Marija na nebo uznesena – odvjetnica naša
(Belafuža, 15. kolovoza 2012. u 18 sati)
1. Velika Gospa je blagdan koji nas podsjeća na dogmu naše vjere da je Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u društvo svome uskrsnulom Sinu Isusu Kristu. I to je završnica njezina Bogu predanog života. Zbog toga na ovaj dan rado hodočastimo u njezina svetišta. To je, naime, dan kad se ide Gospi, kada želimo ispuniti zavjete i preporučiti njezinoj majčinskoj brizi sebe i sve svoje. To je dan kad hodočastimo i pjevamo do mile volje. Jer, blagdan Uznesenja BDM raspjevani je blagdan. Marija Bistrica, Solin i Sinj, Trsat i Remeta, Aljmaš i Olovo, Široki brijeg i Dubrovnik, Škabrnja, Pag i Belafuža danas su prava marijanska škola duhovnosti, liječilište duša, mjesta vjerničkih nadahnuća i duhovnog ozračja; duša «duše hrvatske». Jer, uz Mariju se osjećamo kod kuće, u svome i sa svojima. Na ovaj dan sve je pokretu, na hodočašću, na putu prema Mariji. «Zanosno narod do tebe kreće, moleć se Tebi i Sinu Tvom», pjeva Velimir Deželić.
Slaveći nedavno blagdan Isusovog Preobraženja na Gori Taboru, čuli smo izvješće kako se iz oblaka prolomio Očev glas: “Ovo je sin moj ljubljeni. Njega slušajte!” Mogli bismo danas parafrazirati ovaj događaj i reći da se na blagdan Marijinog uznesenja oglašava sam uskrsli Gospodin i veli: “Ovo je moja mati ljubljena. Njoj nisam dopustio trunuti u zemlji, već sam je odmah uzdigao k sebi!” No, Marija na nebo uznesena nije nas napustila i ostavila same. Dapače, postala je srce Crkve na zemlji i nastavila s neba svoj materinski zagovor za sve koji se oko nje okupljaju, s pouzdanjem joj se mole i ustrajno časte.
2. Marija je prisutna ne samo na stranicam svetih knjiga, već i u srcima Božjeg naroda. Kršćani ne mogu živjeti bez majke. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće, u kojima su proglašene dvije velike marijanske dogme: o Bezgrešnom začeću (1856) i o Gospinom uznesenju (1950), mogli bismo nazvati “Marijinim vremenom”. Ona je stoljećima bdjela nad Isusovom zajednicom koja se pod njezinom zaštitom borila protiv brojnih neprijatelja i krivovjerja. Crkva Isusovih učenika započela je svoj ovozemni hod s Marijom na Duhove u dvorani Posljednje večere. S Marijom će završiti i svoj hodočasnički put prema eshatonu. Marija je stoga uz Isusa u središtu Crkve.
Večeras nas posebno privlači lik Marije na nebo uznesene koja se u čitanjima pokazuje kao “blagoslovljena žena”, “zaodjenuta suncem”, s vijencem na glavi od dvanaest zvijezda” koja u vjeri veliča Gospodina i u duši zahvaljuje za silna djela koja joj je Gospodin učinio. Marija se tako pojavljuje kao uzor vjernica u kojoj je vjera gorjela i sjala od početka. Vjerom je primila anđeoski navještaj, te izgovorila riječi povjesnog pristanka, “fiat”, neka mi bude. “Začela je prije vjerom, negoli tijelom”, veli sv. Augustin. Božju riječ je primila ponizno, predano, cjelovito i trajno. Elizabeta, njezina rođakinja, zbog toga je hvali (čuli smo u evanđelju): “Blago tebi što si povjerovala da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Marijina vjera je bila jača od one Abrahamove, punija od proročke, a zanosnija od vjere pisca psalama.
3. Recite mi što bi dan bez zore i proljeće bez cvijeća? Kakav bi bio dom bez majke, a sudbina bez nade? I što bi bila Crkva bez Marije? Ne može se to ni zamisliti. Sve bi izgledalo kao osušena vegetacija, kao pustinja bez izvora, otok bez života. Da Marija nije zasjala po Božjem obećanju u zoru povijesti kad su Adam i Eva istjerani iz raja, nad ljudima bi se prostiralo tamno nebo bez zrake sunca. Tako je Jahve već na početku povijesti u Marijine ruke stavio nadu ljudi. Najavljena žena gazi glavu proklete zmije zavodnice i drži u naručju Sina otkupitelja. Bez Marije zvijezde mora, bez Marije nade čovječanstva, bez Marije “zore naše” svagdanje, koja je “početak boljega svijeta”, tonuli bi još više u gluhoj noći beznađa, gubili se bez orijentira, i živjeli bez smisla. Marija nije “izmišljena” utjeha. Ona je stvarno darovana nada. U nju su položena silna nebeska obećanja i ostvarene Božje nakane.
Ona je stoljećima sa svojim Sinom odgajala naš narodni ethos, pokoljenja naše djece i mladih. Ona je sačuvala brojne obitelji od raspadanja i propasti, te utješila tolike nemoćne i bolesne. Mnogi su naši slavni vladari i velikani zasjali kao izvrsna Marijina djeca. Prisjetimo se Jelene koja u Solinu daje izgraditi crkvu na čast Mariji, prasvetište “Gospe od Otoka”. Sjetimo se Zvonimira i njegovih darovnica, Zrinskog i njegovog pouzdanja u Mariju, i tolikih drugih. Mnogi su naši gradovi i mjesta, kao i pojedinci, gradili svetišta i crkve, naručivali slike i kipove, a predstavnici i narodni zastupnici donosili odluke o podizanju samostana, gradnji svetišta i oltara. Marija je za uzvrat bdjela i čuvala naš narod. Očuvala ga je od patarenskog krivovjerja, zaustavila turska osvajanja pred Korčulom i Tivtom, pred Sinjom i Petrovaradinom. Zbog toga jer naša prošlost prožeta “marijanskim” duhom i njezinom pobožnošću.
4. Zahvalni za svjetlo dobrote koje nam je zasjalo po Mariji mi ćemo večeras moliti za obitelji naše da budu dostojne svoga poziva. Molit ćemo za očeve i majke u našoj nadbiskupiji da budu ispunjeni strahoštovanjem pred Bogom, pred životom i pred vječnošću. Neka Marija, koja je uz Isusa u središtu Crkve, i u središtu naše povijesti, bdije i čuva našu djecu i mlade. Nju, koja osjeća opasnost apokaliptičke nemani, usrdno molimo neka nam pomogne dostojno živjeti pradjedovski zavjet vjere. Neka učini da se sveti znakovi i simboli s molitvom ponovno usele u naše domove. Svjesni Marijine uloge u povijesti našoj, osobnoj i narodnoj, završavam ovo razmišljanje hvalospjevom pjesnika koji veli: “Tebi Vojvotkinjo, koja si se borila za nas, pripisujemo pobjede, te izričemo pjesmu zahvale. Raduj se uzdignuće palog Adama i izbavljenje od suza Evinih. Raduj se zvijezdo koja sunce objavljuje. Raduj se majko jaganjca i pastira i čvrsta obrano od nevidiljivh neprijatelja. Raduj se uporište vjere naše i prebivalište Riječi Božje. Raduj se dragocjena kruno vjernih vladara, časni ponose bogobojaznih svećenika, nepokolebiva utvrdo Crkve i nerazrušivi bedeme Božjega Kraljevstva.
Njoj, dakle, odvjetnici Hrvatske povjeravamo svoju sadašnjost i budućnost. Usrdno joj se obraćamo, molimo i pjevamo: Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan barjak Tvoj. Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj! Po toj smo vjeri bili prepoznatljivi ovdje, diljem Europe i svijeta. S takvom odanošću i povjerenjem želimo proslaviti i Godinu vjere koja će započeti u listopadu. Tako je bilo jučer i kroz stoljeća. Tako neka bude danas i sutra, i u sve vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski