„Ljudi su me gledali, željeli su biti kao ja. A ja sam osjećala neiskrenost. Nisam željela povesti tolike mlade u nešto što sam znala da je prazno. Da nije vječno. Da je samo trenutak. Bila sam izgubljena. Neki su mi govorili kako možeš biti nezahvalna, imaš sve. Što ti još treba u životu? A trebalo mi je manje. Trebala mi je tišina, Istina. Trebala mi je spoznaja da nisam sama. Da uspjeh, slava, novac i bilo kakava materijalna imovina nije ono zbog čega živimo“ dio je iz dirljivog svjedočanstva vjere Tatjane Cameron Tajči kojeg je, izazvavši suze i trnce prisutnima u dupkom ispunjenom svetištu sv. Šimuna u Zadru u nedjelju 12. kolovoza, izricala u molitvenom stavu poput obraćanja Gospodinu, laganom vlastitom pratnjom uz klavijature. Na vrhuncu karijere koja je euforično počela Tajčinom pobjedom na izboru za pjesmu Eurovizije u Zadru prije 20 godina, odlučila je sve napustiti otišavši u Ameriku. „Bio je to put prema duši. Put u kojem sam se morala maknuti od tog stila života. Morala sam se smiriti. To je put koji svatko od nas mora proći. Put na kojem nas Gospodin smiri i pomogne nam da shvatimo da nas toliko voli, u dubini duše, i kad je srce sasvim tiho. Pjevala sam ispred tisuća ljudi, ne znajući što je ljubav. Ne znajući što je ljubav prema sebi, svojoj duši, prema drugima. Ne znajući kako zaista pružiti duboku, iskrenu ljubav. Puna straha da li će me itko ikada voljeti onakvu kakva jesam, u tuzi, bez osmijeha, u boli, samoći. Imala sam sve i kao da me bilo i sram što tako mislim“ rekla je Tajči, pojasnivši pitanje koje joj svi postavljaju: zašto je otišla. Što joj je dalo toliku snagu, što joj je bilo da je napustila lijep život, prekrasnu obitelj, zaputivši se daleko u svijet. „Zaista sam imala sve. Glazba me odmalena ispunjavala i na neki način određivala tko sam ja. Najlakše mi je bilo zapjevati. Dok sam pjevala, ljudi oko mene bi se stišali i slušali. Kad mi je bilo teško izreći neki osjećaj, ja bih ga otpjevala“ rekla je Tajči, istaknuvši da se to često dogodi sportašima, umjetnicima – toliko se identificiraju s time čime se bave da ne znaju stvarno tko su. U komunizmu je vjerovala učiteljima koji su govorili da Bog ne postoji. Prije natjecateljskog nastupa u Zadru, kad su joj u garderobi rekli da izgelda kao Merlinka, pogledala se u ogledalo i pomislila „Čak loše ni ne izgledam. Izvana. A iznutra sam odmah osjetila strah. Da li i iznutra izgledam kao Merlinka – usamljena?“. No pjesmu ‘Hajde da ludujemo’ otpjevala je od sveg srca, za sve ljude kojima se željela zahvalno odužiti za sve što su joj pružili. Pobijedila je mimo očekivanja vodećih menadžera. Image Tajči u narančastoj haljinici i pjesme ‘Hajde da ludujemo’ postale su njena stvarnost. „Pjesme koje sam pjevala bile su jače od mene. Nisam znala tko sam. Nisam znala koji je moj smisao, moj put. Pjesme koje sam pjevala pružile su minute zabave, saživjela sam se s njima. I svaka je bila za 19-godišnjakinju obeshrabrujuća: Ti nemaš prava na mene, ti si ih imao stotine. Nema sretnih ljubavi. Nemaš snage da mi oprostiš. Don Juan i smokvica. Pjevala bih te pjesme i zamišljala da svatko ima nekog pokraj sebe tko ga voli, onakav kakav je. Bez šminke, bez narančaste haljinice, čak i bez pjesme. Netko kome je on sve“ emotivno je izricala Tajči želeći povratak u Božji zagrljaj. U Americi su joj pomogle karmelićanke i počeo je njen intenzivni put iskustva živog Boga. Shvatila je da je Bog živ, prepoznaje ga u susretu s čovjekom i daru života. „Sadašnji trenutak je jedini koji imamo. Najteže je shvatiti što je Bog želio reći kad je rekao ‘Ja jesam’. Ne ja ću biti, ja sam bio, nego, Ja jesam“ istaknula je. Tijekom večeri govorila je o ljubavi prema obitelji i Hrvatskoj koju promovira i u Americi, a u koju se u početku nije vraćala zbog straha. „Trebalo mi je dugo da zaista shvatim Božju ljubav. Jedno je reći ‘Vjerujem, želim živjeti s tobom, Bože, predati ti se, a drugo je to zaista prihvatiti punim srcem. Prihvatiti to znači oprostiti sve ono što nam je Bog već oprostio. Pustiti svoje želje, planove, jednostavno se predati. Dugo mi je trebalo potpuno vjerovati i prihvatiti ljubav. Tvrdoglavo sam nosila svoj križ i nisam ga htjela predati Ljubavi. Makar me Bog čekao, ispruženih ruku, govoreći ‘Ja sam te već otkupio. Sve sam ti već oprostio. Podgini glavu, potrči u moj zagrljaj. Jer ja te volim’. Bog je stvoritelj moje duše i znam da kao dio njegovog plana imam svoj put. Mogu dati od sebe i primati. Raduje me što imam mogućnost podijeliti spoznaju živog Boga pjesmom“ rekla je Tajči. Kad se potpuno predala Bogu, susrela je svog muža, producenta Matthewa Camerona, koji organizira koncerte duhovne glazbe s kojima su prošli cijelu Ameriku. Ovog proljeća održali su 900. koncert pod nazivom ‘Vjerujem’. Turneju pod nazivom ‘Žeđam’ imaju u korizmi, u Došašću ‘Emanuel – Gospodin s nama’, a u svibnju ‘Neka mi bude’ tematski vezan uz život Marije.
Ksenija Abramović, direktorica galerije Laudato, Tajčin nastup nazvala je svjedočanstvom obraćenja, ljubavi Boga u pjesmi i molitvi, duhovnom obnovom o prolaznosti slave ovog svijeta, predanju Božjoj milosti i njegovom vodstvu, vjeri i obitelji. Zahvalila je upravitelju svetišta don Josipu Lenkiću za domaćinstvo i zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji je taj molitveni događaj podržao i osobnom prisutnošću. „Tajči i organizatorica događaja Abramović navijestile su Evanđelje na genijalan, ženski način. Mir srca je srce mira. Hvala što su nam podarili dar srca koje će biti srce mira“ rekao je mons. Puljić zahvalivši Tajči na hrabrom svjedočenju ususret Godini vjere. Susret je završen zajedničkim pjevanjem pjesme ‘Čuj nas Majko’ svih sudionika. Nakon koncerta kod Trga pet bunara u domaćinstvu konobe Skoblar Tajči i sastav ‘Apostoli mira’ s kojima je nastupila u svetištu pjevali su do dugo u noć, privlačeći pažnju prolaznika i turista koji su je slušali i u svetištu sv. Šime. „Treba učiniti nešto lijepo za nekoga, bez obzira na trenutak, jer baš to može biti potreban Božji šapat duši čovjeka. Imamo puno više nego nam se može učiniti. U običnim stvarima koje nas okružuju prestanemo uočavati Boga. Budimo stalno budni, da nam ne promaknu trenuci kojima nas Bog dariva“ zaključila je Tajči.
Ines Grbić