Povodom Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti, u srijedu 5. prosinca u Hrvatskoj kazališnoj kući Zadar održana je manifestacija ‘Iz tame u svjetlo’ zajednice Cenacolo u dva termina. U podnevnom terminu dvoranu je u cijelosti ispunilo stotine učenika i nastavnika osnovnih škola Grada Zadra, a u večernjem terminu srednjoškolci. Prvi put ostvarena je suradnja između mladića i djevojaka iz Cenacola s njihovim roditeljima te su izveli glazbeno-scenski prikaz u kojem je obrađena tema dvoličnosti osobe. U predstavu su uključeni i bivši štićenici Cenacola u želji da dio svog vremena i srca posvete tom Božjem djelu.. „Kroz umjetnost čovjek ima snažniji izričaj onoga što nosi u sebi, lakše prenese poruku drugima. Pjesma može imati snažan utjecaj, potakne na razmišljanje i osjećaje. Igrokazi su sastavni dio života u zajednici. Mladima smo htjeli podvući problem dvoličnosti. Svi to prepoznajemo u korijenu ovisnosti. Možeš biti ovisan o kocki, internetu, drogi, ljepoti, imati kompleks manje vrijednosti, bulimiju, anoreksiju. To su moderne ovisnosti. Ali u korijenu svega, u međuljudskim i u odnosima u obitelji, stoji dvoličnost, laž, ljubomora. To je specifično što nismo vidjeli, kad smo to živjeli. To nam nitko nije mogao staviti pod nas, a to se razvijalo i dovelo nas je do tako opasnih stvari, da postanemo ovisni o puno drugoga. Mi smo bili lažni, pa roditelji kažu ‘Vi ste to naučili od nas’. Svatko je imao svoju priču“ rekao je don Ivan Filipović, duhovnik Cenacola.
U zajednici žive istinske, kršćanske vrednote: istina, rad, žrtvovanje za drugoga, prijateljstvo, oprost, poniznost, ljubav, razumijevanje, suživot: „Sve što ovisnik izgubi u ovisnosti. To što je izgubio, u zajednici nastoji vratiti. Kad to vrati, izgradi novi život. Život u zajednici je jako organiziran, svatko ima obvezu, radno mjesto, odgovornost. To čovjeka educira, priprema za budućnost. Ovisnik je sve suprotno tome: neodgovoran, lijen, izgubljen, konfuzan. U zajednici se to vrati kroz organizirani život“ rekao je don Ivan.
Iz kuće u Vrbovcu svjedočili su Katarina Šreng i Ivan Brnelić. Katarina je devet godina bila ovisna o heroinu. Na savjet franjevca da ode u zajednicu u Međugorje, tamo je u Cenacolu poslušala svjedočanstvo. „Sjećam se dečka koji je svjedočio. Ne znam o čemu je pričao, ali sam vidjela da je prošao isto što i ja, iste poteškoće i gluposti, a s druge strane, da je uspio. Vidjela sam toliko svjetlo u njegovim očima, da mi je samo to ostavilo veliki utisak. Vratila sam se kući i tu je počelo moje razmišljanje tko želim biti. Hoću li se spasiti ili ću totalno propasti“ rekla je Katarina. U Cenacolo je ušla nakon petomjesečne pripreme. „Bilo mi je jako teško odvojiti se od mobitela, glazbe, biti kući, ne drogirati se, proći sve krize. Ali dobila sam želju da postoji valjda nešto bolje za mene; nešto što još nisam probala, a to je upravo bilo dobro. U Cenacolu sam otkrila pravo prijateljstvo. Od prijatelja koje sam imala vani, danas nitijedan ne pita za mene. A u zajednici, svaki put kad bih bila loše, osoba bi bila pokraj mene i rekla bi ‘Izdrži, može se’. Napunila bi me s dobrim stvarima, dala bi mi volju za životom. To je pravo prijateljstvo. Po muci se poznaju prijatelji. Zadržalo me to prijateljstvo – da mi netko želi dobro iako me nije poznavao. Danas ja u zajednici učim biti prijatelj, dati vrijeme drugome, biti anđeo čuvar uz djevojku od 0 do 24 sata, gurati je da ide naprijed. Ovaj način života me ispunjuje. Daje mi više od bilo kojeg izlaska. A najljepše što mi je dalo snagu da ostajem je vjera. I kad ja nisam vjerovala u sebe, drugi su vjerovali u mene. To me i sad vodi kroz zajednicu. Vjera koju puno puta drugi imaju u nas, kad je mi nemamo. Mi to živimo – realnost gdje postoji dobro i iskreno prijateljstvo“ zaključila je Katarina. Projekt sa školama ostvarili su Cenacolo, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta – Agencija za odgoj i obrazovanje, Ured Vlade RH za suzbijanje ovisnosti i Grad Zadar.
Ines Grbić