KOLONA SJEĆANJA NA 21. OBLJETNICU STRADANJA ŠKABRNJE
Kolonom sjećanja škabrnjskih mještana i mnogih pridošlih poštovatelja žrtve za domovinu iz Zadra i drugih gradova Hrvatske, u subotu 17. studenog počelo je trodnevno obilježavanje 21. obljetnice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu. ‘Škabrnja je sad slobodna’ natpis je na transparentu kojeg su Škabrnjani postavili na ulazu u svoje mjesto, Ambar, misleći na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Upravo se u Ambaru u rano jutro 18. studenog 1991. g. dogodio četnički masakr 43 nedužnih uglavnom starijih civila i 15 branitelja koji su bili brutalno smaknuti i gaženi tenkovima. U Domovinskom ratu ubijeno je 86 Škabrnjana, a u obrani Škabrnje poginulo je još deset branitelja i dva civila koji nisu rodom iz tog ravnokotarskog mjesta u kojem je šestero ljudi poginulo i nakon rata od mina. U Ambaru su djeca i mladi zapalili lampione vukovarskog vodotornja oblikujući veliko srce, a svijeće su upalili i uzduž cijele glavne ulice Žrtava srbočetničke agresije do župne crkve Uznesenja BDM koju je agresor 1992. g. sravnio sa zemljom. Na početku kolone u rukama mladih bio je križ, a puk se u molitvi uputio od starohrvatske crkve Svete Marije u Ambaru koja je također bila oštećena do župne crkve u kojoj je misu za branitelje i civilne žrtve predvodio župnik Škabrnje don Josip Lisica. Potaknuo je na zahvalnost i poštovanje svih žrtve palih u obrani Škabrnje i domovine rekavši da su zalog našeg življenja u miru.
Uz djecu poginulih branitelja Zadarske županije, posebnost ovogodišnje obljetnice je da su u Škabrnju prvi put došli članovi Udruge djece poginulih i nestalih branitelja Domovinskog rata iz Vukovara, Osijeka, Petrinje i Zagreba te Brodsko-posavske i Karlovačke županije, s predsjednikom te Udruge Igorom Gavrićem. “Svake godine smo u Vukovaru. Htjeli smo jednu godinu doći i u Škabrnju, s prijateljima koji dijele našu sudbinu a ostali su bez roditelja. Povezali smo ta dva mjesta koja su stradala na isti dan. Kažu, ‘mala Škabrnja’. Nama nije mala, jer svaka žrtva u Domovinskom ratu je jednako velika“ rekao je Gavrić koji je doveo autobus 50 djece poginulih branitelja. Osim Vukovaraca, bila su i djeca iz Nove Gradiške, Našica, Petrinje, Koprivnice, Karlovca i Zagreba. Bili su smješteni u škabrnjskim obiteljima. „Mi smo ljudi od tridesetak godina. Sad smo u godištu kao što su naši roditelji bili 1991. g. Teško je živjeti u Vukovaru, ali lakše je od 16. studenog kad su naši generali oslobođeni. Ne samo naši generali, nego kompletno svi mi. I naši roditelji, svi su odterećeni tog velikog tereta kojeg smo imali. Sad više nema ni te zadnje mrlje, zadnje ljage koja je bila po Domovinskom ratu“ rekao je Gavrić, poželjevši da se mladi zadrže u Vukovaru. „Borimo se za ostanak mladih, da se zaposle. Mislim da mi, djeca stradalih, možemo puno doprinijeti razvoju hrvatske države. Naši roditelji su to učinili 1991. g. na svoj način, mi možemo dati u razvoju Hrvatske u budućnosti. Ljudi su se umorili i svjesni su da smo mi udruga budućnosti na kojima će ostati sve to, da širimo istinu o Domovinskom ratu i spomen na naše roditelje. Vjerujem da ćemo na tom putu ustrajati. Mladi smo, imamo snage i potporu i od branitelja, suboraca naših roditelja, udovica i ostalih stradalničkih populacija. Ima nas dosta“ rekao je Gavrić. Imao je 11 godina kad mu je tata Dragan ubijen. Bio je vozač hitne pomoći u ratnoj bolnici, odveden je na Ovčaru i tamo smaknut. „Bila mi je moralna obveza i zadatak vratiti se u Vukovar. Bilo je teško. Ali vodio sam se idejom, ako svi budemo ostali u mjestu progonstva, tko će se vratiti, kome taj grad ostaviti. Vratio sam se u Vukovar i nisam se pokajao ni u jednom trenutku“ rekao je Igor Gavrić u Škabrnji. Nakon mise, u OŠ Vladimira Nazora predstavljena je Zbirka soneta ‘Lipa moja Vilo’ pjesnika i publiciste Ante Nadomira Tadića Šutre te molitva za Škabrnju i Vukovar.
Ines Grbić