Nadbiskupov nagovor na susretu crkvenih pokreta i udruga, Katedrala sv. Stošije, Zadar, Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije, Majke Crkve, 28. svibnja 2012.
Ususret Godini vjere
I. Papino pismo i upute Kongregacije
1. Apostolskim pismom ‘Porta fidei’ papa Benedikta XVI. je odlučio proglasiti Godinu vjere koja će započeti 11. Listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila. Istoga dana obilježit će se i dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve. Godina vjere završit će na svetkovinu Krista Kralja, 24. studenog 2013. Bit će to dobra prilika da crkvena zajednica razmišlja i ponovno otkriva značenje i svjetlo vjere, te da je još više ‘oživi, pročisti, potvrdi i ispovijeda’ (Pavao VI, 1967.). Sol, naime, ne smije postati bljutava, a svjetlo skriveno (Mt 5, 13-16). Pitanje iz Isusovoga vremena ‘što nam je činiti da bismo radili djela Božja?’ (Iv 6, 28), aktualno je i danas. Papa se nada i želi da Godina bude dobra prigoda za ‘intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, na osobit način u euharistiji, koja je ‘vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 9). On istodobno želi da ljudi iznova ‘otkrivaju sadržaj vjere koju ispovijedaju i slave’. I napominje kako ‘nije slučajno što su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje’. A Katekizam Katoličke Crkve, u kojem sabrana i obrazložena naša vjera, jedan je od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila (br. 11). Papa je stoga zadužio Kongregaciju za nauk vjere da izradi smjernice kako bi se to razdoblje ‘proživjelo djelotvornije u službi vjerovanja i evangelizacije’ (br. 12).
Evo, smjernica koje su predviđene na četiri razine: Za Opću Crkva i biskupske konferencije, te za biskupiju i župe.
a. Što se tiče razine opće Crkve i biskupskih konferencija Kongregacija predlaže ‘svečani početak Godine vjere’, potiče hodočašća u Rim, Svetu zemlju i u marijanska svetišta, organiziranje simpozija o Drugom vatikanskom saboru, osjetljivost za homilije, kateheze i govore Svetog Oca, te predlaže neka se završi svečano Godina na svetkovinu Krista Kralja 2013. Na razini biskupskih konferencijâ predlaže se tiskanje dokumenata Sabora, Katekizma, Kompendija (ako ih nema); promicanje televizijskih i radijskih emisija, filmova i publikacija posvećenih temi vjere; svjedočenje i prenošenje vjere; nagovori i razmatranja o poslanju biskupâ kao učitelja i ‘glasnika vjere’. Budući da su sveci i blaženici pravi svjedoci vjere, bit će potrebno poraditi na njihovom boljem upoznavanju, posebice domaćih svetaca. Tiskati brošure i listiće apologetskog karaktera s odgovorima na teška pitanja s kojima se vjernici susreću.
b. Na biskupijskoj razini uz svečano otvorenje i zaključenje Godine vjere u katedralama, predlaže se organizirati studijski dan posvećen Katekizmu Katoličke Crkve, zatim katehetske susrete za mlade i one koji traže smisao života. Trajnu formaciju klera usredotočiti na dokumente Drugog vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve. Za akademski svijet i svijet kulture dati prigodu za kreativni dijalog između vjere i razuma, vjere i znanosti. Godina vjere dobra je prigoda za intenzivna slavlja vjere u liturgiji, osobitu u euharistiji. Katehisti neka predvode skupine vjernika u čitanju dokumenata s ciljem da se stvore male zajednice vjere i svjedočenja za Isusa. Promicati pučke misije i druge inicijative na apostolat. Kontemplativne zajednice pozvati na molitvu za obnovu vjere u Božjem narodu i za novi polet u njezinu prenošenju mladim naraštajima. Crkvena društva i pokreti će u suradnji s mjesnim pastirima pridonijeti da Godina vjere naiđe na što širi odjek, te kreativno i velikodušno tražiti prikladne načine kako pružati svoje svjedočanstvo vjere u služenju Crkvi. Svi su vjernici pozvani živjeti dar vjere i prenositi vlastito iskustvo onima s kojima žive i rade. (Sažetak rasprave na Svećeničkom vijeću, 23. Svibnja 2012.)
II. Milosti koja nam stižu s Koncila
2. Analizirajući povijesni kontekst u kojem Crkva Zadarske nadbiskupije živi i djeluje mogli bismo reći kako je ono osobito po promjenama koje su se zbile na kulturnom, društvenom i političkom polju, kao i na onom crkvenom. Dovoljno se prisjetiti zadnjih pedeset godina XX. stoljeća: II. Svjetski rat i poraće, podizanje Berlinskoga zida, održavanje II. Vatikanskog sabora, izbor Karola Wojtyle za Petrova nasljednika, pad komunizma, Domovinski rat i nezavisnost zemlje.. itd. To su doista velike i epohalne promjene poput onih koje se nastale nakon Tridentinske reforme ili pak nakon Francuskog ili Listopadskog veleprevrata. Nemam namjeru činiti povijesnu analizu spomenutih događaja. Iako bi nekima od njih bilo potrebito pristupiti ne samo dokumentima arhiva i povijesti, nego i očima vjere, srca i nadnaravi. Kao napr. događaju urušavanja Berlinskoga zida. Tom vanrednom povijesnom događaju valja pristupiti ne samo povijesno, politički i ideološki, nego i milosno. Zato sam i stavio podnaslov ovom dijelu predavanja: Milosti koja nam stižu s Koncila. Još ih nismo u potpunosti shvatili, ni dokučili. A tamo je vjerojatno iscrtana projektna dokumentacija i izgrađene skele za demontažu toga ‘zida srama u srcu kršćanske Europe’. Tamo su ispisana četiri velika dokumenta koji su imali ili bi trebali imati odjeka u nama, župi, biskupiji i narodu.
a. Prvi i temeljni dokument govori o liturgiji koja je ‘culmen et fons’ (SC 10), vrhunac i izvor života, pa zato zahvalno velimo da živimo u Crkvi koja slavi. Središnji pak događaj jest nedjeljno liturgijsko slavlje koje se odvija na narodnom jeziku. Mi smo kao narod u tomu bili privilegirani jer smo stoljećima ‘glagoljali’ po našim župama što drugi narodi nisu mogli. (Bila su samo tri ‘sveta jezika’ na kojima je bilo dopušteno slaviti misu: latinski, grčki i hebrejski). Crkva, dakle, slavi euharistiju po izričitoj želji i odredbi Isusa Krista: “Ovo činite meni na spomen!” Apostolski spisi govore kako je prva zajednica to vjerno činila: “Bili su postojani u apostolskom nauku, lomljenju kruha i u molitvama” (Dj 2, 42). I to se ponavlja, evo, puna dva tisućljeća. Crkva ljubomorno čuva sve blagoslovne geste s Posljednje večere, te okuplja zajednicu oko stola Gospodnjeg, gdje pjeva i moli, sluša i razmatra o velikoj Tajni vjere koja izgrađuje Crkvu.
b. Uz prijevod liturgije na narodne jezike Drugi Vatikanski Sabor je ‘otvorio škrinju Riječi Božje’ te na taj način očitovao kako Crkva ‘pobožno sluša Božju Riječ’ (‘religiose audiens’, DV 1). A to znači daje Bogu prvenstvo. I pti tomu sluša braću i vapaje svijeta kako bi se posijalo Božju Riječ. Ovo je poticaj osobito navjestiteljima evanđelja da se češće zaustave nad svetim tekstovima, proučavaju ih i razmatraju nad njima, posebice nad onima koje nudi sveta liturgija u misama i čitanja u Božanskom Časoslovu. Ne možemo, naime, hraniti druge ako sami nismo upoznali ono čime se hranimo.
c. Treća stvar koju smo naslijedili od Vatikanskog Sabora jest slika Crkve kao zajednice Božjeg naroda koja se okuplja i sabire (‘Plebs adunata’, LG 4). Ovom slikom ‘zajednice Božjeg naroda’ istaknuto je ono što je zajedničko svakom vjerniku a utemeljeno je na dostojanstvu krštenja po kojem smo primili dostojanstvo Božje djece. Ne našom zaslugom, nego Božjom milošću. Istina, riječ ‘narod Božji’ imala je u svom tumačenju i poimanju određenih poteškoća koje su povezivali s pojmom ‘demokratizma’ pa se riječ ‘narod’ često uzimalo kao ‘antiinstitucionalni’ pojam, a zaboravljalo se pridjev ‘Božji’. Crkva je, dakle, Božji narod koji se ne suprotstavlja nekoj instituciji ili ‘eliti’. To je ‘sveti narod’ koji se okuplja i sabire duhovnim pozivom oko svetih stvari i svetih ljudi. Tu se očituje ‘harmonična katolička simfonija’ pa se veli da je Crkva ‘communio sanctorum’, zajedništvo svetih kao povijesna ikona Trojstvenog zajedništva. Zahvaljujući upravo promociji Crkve kao Božjeg naroda, čije se zajedništvo nadahnjuje i hrani na životu Presv. Trojstva, na katoličkom postokoncilskom horizontu pojavljuju se nova iskustva koja valja pozdraviti i njegovati: sve više je trajnih đakona, kateheta, liturgijskih pomoćnika (čitača i akolita), volontera i caritasovih djelatnika, članova raznih crkvenih društava i pokreta, ekonomskih i pastoralnih vijeća i drugih biskupijskih tijela i animatora. Možda je vjernički malo zanemareno područje socijale i politike. No, neizbježno je uključivanje laika u formacijske procese odgoja i oblikovanja savjesti kako bi mogli dati svoj obol i doprinos u službi poslanja Crkve u svijetu.
d. Stigli smo do četvrtog velikog dokumenta u kojem Crkvi otkriva čovjeku uzvišenost njegova poziva (GS 22). To je pastoralna konstitucija o ‘Crkvi u suvremenom svijetu’. Ovaj je dokument najčitaniji i najrazumljiviji. Opisivan je riječima ‘antropološkog optimizma’ zbog entuzijazma kojim je bio dočekan. Radost i nada (GS) je zaista donijela nešto novo i olakšavajuće, a u središte njezinog promatranja je svijet i čovjek. Iako joj prebacuju ‘duh naivnosti’, konstitucija ima nemjerljivu vrijednost, jer potiče na kritički susret s modernim mentalitetom, te na cjelovito gledanje kako na svijet tako i na čovjeka. Posebice u svjetlu odnosa prema ‘novom Čovjeku koji je umro i uskrsnuo’ za ljude. U tom kontekstu čini se kako je rečenica iz 22. broja (koja je uvrštena na prijedlog tada mladog biskupa iz Krakowa, Karola Wojtyle) postala ‘nosivom gredom četvrtog koncilskog dokumenta: ‘misterij čovjeka postaje jasan jedino u otajstvu Utjelovljene Riječi’. Ova ostavština Koncila postala je posebice važnom u ovo naše vrijeme kada antropološka pitanja dobivaju dramatične tonove zbog novih biotehnologija. No, Crkva se mora uključiti u diskusiju i poznavati ‘jezik’ svojih suvremenika kako bi bila kadra čitati abecedu suvremenog života, te izreći riječi kršćanske vjere.
III. Crkva je Božji otajstveni dar među ljudima
3. Crkva zato nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja živjeti u vremenu i prostoru, kao «produljeno Isusovo utjelovljenje» među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje. Kad bi otajstvo Crkve bilo moguće «znanstveno i razumski» prikazati, Crkva bi postala samo «vjerskom, društvenom ili političkom organizacijom», a izgubila bi otajstvenu stvarnost što je u njezinoj bîti. Crkva nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo (Ef 1, 22; 4, 15-16), Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Crkva, dakle, kao Božji naum nadilazi zemaljske zajednice i u njima se povijesno ostvaruje. Stoga Crkvu nije moguće svesti «na čistu povijesnu stvarnost».
Izgubila bi se time veličina Božanskog otajstva, a nju bi se stavilo u službu nekih «koji postaju gospodarima njihove vjere» (2 Kor 1, 24). Nije dobro ni povijesnu zajednicu poistovjećivati s otajstvom Crkve jer bi se zajednica, prepuštena sama sebi, pretvorila u čisto ljudsku skupinu.
Crkva je na Drugom vatikanskom saboru, opisana kao “sjeme Božjeg kraljevstva”, “otajstvo spasenja” koje je Bog odvijeka predvidio (LG 5), a hrani se “kruhom koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). Euharistija, dakle, koja stvara Crkvu, izvor je milosti za pojedince i za čitavu zajednicu. Ona je njezino “središte i vrhunac života” (CD 30). Apostoli su to shvatili pa su “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u hram, lomili kruh, te hvalili Boga i uživali naklonost svega naroda” (Dj 2, 46-47). U tom vidu vrlo je važna župna zajednica. Preko nje se čovjek utjelovljuje u tijelo Crkve. Čovjek, naime, ne može biti beskućnikom. Potrebno mu je gnijezdo za dušu i za tijelo, za njega i za obitelj. Potreban mu je vjerski dom, domaća vjernička obitelj. Župa tako postaje mjestom zajedništva, njegovim utočištem i uporištem. A vjernik u svojoj župi osjeća potrebu suodgovornosti, podupire zajedničke aktivnosti i rado sudjeluje u njezinu životu. Brani i zastupa čast i ugled svoje župe. Nije pasivni pripadnik, nego aktivni i odgovorni djelatnik koji ne ostaje ravnodušnim kad se radi o njezinu dobru. Znamo da je činjenično stanje drugačije. Ali, to je ideal prema kojemu treba težiti.
4. Gledom pak na razinu vjere i župne svijesti sociolozi razlikuju četiri kategorije župljana: To su oni svjesni, uvjereni i apostolski raspoloženi katolici, zatim prosječni župljani koji se sa župom poistovjećuju, ali se previše ne zauzimaju; onda su «blagdanski župljani» koji su slabo povezani sa župom budući se pojavljuju samo povremeno, te na koncu «udaljeni», rubni kršćani koji nemaju ni župne, ni crkvene svijesti. Iako je crkvena mudrost ustanovila župu kako bi bila prikladnim sredstvom spasenja, župna je svijest nježna biljka i osjetljiva na nepovoljnu klimu. Sporo raste i lako vene. Stoga joj treba posvetiti posebnu i ustrajnu njegu. Kako sa strane župnika i drugih pastoralnih djelatnika, tako i sa strane svih župljana, kako bi bilo što manje «rubnih» i «povremenih», a više aktivnih i zauzetih župljana.
Tko to zapravo ljude sabrane iz više mjesta, različite dobi, zanimanja i naobrazbe, ujedinjuje u jedno Tijelo? To je Duh Sveti koji ih po euharistiji sabire oko Krista uskrsnuloga. Svi oni, okupljeni oko stola Gospodnjeg, prepoznaju se kao braća i sestre koji imaju zajedničkog Oca. “Ta jedan je Otac vaš, onaj na nebesima.. a vi ste svi braća” (usp. Mt 23, 8-9). To je zajedništvo bilo prepoznatljivo po tomu što su bili “jedno srce i jedna duša”, i “sve im je bilo zajedničko”. A euharistija stvara takvo zajedništvo u župi i Crkvi.
U sklopu ovoga razmišljanja o euharistiji koja čini zajedništvo Crkve i stvara zajedništvo župe, valja nam, međutim, postaviti i neka konkretna pitanja, nama članovima pojedinih pokreta i društava u ovoj Nadbiskupiji. Kako izgleda naše zajedništvo? Mogu li “stranci”, inovjerci i nevjernici prepoznati u nama znakove i plodove euharistijskog zajedništva kako ih opisuju Djela Apostolska: «Bili su postojani u apostolskom nauku, lomljenju kruha, zajedništvu molitve i dobara (Dj 2, 42)?! Opovrgava li nas praksa, jer među nama ima podjela, nezdrava suparništva, zavisti, ogovaranja?! A to nisu plodovi euharistijskog zajedništva.
5. Ne smijemo smetnuti s uma kako je zajedništvo plod Božjeg blagoslova i ljudskog napora. I ne dolazi samo od sebe. Euharistija u župi je ponuda zajednici za njezin rast i napredak. Ona može graditi zajedništvo samo ako to pojedinci i zajednica žele i hoće. Kao što zajedništva nema bez euharistije, tako ga nema ni bez nas, bez naše želje, volje i spremnosti da nas euharistija preobrazi. Upravo po euharistiji zajednica druguje s Isusom i prepoznaje ga po «lomljenju kruha», poput učenika iz Emausa, kojima se oči otvoriše, a srce im je gorjelo dok im je tumačio pisma. Euharistija, dakle, povezuje članove zajednice. Nigdje se ljudi ne osjećaju tako zajedno kao oko oltara, bez obzira na starost, podrijetlo, narodnost i rasu. Euharistija ne samo simbolizira zajedništvo, nego ga čini i stvara. Ona sabire zajednicu, a zajednica se njom hrani i raste. Stoga Apostolske upute, “Didache”, preporučuju vjernicima: “Sabirite se u Dan Gospodnji lomiti kruh i slaviti euharistiju, ispovijedajući prethodno svoje prijestupe, kako bi vaša žrtva bila čista”.
Dragi članovi crkvenih pokreta i društava u našoj Nadbiskupiji!
Mi ćemo ovaj naš susret završiti euharistijskim klanjanjem i time ispovjediti kako bez nedjelje i euharistije ne možemo. Upravo onako kako su to posvjedočili oni mučenici iz Bitinije koji su zbog nedjeljnog okupljanja na misno slavlje izgubili živote. Hranimo se, dakle, Božjom riječju i euharistijom! Proučavajmo bogatu ostavštinu Drugoga Vatikanskoga Sabora koje je prikazana posebice u četiri velike konstitucije (o liturgiji, Riječi Božjoj i o Crkvi). Studirajmo u ovoj Godini vjere sadržaj Katekizma katoličke Crkve. I družimo se trajno s Isusom kako bi rasla naša župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po krštenju. I pružimo pred drugima svjedočanstvo da je Isus jedini otkupitelj čovjeka. On, naime, nosi ključeve povijesti, jer su njegova vremena i vjekovi.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Duhovski ponedjeljak u katedrali, 28. svibnja 2012.
na susretu katoličkih društava i crkvenih pokreta