Nadbiskupova propovijed na spomendan bl. Ivana Pavla II. i Otvorenju Godine vjere, Zadar, 22. 10. 2012.

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

Nadbiskupova propovijed na spomendan blaženog Ivana Pavla II. i Otvorenju Godine vjere

Zadar, Katedrala sv. Stošije, 22. listopada 2012. 

1.  Kad je kardinal Pericle Felici 16. listopada 1978. poslije podne objavio vijest da je Crkva dobila Papu, u osobi Karola Wojtyle, svijet je bio zatečen. Povjesničar iz Peruge, Marko  Impagliazzo, uredio je prije dvije godine (2010) knjigu s naslovom: ‘Wojtylin šok’. U toj knjizi od 477 stranica petnaestorica uvaženih autora pokušali su prikazati ovog zanimljivog Papu. Dakle, i sedam godina poslije njegove smrti o Ivanu Pavlu II. rado se govori i piše. Znakovito je da je Kongregacija za proglašenjem svetih odlučila da godišnji spomen bude ne 2. travnja kada je preminuo, nego upravo današnji dan, 22. listopada, kada je službeno započeo svoj pontifikat.

 

Na današnji dan je novoizabrani Papa poput Petra iz evanđelja ispovjedio svoju vjeru i svoju ljubav prema Isusu. Nakon te svečane ispovijedi papa Ivan Pavao II. pozvao je sve: i one koji su se ‘našli na čudesnom putu vjere, kao i one koji ga traže ili pak dvoume i sumnjaju, neka poslušaju i čuju još jednom Petrove riječi. U njima, naime, odjekuje vjera Crkve, koja je zapravo nova i stara istina o čovjeku. Naveo je zatim kako on kao novi biskup Rima sa strahom pristupa na Petrovu stolicu, svjestan vlastite slabosti, ali i veličine zvanja i misijskog poslanja Rimske katedre. U tom vidu odmah je na početku upravio žarku, poniznu i odanu molitvu Kristu: ‘Učini, Gospodine, da budem vjerni sluga tvoga Veličanstva, da budem sluga tvoje moći koja ne pozna zalaza. Učini me svojim dobrim slugom. Dapače, slugom slugu Božjih!’ Poslije ove žarke molitve Gospodinu, on se obratio i rekao glasnim poklikom ‘neka se nitko ne boji Krista i njegove moći.’ Zamolio ih je neka ‘širom otvore vrata Kristu’. Neka se njegovoj spasiteljskoj vlasti otvore granice država, gospodarski i politički sustavi, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Ne bojte se, jer Krist zna što je u srcu čovjeka. Samo On to zna!.. Molite za me! I pomozite mi da mu mogu odano služiti!  

 

2. Ivan Pavao II. bio je strastveni športaš i planinar, pa je svake godine odlazio nekoliko dana u brda kako bi na čistom zraku u planinskoj tišini osjetio Božju blizinu. Njegov ‘športski mač’, međutim, bio je uperen protiv idola našeg vremena, protiv svijeta koji bježi od Boga. On se s time nije mogao pomiriti. Zato je neu­morno propovijedao o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovog svije­ta prolazi i nestaje. Nije išao nikomu «niz dlaku», nego je otvoreno i jasno tražio žrtvu i borbu s idolima našeg vremena. Obraćao se svima i pozivao sve, posebice mlade neka se ne daju zavesti; neka vjeruju Isusu, njihovom pravom prijatelju, bratu i otkupitelju. Bio je, dakle, pravi otac koji skrbi o svojoj djeci, koji ih miluje i kara, potiče i opominje, prijeti i upozorava. Jer im dobro želi.

 

Izbor za papu Karola Wojtyle, kardinala iz Krakova, koji je uzeo ime Ivan Pavao II., bio je uistinu događaj stoljeća. Čini mi se kako se riječi proroka Izaije iz večerašnjeg čitanja mogu lijepo primijeniti na taj izbor: ‘Kako su krasne na gorama noge glasnika radosti, koji navješćuje mir i govori Sionu: Bog tvoj kraljuje’. Poljska je poklonila Crkvi svog najboljeg sina. Teško je bilo predvidjeti što će za povijest i Crkvu značiti taj događaj. No, činjenica je kako ‘Papa iz daleka’, kako se predstavio s lože svetog Petra, nije mogao ne gledati daleko. Njegova je pojava doista zanimljiva: djelovao je ponizno i skromno, ali i snažno i zauzeto, poput proroka koji prokazuje i osuđuje. Bio je čovjek istinske osobne molitve i pobožnosti, tišine i samoće, ali i voditelj i organizator javnih nastupa i velikih masovnih okupljanja. Došavši s granica ‘istočnoga carstva’, iz komunističkog dijela Europe, osjećao je veliku odgovornost kada se našao u središte kršćanstva, u Rimu. Obdaren istančanim osjećajem za povijest, svojim porukama i propovijedima vraćao je povjerenje i budio osjećaj nostalgije za izgubljenim jedinstvom. Nije se umarao poticati ljude neka ne zaboravljaju svoje korijene i neka sanjaju bolji svijet i drugačiju Europu.

 

3. Bio je doista pravi vizionar s vrlo razvijenim sluhom za povijesna zbivanja. A nastupao je jasno i zauzeto s velikim osjećajem za ljude i razumijevanjem njihove prošlosti, teškoća i problema. Njegovu aktivnost i brojna putovanja valja staviti u kontekst njegovih riječi s početka pontifikata, kada je najavio kako ‘želi svima doći i sve posjetiti’. I po stare dane, kad je u svojoj 84. godini života odlučio doći k nama u Hrvatsku u sklopu svoga jubilarnoga stotoga putovanja izvan Italije, djelovao je kao ‘Božji general’ koji se ne umara i ničega ne boji. Čak ni vlastite bolesti koja ga je u to vrijeme bila dobro nagrizla. Inače je tijekom svoga služenja ostavljao dojam hrabrog vođe koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. U tom vidu istrošio se do kraja obilazeći svijetom i braneći ljudska i božanska prava. Čini se kao da je njegov san bio popeti se jednog dana kakvim svemirskim brodom u nebeska prostranstva pa doviknuti preko svih planeta da kraljuje Gospod Bog. Doslovno je shvatio Kristovu zapovijed ‘idi i ućvršćuj braću svoju’. Osjećao se pravim ‘glasnikom Velikoga Kralja’, koji je poslan na raskršća života.

 

Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo imali prigodu slušati ga i susresti se s njime. Radosna je bila zemlja Hrvatska što su njegove noge stupale u nekoliko navrata ozemljem Lijepe Naše. Zahvalan je osobito bio naš narod što su njegove svete ruke blagoslivljale ne samo ljude i obitelji, nego i mučeničkom krvlju natopljeno tlo Domovine naše. Kako se ne sjetiti večeras njegovoga dolaska u Zadar i onog oduševljenja na Forumu; posebice nezaboravnih riječi: ‘Ljubljeni puče hrvatski, Bog te blagoslovio’. Osobito nam je bilo drago što nas je sokolio i poticao da kroz život idemo ‘hrabro’, te da ‘punim jedrima plovimo prema Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka’. Za sve dobro i lijepo što je učinio nama i svijetu od srca zahvaljujemo i žarko molimo neka nas sada s neba prati onom istom naklonošću i ljubavlju kakvom nas je pratio u ovozemaljskom životu. Blaženi Ivane Pavle II., moli za nas. Amen.

† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Katedrala, 22. listopada 2012.

 

Comments are closed.