i u našim kućama? Jesmo li u ovoj božićnoj vrevi spremni zaustaviti se, stati i osluhnuti njegov hod i kucanje na našim vratima? On i ove godine dolazi ususret, zove nas i traži. Kuca i nosi darove blagoslova i mira. Hoćemo li ga čuti od velike buke koja vlada u nama i oko nas. On je blizu. Anđeoski korovi su ga dopratili do ove suzne doline. Odliježe pjesma radosti i mira: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje! Potraži ga i zamoli neka se navrati Tebi i Tvojoj obitelji. Ponavljaj mu molitveni vapaj: Ti si, Isuse, mir i čežnja duše moje. Ti si Emanuel, Bog s nama. Dođi, Gospodine Isuse!
Svećenicima, redovnicima, redovnicama i cijelom puku zadarske nadbiskupije želim čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2013. godinu! Koristim prigodu uputiti čestitke i dobre želje svim našim vjernicima koji žive i rade diljem svijeta. Neka ih Novorođeni obdari darovima radosti i mira kako bi bili i ostali ponosni na svoj rod i dom, na svoje vjerske i narodne korijene.
Uz srdačan pozdrav i blagoslov od Gospodina,
+ Želimir, nadbiskup zadarski
