Nadbiskupova propovijed na svetkovinu Krista Kralja i đakonskom ređenju, Zadar, Katedrala, 25. studenoga 2012.
(Ređenici: Marin Batur i Damir Šehić)
1. Drago mi je što na svetkovinu Krista Kralja u ovoj našoj prvostolnici mogu pozdraviti vas, dragi kandidati za đakonsko ređenje, Marine i Damire. Vi ste razlog ovomu veselju. Vaša molba, ispovijed vjere kao i Izjava pod prisegom, koju ste učinili za vrijeme svečane Večernje uoči sv. Krševana, naišla je na pozitivan odjek. Vi ste, naime, pekjučer potpisali kako bez ikakve prisile i straha, svjesno i slobodno želite primiti sveti red đakonata, te da su vam poznata prava, dužnosti i poteškoće što iz toga proistječu. Izjavili ste također da shvaćate što je celibat i da ćete tu crkvenu disciplinu do kraja života čuvati nepovrijeđenom. Potpisali ste također i obvezu bezuvjetne poslušnosti zakonitoj crkvenoj vlasti. Sve to ste prekjučer izjavili i obećali uz prisegu da vam Bog pomogne i sveto Evanđelje koje ste svojom rukom dotakli. A maloprije na proziv vašega imena, čuli smo vas kako glasno izjavljujete: ‘evo me’. Nisam mogao ne prihvatiti vaše molbe koje ste mi dostavili. U tom vidu i ja ponavljam riječi ‘evo me’; evo me, Gospodine, da izvršim ono za što me Crkva ovlastila.
Danas, na svetkovinu Krista Kralja, prisustvovat ćemo podjeli sakramenta svetoga reda đakonata. Sakramente se obično dijeli u tri skupine: Prvu skupinu čine sakramenti koji nas uvode u puninu života s Kristom: To su krštenje, euharistija i potvrda koje nazivamo sakramentima inicijacije. Drugu skupinu čine sakramenti ozdravljenja, a to su ispovijed (pomirenje) i bolesničko pomazanje. Na koncu imamo sakramente koji su u službi kršćanske zajednice, a to su ženidba i svet Red. Svim sakramentima je zajedničko da ih je ustanovio sam Gospodin Isus i da im je dao spasiteljski sadržaj. Sveti red đakonata spada u ovu treću skupinu i on je u službi kršćanske zajednice.
2. Od početka povijesti Crkve postoji osobita služba koju nazivamo ‘ministerijalno svečeništvo’. Ta se služba povjerava onima koji će služiti zajednici kao njezini predvodnici i učitelji. Đakonat koji ću doskora podijeliti dvojici naših akolita: Damiru i Marinu prvi je stupanj sakramenta svetoga Reda. On je očituje ‘u službi Riječi’, ‘u službi oltara’, te u ‘službi ljubavi’. To su tri velike i zahtjevne službe koje traže potpuno predanje njihovoga bića. A da bi to doista mogli činiti nepodijeljena srca, ova dvojica odabranika danas će ovdje javno odabrati stalež celibata radi nebeskog kraljevstva. Oni će uz to obećati da će čuvati i razvijati duh molitve, obdržavati bogoslužje časova, te moliti za Crkvu i čitav svijet. To će od danas biti za njih propis i zakon koji u sebi sadrži i opis radnog mjesta u službi Riječi, oltara i ljubavi u Crkvi Kristovoj.
No, Crkva kojoj poklanjaju svoj život i na raspolaganje stavljaju nije svoje darove i talente, nije neka samoupravna zajednica, a niti demokratsko društvo u kojem se zakoni i propisi izglasavaju mehanizmom većine. Ne, Crkva je Božja zajednica vjernih Isusovih učenika koja je od Isusa primila unutarnji hijerarhijski ustroj s proglašenim ustavom na Gori blaženstava. Zbog toga će đakoni tijekom obreda staviti svoje u moje ruke i prihvatiti ustroj Crkve. Ti činom zapravo oni usvajaju crkveno uređenje koje je poznaje i ne priznaje samoupravna ili demokratska načela ovoga svijeta, nego bez ikakvih uvjeta obećavaju poštovanje i poslušnost. Ne samo meni, nego i mojim nasljednicima. Ne samo za jedan dan, jednu godinu ili određeno vrijeme, nego do smrti. U poslušnosti i celibatu do konca života. Otajstvo je to veliko, rekao bi sv. Pavao. Ali, to otajstvo koliko god izgledalo slabašno i klimavo, snaga je Crkve. I ne oslanja se na naše ljudske slabosti, nego na zagovor neba i pomoć odozgora. Zbog toga ćemo moliti za njih pomoć i zagovor nebeske Crkve.
3. ‘Zar niste znali da mi je boraviti u kući Oca mojega’ (Lk 2,49). Zato ćemo posebice moliti da nikada ne zanemare ono što se od njih s pravom očekuje i što oni jedini mogu uraditi. Zbog utjecaja sekularizma i pretjeranog aktivizma postoji opasnost da se zanemari duhovnost i molitva. Stoga Crkva kao dobra majka i učiteljica obvezuje i potiče ređenike neka ‘pobožno i vjerno slave Kristova otajstva’ u znaku poznatog tropleta koji ćemo doskora čuti: ‘vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, i sam vrši ono što druge poučavaš’. Okupljeni u našoj prvostolnici, na svetkovinu Krista Kralja, molit ćemo usrdno i žarko da naši ređenici budu vjerni i odani službenici njezinog Sina. Neka ih Gospodin obdari darovima poniznosti, postojanosti, vjernosti i pouzdanja u Boga.
Sudjelujmo sabrano i radosno, s molitvom i pjesmom u ovom svetom obredu velikog otajstva đakonskog ređenja. I molimo da Gospodin do kraja izvede ono što je započeo na njihovom krštenju u Suhovarima i u Biogradu 1988. kako bi ‘hitajući Njemu ususret jednog dana zaslužili čuti i poziv: ‘Slugo vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga’. Obilovala u njima svaka vrsta krjeposti, te svjedočanstvom dobre savjesti ustrajali nepokolebivo uz Krista Gospodina našega. Ispunjeni zahvalnošću zbog ovog milosnog događaja, obraćamo se Kristu pjesmom koju je sročila hrvatska duša: ‘Isuse Kralju, Isuse slavo, vječna Ti hvala beskrajna čast. Slava Ti kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, jer ti si nam snaga, ljubav i strah’; po Kristu kralju i Gospodinu našemu! Amen!
mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 25. studenog 2012.