DANI KRŠĆANSKE KULTURE, ZADAR 2012.
DAN SVEUČILIŠTA U ZADRU
Gostujuće predavanje gospođe Doris Pack, EU Parlament
u Hrvatskoj kazališnoj kući u Zadru
26. ožujka 2012., 18 sati
Proživljavajući teške dane –
O budućnosti projekta europskih integracija i ulozi kulture i obrazovanja
Poštovani županijski i gradski dužnosnici,
Poštovani predstavnici Sveučilišta,
Poštovani nadbiskupe Puljiću,
Poštovane gospođe i gospodo!
Prije točno četiri i po godine Sveučilište u Zadru dodijelilo mi je počasni doktorat. Moj je tadašnji govor bio kratak, na vidljivo zadovoljstvo slušateljstva. Danas, moram vas upozoriti, morat ćete izdržati malo duže, premda ću nastojati ne iskušati vaše strpljenje.
U jesen 2007., održala sam govor s obzirom na napore oko ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Od tada, kao što i sami dobro znate, mnogo se toga dogodilo: nakon uspješno dovršenih pregovora, u prosincu 2011. godine, Europski je Parlament velikom većinom glasao u korist ulaska Hrvatske u Uniju. Nekoliko dana poslije, održano je svečano potpisivanje ugovora. Uslijedio je zatim referendum koji je, barem u formalnom pogledu, bio također uspješan. Kasnije ću se i na to osvrnuti.
Nakon ratificiranja ulaska od strane svih članica Unije, Hrvatska će za nešto više od godine dana postati 28. članicom Europske Unije. Mnogi od vas znaju da samse u svom političkom radu skoro četvrt stoljeća bavila državama zapadnog Balkana i pratila hrvatski put prema Europskoj Uniji. Meni je stoga na poseban način i osobno zadovoljstvo čestitati vam još jednom na ovim uspjesima i na nadolazećem ulasku u Europsku Uniju, premda možda ima među nama i onih kojima bi više pristajali izrazi sućuti…
Ulazak Republike Hrvatske zbiva se u teškom i turbolentnom vremenu. Naime, zadnjih pet godina našli smo se izloženi ozbiljnim izazovima, za koja kažemo da su “kriza”: kriza stanovanja, kriza bankovnih sustava, financijska i gospodarska kriza, dužnička kriza, često pogrešno nazvana “Euro-krizom”.
Uzroci svih tih kriza bili su i jesu brojni. Svaljivanje krivnje na Europsku Uniju i njene države članice u nekim je slučajevima nepravedno, no u drugima opet uistinu treba reći da snosimo odgovornost. Doneseni su razni “paketi spašavanja” i mnoge su mjere poduzete da bi se stanje popravilo a ponavljanje sličnih stanja spriječilo. Izvanredni skupovi šefova država ili vlada koji se sazivaju radi rješavanja poteškoća već su davno postali redovitima. Od sredine ove godine tzv. “Europski stabilizacijski mehanizam” (ESM) treba osigurati trajnu stabilnost Euro-zone.
Hoće li sve to biti dovoljno?
Mišljenja su različita. Ni ja sama ne mogu vam na ovo pitanje dati odgovor s većom mjerom sigurnosti.
Međutim, htjela bih vam progovoriti o jednoj drugoj krizi, koja se često promatra kao nešto što stvara kolateralnu štetu, koja prati onu prvotnu, ali koja po mom sudu ključa već duže vremena. Radi se o krizi povjerenja.
Povjerenje u političare tradicionalno je uvijek na vrlo niskom stupnju. Kod bilo kojeg mjerenja ugleda raznih zanimanja, političari su, uz agente osiguranja i financijske dužnosnike, uvijek na samom dnu. Usput, ja smatram takve klasifikacije nepravednima prema svima trima spomenutim zanimanjima…
Još je ozbiljniji neodstatak povjerenja u europske institucije. Po prvi puta od samih početaka europskih integracijskih procesa, u ranim pedesetima 20. stoljeća, čak se i samo jedinstvo Europe ponekad dovodi u pitanje. Povjerenje u demokraciju kao oblik vladavine je također krhko, da ne spominjem na kojem je uopće stupnju ugled kapitalističkog ekonomskog sustava.
One sigurnosti koje su desetljećima izgrađivane sada se preispituju ili temeljito dovode u pitanje. Napredak, usmjerenje i sadržaj europske integracije danas postaju kost u grlu…
Što se dogodilo? Kako smo se našli u ovakvoj situaciji kada su i rezultati sami po sebi jasni:
Projekt Europske integracije je jedinstven u povijesti čovječanstva. Poslije traumatskih iskustava prve polovice 20. stoljeća i razaranja čitavog kontinenta u dvama strašnim ratovima, “očevi osnivači” položili su temelje za jednu fenomenalnu priču uspješnicu – stvaranje zajednice mira, slobode, napretka i pravednosti, kojoj sada pripada pola bilijuna ljudi.
Ne radi se ovdje samo o zajednici mira i gospodarstva, već i o zajednici vrednota, koje su velikim dijelom utemeljene u njezinu kršćanskom naslijeđu. Budući da EU također uključuje i države članice koje su pod jakim utjecajem sekularnih uvjerenja, nikakav izravni spomen Boga nije uključen u Lisabonski Ugovor. Preambula, međutim, sadrži spomen na “vjersku baštinu” Europe i njezin značaj za ljudska prava, demokraciju i slobodu. U Povelji o temeljnim pravima Europske Unije, posvuda se nalaze kršćanske vrednote. A u članku 17 Ugovora o funkcioniranju Europske Unije, Unija eksplicitno priznaje važnost vjerskih zajednica te potvrđuje svoju usmjerenost na dijalog s njima.
Jedan od najvećih dostignuća Europske Unije jest stvaranje zajedničkog unutarnjeg tržišta što je omogućilo slobodni protok ljudi, dobara i kapitala. EU je danas najveći trgovački blok na svijetu. Unija je igrala vodeću ulogu u borbi s klimatskim promjenama. Ona snabdijeva najveći dio pomoći svjetskog razvoja i služi kao model za druge regionalne zajednice suradnje. Ona u svom parlamentu jedina ima multinacionlani sastav, koji sada ima jednaka prava u donošenju zakona. Pa i prilično ozloglašeni Euro, najspektakularniji i najznakovitiji projekt Europske Unije, unatoč strukturalnim lomovima gospodarske i monetarne Unije, ostaje na snažnoj poziciji, o čemu svjedoči i razina novčane pričuve od globalne razmjene.
Članstvo u Europskoj Unijij privlačno je iz mnogih razloga. Dakle, zov europskog integracijskog procesa još uvijek je vrlo snažan: trenutno pet država ima status države-kandidata a tri druge proklamirale su ulazak u EU kao svoj cilj.
Kroz desetljeća je broj članica narastao od početnih 6 do ukupno 27, uskoro 28. Svi su se okoristili svojim ulaskom, i nove članice kao i one “stare”. Prvenstveno se to odnosi na ekonomsko pitanje, što nije upitno. Brojne znanstvene studije i rezultati istraživanja jasno to pokazuju.
Politički gledano, EU nudi i malim zemljama mogućnost da se njihova politička stajališta i interesi čuju u međunarodnoj areni, da i one kažu svoje. Uske veze s drugim europskim zemljama po sebi nudi pouzdanje i sigurnost integracije u jednu stabilnu zajednicu država.
S kulturnog stajališta, sama različitost Europske Unije, po mom mišljenju, jedna je od najplemenitijih fenomena ovog jedinstvenog entiteta.
Ulazak jedne nove zemlje je stoga uvijek dobitak koji nudi nove perspektive s obzirom na međukulturnu razmjenu i dijalog.
Međutim, svaki od šest krugova proširenja donio je sa sobom brige i strahove a pokušaj da Europska Unija dobije zajednički ustav propao je na referendumima u više zemalja.
Godine 2005., strah od tzv. plombier polonais (slučaj “poljskih vodoinstalatera”) bio je ključan faktor za odbijanje ugovora o ustavu EU u Francuskoj.
“Poljski slučaj” postao je simbol – i to ne samo u Francuskoj – jeftine inozemne radne snage u usporedbi s onom domaćom na tržištu rada, što dakako potiče nezaposlenost. Argument nije nov: prvi je puta istaknut 1980-tih, premda u nešto modificiranom obliku, prije ulaska Španjolske i Grčke.
Međutim, taj je argument i tada bio lažan kao i danas: očekivana navala poljskih “vodoinstalatera” nije se dogodila, ni u Francuskoj ni drugdje, ali je šteta učinjena i pokušaj zajedničkog ustava se ugušio. Stanje na domaćoj političkoj sceni igralo je jednako važnu ulogu u Francuskoj kao i u Irskoj i Nizozemskoj. Povrh svega, međutim, pokazalo se da je strah od budućnosti velik i da utječe na sve segmente društva.
Zabrinutost zbog zapošljavanja i strah od budućnosti što ih osobito mladi ljudi proživljavaju najčešće se rješavaju trivijalnim i uopćenim frazama bespomoćnog poitičkog sustava.
Također, nije se uspjelo valjano objasniti i predstaviti činjenicu da Europska Unija zapravo predstavlja rješenje a ne problem. Naprotiv, nacionalne politike često padnu u napast uprijeti prst optužbe prema EU kako bi skrenuli pozornost sa svoje vlastite odgovornosti.
Jaz između stava političkih i financijskih elita (koji su još otvoreni prema integraciji) i percepcije širih slojeva stanovništva nije nastao preko noći. Taj jaz izvire iz mješavine stvarnih poteškoća i namjernog poticanja strahova i dezinformacija.
Nizak odaziv na referendum u Hrvatskoj pokazatelj je da čak i u ovoj zemlji entuzijazam ima svoje granice. To je nešto što treba vrlo ozbiljno razmotriti.
Očito je da nismo uspjeli objasniti svojim građanima da Europa pripada njima i da prednosti uvelike premašuju nedostatke. I ovo se dogodilo unatoč činjenici što se široka koalicija stranaka, sindikata, poslovnih asocijacija i crkvenih organizacija jasno izjasnila «za» EU.
Nezadovoljstvo se hrani iz različitih izvora. Najlakše je svakako razumijeti brige koje izriču poljoprivrednici i radnici brodogradilišta, koji se boje usklađivanja sa zajedničkim standardima.
Uz to, nailazimo na čitavu lepezu rezerviranosti što ih promiču euro-skeptici u već postojećim EU članicama. Tako npr.: gubitak suvereniteta i identiteta, pretjerana birokratiziranost, gubitak posla, pretjerana vlast nad resursima pojedine zemlje i njihovo iskorištavanje.
Sigurna sam da će se te brige pokazati neopravdanima. Međutim, one nas trebaju potaknuti na razmišljanje:
Pokoljenja su smatrala proces europske integracije kao jednu veliku mogućnost. “Europa” je značila jedno buđenje, osvješćivanje i obećanje sretnije budućnosti. Optimizam i čvrsto uvjerenje u svjetliju budućnost njihove djece dijelili su mnogi ljudi u europskim zemljama.
Danas se mnogi EU građani ne poistovjećuju tako rado s pothvatom europske integracije, ni s jednakom nadom a ni s pozitivnim očekivanjima.
Naprotiv, EU je postala slika straha za budućnost građana sve starijih društava koji se osjećaju pregaženima uslijed munjevitog razvoja i usmjerenja gospodarskih, društvenih, političkih i kulturnih promjena. U očima mnogih, Unija predstavlja nesigurne vanjske granice i restrikciju tržišnog takmičenja, a na nutarnjem planu širenje negativnih aspekata globalizacije, propadanja društva i gubitak socijalne sigurnosti. Međutim, olako se zaboravlja da nijedna od zemalja članica EU dosad nije imala razloga požaliti svoje članstvo, te da jedino i samo šira suradnja među državama članicama zapravo čuva građane od gore navedenih opasnosti.
Nepovjerenje među narodima izgleda da ponovno raste. Nacionalni stereotipovi cvjetaju. Žalosna je činjenica da tabloidi i žuta štampa u raznim zemljama trenutno izlaze s karikaturama drugih naroda, prikazujući npr. Nijemce kao «arogantne i dominantne» a Grke kao «lijene».
Podjarivanje nepovjerenja i predrasuda, sijanje krivo usmjerenih, jednostranih pa i posve netočnih informacija, doseglo je zabrinjavajući stupanj.
Bit će žalosno ako takva razmišljanja uhvate čvršći temelj. Za neke će to biti naivno, ali za mene osobno zbližavanje Europe posljednjih desetljeća i ulazak sve više zemalja donijelo je sa sobom nesagledivo bogatstvo. S ulaskom svake nove države Europska Unija uvijek dobiva i svako njezino proširenje predstavlja dobitak s obzirom na kulturnu različitost.
Svojim ulaskom u Europsku Uniju Hrvatska će biti u položaju da i izvan svojih nacionalnih granica popularizira brojna bogatstva svog “kulturnog krajolika”, kojega sam kroz godine i ja naučila cijeniti.
Priroda i krajolici Hrvatske izuzetno su privlačni i upravo će ti čimbenici, skupa s kulturnim sadržajima, zasigurno oduševiti i nadahnuti mnoge Europljane u budućnosti.
Nijedna odgovorna osoba i zasigurno nijedna ustanova Europske Unije ne žele stvaranje nekakve uniformirane Europske kulture. Uostalom, kako bi ona uopće mogla izgledati?
Zapravo se radi o suprotnome. Kulturna politika EU je upravo sazdana tako da naglasi i sačuva raznolikosti europske kulturne stvarnosti.
Ključan element u tome predstavlja tzv. Europski kulturni program koji potiče kretanje ljudi iz područja kulture, podržava međunarodno širenje kulturnih i umjetničkih djela i pridonosi probitku međukulturnog dijaloga.
Ovdje bih željela spomenuti da gospodarske prednosti kulturnih tvorevina i inicijativa ne bi trebalo podcjeniti, premda se kulturne vrijednosti ne mogu mjeriti prvenstveno novčanim mjerilima. Svejedno, nije na odmet istaknuti da u EU kulturni krajolik sve više pridonosi gospodarskom napretku. Novčane potpore EU često su dostatne kao inicijalna sredstva, početna potpora i ohrabrenje, te poziv drugim donatorima da se uključe u neki projekt.
Čak i kao kandidat za ulazak u EU, Hrvatskoj je omogućeno sudjelovati u kulturnom programu Unije. Od 2007., hrvatske organizacije su uspjele ostvariti preko dvadesetak kulturnih porjekata. Cjelokupna financijska potpora dostigla je sedmeroznamenkasti iznos. K tome, Hrvatska sudjeluje i u mnogim drugim projektima.
Mnogi od tih projekata odvijaju se i u ovoj godini.
– Oni uključuju, među ostalim, Kvarnerski festival u Opatiji, koji se ostvaruje hrvatsko-slovensko-austrijskim partnerstvom; ova suradnja predstavlja razmjenu različitih glazbenih tradicija;
– Novčana potpora je osigurana i za projekt “Započnimo najbolje što možemo – Kako govorimo o fašizmu?” Sudjeluju ustanove iz Stockholma i Graza zajedno sa skupinama iz Zagreba. Partneri iz još četiriju europskih zemalja također su uključeni. Preko niza prestižnih kulturnih događaja, istraživanja i razmjena znanja, ovaj projekt se bavi društvenim i kulturnim implikacijama uspona desničarskih ideologija diljem Europe. Ovaj će projekt istražiti mogućnosti kritičkog i kolektivnog suprotstavljanja rastućoj netoleranciji preko umjetničkog i kulturnog stvaranja, kao i kroz inicijative preko alternativnog obrazovanja.
– Drugi jedan primjer: Projekt «Prošireno estetsko obrazovanje» koji uspostavlja dugoročnu suradnju između pet organizacija iz Hrvatske, Njemačke, Makedonije, Srbije i Velike Britanije. Sve one rade na šriokom kulturnom području gdje umjetničko eksperimentiranje susreće političku kulturu i komunikacijsku tehnologiju. Originalnost ovoga projekta je u tome što zbližava organizacije koji djeluju na različitim geografskim područjima i životnim uvjetima, od trans-europskih izdavačkih mreža, projekata emancipacijskog samoobrazovanja, do intenzivnih akcijskih programa na lokalnim razinama. Između ostaloga, projekt će stvoriti zajedničku višejezičnu internetsku platformu i organizirati sedam konferencija, od kojih će se tri održati u Zagrebu.
Nadam se da će u budućnosti još više kulturnih ustanova u Hrvatskoj, i to iz perifernih krajeva, zatražiti sredstva i sudjelovati u ovakvim projektima. Postoje dobri razlozi zašto potpora EU za kulturne projekte nije usredotočena na europske glavne i velike gradove. Mnoge velike ideje se rode na lokalnim razinama, daleko od velikih gradova. One stoga predstavljaju kulturnu raznolikost unutar samih država. I ovo se odnosi na Hrvatsku gdje se “kulturni krajolik” ne iscrpljuje samo u Zagrebu već i Istri, Dalmaciji, Slavoniji… Parafrazirajući velikoga Wima Wendersa: Europsko srce kuca u regijama. Dalekosežna i inteligentna europska kulturna politika može osigurati da ono nastavi životno i snažno kucati.
Međutim, sve naše inicijative i programi neće ništa vrijediti ako ne budemo u stanju pomaknuti se na području obrazovanja.
U nekim državama članicama nezaposlenost mladih je skoro na razini od 50 %. To znači da polovica mladih ljudi mora s neizvjesnošću čekati ostvarenje svoga zvanja i perspektive života. Nije li to dovoljno da preuzmemo odgovornost i učinimo sve što možemo da postignemo bolji rezultat gledom na politiku obrazovanja? Ovo nekada znači i preispitivanje naših vastitih političkih stajališta kao i učenje na iskustvima drugih zemalja. EU može osigurati važan pomak na ovom području.
Dopustite mi napraviti jednu malu digresiju i upotrijebiti jedan primjer kako bih ilustrirala ovo načelo: pred četiri godine Europska Komisija zadužila je skupinu nezavisnih stručnjaka da ispitaju kako najbolje smanjiti administrativne terete i nepotrebnu birokraciju u EU. Predsjedavajući ovog odbora je moj zemljak, bivši bavarski premijer Edmund Stoiber, koji je nekada i sam bio vrlo kritičan prema «Briselu». Gospodin Stoiber je na kraju podnio izvješće koje je vrlo zanimljivo s tri razloga:
– Prvo: pokazalo se da je od državnika starog kova postao istinski Europljanin. Njegov novi posao proširio mu je vidike i uvjerio ga da je njegov raniji kriticizam bio pretjeran.
– Drugo: bitni nalaz izvješća jest taj da većina nepotrebne birkokracije ne potječe od Europske Unije već od država članica koje posve krivo implementiraju zakone EU.
– Treće: moglo bi se uštedjeti i do 40 bilijuna Eura kada bi države članice EU učile jedna od druge. Razlike su ogromne a postoje ne samo negativni već i pozitivni primjeri gotovo na svi nacionalnim razinama kako se valjano mogu primijeniti euro-zakoni. Ove uštede su nam na raspolaganju, treba ih samo znati iskoristiti.
Ovo se ne tiče samo smanjenja birokracije, već vrijedi i za područje obrazovanja.
– Broj onih koji napuštaju školu mnogo se razlikuje među državama članicama. Pronaći ispravan pristup na ovom području je i teško i potrebno.
– Dvojni obrazovni sustav, kakav se primjenjuje u Njemačkoj i Austriji, najbolja je metoda za rješavanje problema nezaposlenosti mladih ljudi i vrlo je vrijedan instrument orijentacije za druge.
– Neke države članice su bile puno brže u svom odgovoru na problem jednakih mogućnosti za sve, te su uključile stanovništvo s posebnim poteškoćama puno više nego druge u kojima danas ovo i nisu male poteškoće.
Mnogi inovativni, kreativni i iznad svega uspješni pristupi ovim i sličnim izazovima postoje unutar Europske Unije, a razmjena iskustava pruža izuzetno vrijedne informacije.
Razmjena različitih strategija unutar EU pokazala se kao vrlo učinkovita i brza pogodnost. Sada svaka država, regija ili grad ne moraju iznova izmisliti kotač. Pogled u veću i širu perspektivu je češće jednostavnije i učinkovitije rješenje.
Rad Vijeća za kuturu i obrazovanje Europske Unije daje veliku prednost takvoj razmjeni. Nudimo jedan forum gdje se uspoređuju stanja u raznim zemljama, pronalazimo uspješna rješenja i ohrabrujemo njihovu implementaciju. Razmatraju se detaljna izvješća i donose rješenja, saslušavaju se eksperti, naručuju studije i novčano podupiru pilot projekti u određene svrhe. Pronalasci i rezultati su prosvjetljujući i uistinu se nadam da će ih sve više zemalja članica češće koristiti.
Pored spomenute svijesti i poticanja najboljih rješenja, postoje i razni programi na području obrazovanja, osposobljavanja i daljnjeg usavršavanja za različite ciljne skupine. Oni su usmjereni na temu «mobilnosti» (pokretljivosti). «Erazmus» program koji je prava uspješnica već 25 godina, jedan je od takvih programa. Nešto mlađi, ali jednako uspješni, jesu programi doživotnog učenja «Comenius», «Grundtvig» i «Leonardo».
Svake godine tisuće učenika, studenata, nastavnika, obučavatelja i drugih profesionalaca mogu stupiti u kontakt s ljudima iz drugih zemalja i steći dragocjeno iskustvo u inozemstvu.
Ti programi postaju sve popularniji. Shodno tome, sljedeća generacija programa traži veća novčana sredstva. Želimo dalje razvijati sadržaje. Ja osobno radim na tome da u budućnosti sve više i više nastavnika ima mogućnost provesti nešto vremena u inozemstvu. I oni i njihovi učenici time će se uvelike okoristiti.
Obrazovanje odraslih i usavršavanje su mi također na srcu. Nažalost, Hrvatska nije sama kad je u pitanju zanemarivanje ovog aspekta. Zasigurno su reducirana sredstva budžeta ključni razlog tomu.
Upravo zato što su obrazovni programi od neprocjenjive važnosti, kao odgovorna izvjestiteljica Europskog Parlamenta, od početka sam se zauzimala da treće zemlje, a osobito zemlje kandidatice, trebaju imati mogućnost sudjelovanja u ovim programima. Drago mi je da je Hrvatska iskoristila ovu mogućnost i prije svog ulaska u EU i nadati se je da će mnogi studenti Zagrebačkog sveučilišta od toga profitirati.
U Centru za europsko obrazovanje već postoji izvrsna istraživačka ustanova na području obrazovanja. Ta se ustanova razvila iz projekta «Tempus» kojega su skupa vodili Zagreb i Münster. Preko programa «Tempus», EU vrlo uspješno promovira modernizaciju višeg obrazovnog sustava između susjednih regija i ostvaruje međunarodno partnerstvo među visoko-obrazovnim ustanovama.
Kao predsjednica međunarodnog savjetodavnog vijeća Centra za europsko obrazovanje, redovno nadgledavam napredak ovog obećavajućeg projekta. Sada imamo brojne veze s partnerskim sveučilištima u zapadnoj i jugoistočnoj Europi, otvarajući tako velike mogućnosti svojim studentima.
Gospođe i gospodo,
Proširenje na sjever, zapad i istok, učinilo je EU – nekad ograničenu na šest država središnje Europe – ne samo većom već i raznolikijom, šarolikom i po mom sudu fascinantnijom.
Uza sve to ovih dana ljudi često govore o “novoj priči o Europi”. To znači da nam treba jedna “nova priča” i neki novi razlozi za naš europski projekt. Nebrojena predavanja, konferencije i skupovi bave se s pitanjem kako politiku približiti ljudima, kako opet i iznova probuditi entuzijazam za projekt «Europe». Dosad se traženje odgovora na to pitanje pokazalo prilično bezuspješnim.
Ni u budućnosti to neće biti pitanje mahanja kakvim čarobnim štapićem ili pretvaranja ljudi u europske entuzijaste preko noći. Ljude moramo uvjeriti našim stavovima i političkim opcijama. Iznad svega, mi moramo mladima ponuditi perspektivu i pokazati im da će oni biti ti koji će osobno uživati blagodat Europske unije. Zbog toga su područja obrazovanja i osposobljavanja od tolikog značenja.
Moramo također udvostručiti naše napore na području kulture a da ne zanemarujemo svakodnevne brige ljudi. Sedamdeset posto Hrvata vjeruje da je nazaposlenost najozbiljniji problem u zemlji. Potpuna integracija u međunarodno tržište i udio u društvenim i strukturalnim fondovima imat će pozitivan učinak na ovom području. A veća integracija na području razmjene, trgovine i financija donijet će nam na kraju svima boljitak. Zar itko doista vjeruje da bi se male europske zemlje na međunarodnom planu same mogle suprotstaviti špekulantima i rastućim silama?
Govori se da su sami građani Europe ustali protiv nje, protiv Europe. Ja u to ne vjerujem. Preko tri četvrtine EU građana žele bližu koordinaciju ekomoske politike. A prema “euro-barometru”, građani i dalje imaju više povjerenja u EU nego u vlastite nacionalne države, u Međunarodni monetarni fond ili u skupinu G20 kada su u pitanju učinkovitije mjere glede financijske i ekonomske krize.
Dakle, određeni stupanj povjerenja postoji a političke opcije bi sada morale donijeti neke rezultate. A kada se rezultati pokažu, tri četvrtine Hrvata koji sada misle da njihova zemlja ide u krivom smjeru, promijenit će, nadam se, svoje mišljenje.
Moja je želja da unatoč svim izazovima koji su pred nama, vi i vaši sugrađani uzmognete pozitivno gledati na budućnost. Možda neke od vas i mogu uvjeriti da unatoč svakom opravdanom kriticizmu, ova je zajednička Europa uistinu divna stvar koja će, nadam se, ostati i pružiti nama i našim potomcima izvrsne mogućnosti i slobodu kroz dugi i dugi niz nadolazećih godina.
Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju sljedeće godine je prekretnica u povijesti vaše zemlje i jedna vrst povratka kući. Prihvaćanjem članstva Hrvatske, Europska Unija je korak bliže ostvarenju cjelokupne europske intergacije.
Sljedeće godine, dakle, svi ćemo imati razloga za slavlje. Za mene osobno, ulazak Hrvatske u EU znači sretno privođenje kraju jednog važnog poglavlja moje političke karijere. Stoga ću na svaki način nastojati doći u Hrvatsku idućeg ljeta da bi s vama to i proslavila.
Hvala i svako dobro!