Fra Ivica Jurišić duhovno je pratio zatočene generale proteklih sedam godina u Haagu, slaveći misu svaki drugi tjedan za hrvatske uznike. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su se vratili u domovinu oslobođeni svih točaka optužnice, a i fra Ivica je napustio Haag, jer je premješten na novu službu, u Hrvatsku katoličku misiju Stuttgart. Fra Ivica je počastio svojim dolaskom generala Gotovinu iznenadivši i samog generala, jer je iz Njemačke došao u Zadar samo kako bi u utorak 27. studenog sudjelovao na misnom slavlju zahvale za oslobađajuću presudu generalima u crkvi sv. Šime u Zadru, u sklopu molitve ‘Krunicom za pravdu – molitva za utamničene hrvatske generale’. Nakon mise zamolili smo fra Ivicu da, neposredno pred svoj povratak pastirskoj službi u Njemačku, ukratko podijeli s nama dojmove njegova zajedništva s generalima prošlih godina.
Kako ste doživjeli godine Vaše duhovne pratnje zatočenih hrvatskih generala?
To je iskustvo koje je na neki način ojačalo mene kao svećenika. Sigurno. Slaveći mise s njima u pritvoru, puno toga sam ja od njih naučio. Ne znam koliko su oni mogli od mene. Zajedno smo se jačali.
Što ste Vi od njih mogli primiti?
Strpljivost, molitvu, opraštanje i oproštenje – to je nešto veliko! Ljudi sjede tako iza rešetaka nevini, a opet opraštajući. To su djelima pokazali nakon izlaska na slobodu, kako su tom svojom poniznošću pristupali svakom čovjeku.
Jeste li bili svjedokom njihovih dubljih kriza?
Nisam. Jednostavno sam se uvijek divio njihovom optimizmu. Njihovoj radosti, svakom našem susretu, kad bih dolazio. Tako da i ja, u toj zemlji Nizozemskoj koja je sva neka turobna, ali s njima sam na neki način bio radostan.
Hoće li Vam generali nedostajati?
Bogu hvala da nisu tamo. Povezani smo molitvom, povremeno kad se budemo mogli vidjeti. To je sad doživotna veza.
Imate li kontakt s ostalim utamničenima?
Imam. Nekidan sam se čuo s generalom Slobodanom Praljkom koji je sad jedini u Haaškom pritvoru. Njemu sad redovito ide svećenik koji je mene zamijenio, fra Juro. Druga petorica iz BiH su na privremenoj slobodi u Zagrebu i čekaju prvostupanjsku presudu koja bi trebala biti do proljeća 2013. g.
Drži li se dobro general Praljak?
Da, čita, puno čita, piše. Tako da nađe smisao iza rešetaka. Isto tako i molitva.
Jeste li vidjeli slike generala Gotovine u Haaškom pritvoru dok je slikao? Kako su Vas se dojmile?
Vidio sam neke. General ne priča puno. Ali ono što kaže, dobro kaže. Isto tako, ne slika puno, ali što naslika, to stvarno puno govori.
General je bio u sobi do sobe u kojoj je bio srbijanski neprijatelj koji je napao našu zemlju. Kako funkcionira pomirenje i opraštanje u takvom slučaju?
Oni nisu birali gdje će biti, s kim će biti. Oni su bili primorani biti tako, u tom skučenom prostoru. Onako kako je general Gotovina govorio na slobodi, tako je činio i tamo. Jednostavno, opraštao je svima i to je svojim postupkom i pokazivao, svojim gestama.
Jeste li Vi vidjeli Slobodana Miloševića?
Jesam, susreo sam i njega. Čak je jednom došao i na kraj naše mise. I sve nas je pozdravio. Mi smo pjevali na svetoj misi. Onda bi se duhovi tamo uznemirili pa bi došli vidjeti što se to tu događa. Iako su nam uvijek naši generali govorili ‘Pa ‘ko to još ima, da u pritvoru pjeva, da se veseli’. Mi smo pjevali Bogu. To je jednostavno srcem. Uvijek smo duhovni trenutak, euharistiju i svetu misu, učinili najljepšim za Boga i za nas. Koliko smo to mogli, u tim uvjetima.
Dakle, kapela je baš u zgradi Haaškog suda?
Nema kapele, to je improvizirana kapelica koju mi sami sebi napravimo. To je obična soba, ali mi je pretvorimo u kapelicu.
Ines Grbić