Svetica sv. Nediljica nas uči da je nedjelja Božji dar i da čovjek živi od darovanosti, poručio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u propovijedi koncelebriranog misnog slavlja na zavjetni blagdan ranokršćanske mučenice sv. Nediljice u istoimenom svetištu u Vrani u nedjelju 1. srpnja koje tradicionalno okuplja tisuće hodočasnika iz cijele Zadarske nadbiskupije. Misno slavlje počelo je procesijom sa svetičinim kipom iz crkve do vanjskog oltara u prostranom masliniku svetišta, a koncelebrirali su pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u suslavlju župnika Šimuna Šindije i desetak svećenika. Mnogi svećenici su bili na raspolaganju za ispovijed. Sveta Nediljica je mučenica koja nosi ime po daru Danu Gospodnjega, po nedjelji, rekao je biskup Šaško, istaknuvši da su prvi kršćani bili vođeni pred suce i upravitelje jer se nisu htjeli odreći Krista i jer su ponavljali da ne mogu živjeti bez nedjelje, bez Dana Gospodnjeg i euharistije. „Svetica Nediljica nam otkriva što to čovjeka drži na životu. U nedjeljnoj se euharistiji nalazi sve što ima snagu nadvladati ljudske strahove, tjeskobe, nesigurnosti i grijeh. To je dan koji ne pripada čovjeku nego nas vraća Bogu. Vraća nas izvorištu bez kojega gubimo snagu, ostajemo nemoćni“ rekao je mons. Šaško, istaknuvši da u vranskom svetištu molimo snagu koja je tu posebno čašćena u svetoj mučenici, koja je pronašla odgovor za sva vremena i za sve okolnosti – da nam pomogne i da nas prati. „Ako se djecu ne nauči prepoznati i poštivati dar, uzalud svaki odgoj. Nedjelja otkriva ljudsku ograničenost i potrebu povezanosti s Bogom. U njenom je središtu euharistija koja uči dijeliti s drugima i povezuje u zajedništvo. Nedjelja ne isključuje nego obnavlja i ponovno vraća u život. Sv. Nediljica nas uči da nismo samo u Božjim mislima, nego smo uvijek u Božjim rukama. Krize se ne mogu riješiti bez vjere, bez čežnje, bez oduševljenja. Kad nam je bilo najteže, nosili smo oduševljenje. Nismo imali razrađene planove, ali imali smo srce“ naglasio je biskup Šaško, dododavši da u Vrani govore naši preci, hrvatski vladari, priori, redovnici, naši branitelji. „Pokušajmo ih čuti u svome srcu, da se najveći neprijatelj zapravo nalazi tamo gdje se guši radost i oduševljenje. U euharistiji Bog daruje besmrtnost i preobražava u nove ljude koji zahvaljuju, čuvaju nadu i koji čuvaju hrvatsku radost“ rekao je mons. Šaško. Podsjetio je da se u Vrani i u Ravnim Kotarima u novije vrijeme obrane hrvatske slobode pokazalo da samo duboka vjera i spremnost na žrtvu vraćaju život tamo gdje se čini da nestaje, gdje se čini da zlo prevladava i da nada umire. „Tu gdje je Hrvatska prostorno bila najtanja, tu je pokazala da ima najviše srca i najviše vjere. A Bog je učinio čudo. Objavio nam se u čudesnim znakovima, ponekad duboko obilježenima križem. Dan Gospodnji i sv. Nediljica skupljaju u sebi hrvatsku vjerničku baštinu, kulturu, ljubav prema Crkvi i ukorijenjenost u vjeri. Primjer priora vranskih i kasnijih događanja vezana uz Vranu pomaže nam shvatiti važnost povezanosti svih hrvatskih krajeva i cijelog naroda. Svaki put kad su nas htjeli osvojiti, porobiti, najprije su nas razdvajali, dijelili, udaljavali od očitosti koje su bile stupovi našeg jedinstva i naše čvrstoće“ rekao je mons. Šaško, upitavši što nam je dalo živjeti stoljećima. Što bismo bili bez vjere i Crkve? Što bi ostalo da nije bilo ljudi koji su bili spremni sebe žrtvovati iz ljubavi prema Bogu i bližnjima? „Mislimo li da možemo bez vjere, kao pojedinci i kao narod? Mislimo li da je svejedno što će biti s nedjeljom i kako se odnosimo prema njoj? Možda su uspješni pokušaji uvjeravanja da ni obitelj nije važna, da se može nadomjestiti nekim drukčijim načinima življenja te da možemo biti sretni bez Boga“ rekao je biskup Šaško, dodavši da u Vrani čuvana i gorljiva hrvatska povijest pokazuje da je vjera i zajednica vjernika, Crkva, često i sama potrebna čišćenja, povezivala i nosila obranu hrvatske radosti.
Tragom navještenog ulomka iz Markova Evanđelja o ozdravljenju žene koja je bolovala 12 godina, biskup Šaško je rekao kako ta žena nosi u sebi nezaustavljiv poticaj i čežnju. Zna da je Isus drukčiji i da ga mora dodirnuti. „Isus traži samo odmak od straha i vjeru. Iako su između nje i Isusa strogi propisi i mnoštvo ljudi, nošena svojom vjerom potajno dodiruje Isusove haljine. „Put do ozdravljenja i do spasenja Izabranog naroda ne događa se po onima koji sebe smatraju čistima, nego po onima koje su ljudi isključili a koji su spremni iskoračiti prema Bogu. Isus postupa drukčije od drugih. Ne izbjegava nikoga tko je obilježen kao nečist. Zbog toga poziva ženu koja pred drugima postaje znakom, da nema nijedne tjelesne ni moralne bolesti koja bi bila zapreka za Božju ljubav. Pred Bogom smo svi nedostojni i grešni. Ali smo po Kristu, po vjeri u njega, svi čisti. Samo licemjeri mogu smatrati sebe svetima i podizati zidove kako bi sebe odijelili od grešnika. Samo oni ne traže dodir s Kristom i samo takvi misle da su dostatni samima sebi“ upozorio je biskup Šaško, istaknuvši da se istinski kršćani ne boje da će izgubiti svoje dostojanstvo, veličinu i dobar glas ako se približe ljudima u potrebi, ako dodirnu one koji su nepoželjni i gurnuti na rub društva. „Uvijek nam treba biti najvažnije pronaći način na koji se nekome može vratiti radost i ljepota življenja“ poručio je mons. Šaško.
U pozdravnoj riječi nadbiskup Puljić je podsjetio na značajnu ulogu Vrane u hrvatskoj povijesti. Spominje se već u 9. st., a u Srednjem vijeku je bila posjed hrvatskih kraljeva. U 11. st. tu se nalazio benediktinski samostan koji je hrvatski kralj Zvonimir 1076. g. darovao papi pa je samostan sa svojim imanjem postao sastavnim dijelom Petrova nasljeđa. Vrana je prvi samostan u Hrvatskoj s papinskom egzempicijom. Vranski prior imao je u Srednjem vijeku prvorazrednu duhovnu i političku ulogu, sve do turskog doba. Poslije benediktinaca samostan preuzimaju Templari koji žive vojnički i monaški. Samostan je u to vrijeme bio najugledniji i imao je jurisdikciju na cijelom području Hrvatske i Ugarske, a Vrana je bila prvo veleposlanstvo Vatikana. U njoj su boravili Vranski priori, među kojima su najpoznatiji bili Ivan Paližina i Petar Berislavić čije se biste nalaze u zagrebačkoj katedrali. Mons. Ivan Šaško, kao prepošt časnog zagrebačkog kaptola, nositelj je naslova Vranskog priora.
Ines Grbić