STRUČNI SKUP ZA VJEROUČITELJE ZADARSKE NADBISKUPIJE – VJERA I VJERONAUK U SLUŽBI IZGRADNJE NACIONALNOG IDENTITETA
Stručni skup za vjeroučitelje Zadarske nadbiskupije održan je u subotu 25. veljače u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Susret je počeo molitvom i pozdravima predstojnika nadbiskupijskog Katehetskog ureda don Gašpara Dodića i zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Dr. Gordan Črpić je opisao odrednice nacionalnog identiteta u sklopu teme ‘Vjera i vjeronauk u službi izgradnje nacionalnog identiteta’. Održane su i pedagoške radionice o temi ‘Pronalaženje i interpretacija nastavnih sadržaja u službi nacionalnog identiteta’. Predavač je istaknuo da bi u Hrvatskoj opće dobro bio sustav vrijednosti na koji se oslanjamo i kojeg kroz praksu možemo potvrđivati. U suprotnom ćemo ga gubiti, dolazit će druge vrijednosti. Upozorio je da se u sustavu obrazovanja promiče ideja da su roditelji, učenici i nastavnici skupine koje ratuju jedna protiv druge. „Zadatak države i Crkve je da nađe sinergiju, da ponovno povezuje nastavnike, učenike i učitelje. Da svi rade na odgovornom, lijepom poslu, odgoju i podizanju mladih. Da na najbolji i najizvrsniji način odgovaraju na Božji poziv, da uređuju svijet da bude bolji i ljepši. Ne možemo se distancirati od odgovornosti za naraštaje koji nam dolaze“ poručio je Črpić istaknuvši da se vrijednosti vide jedino kroz to da ih netko širi, prakticira. Određeno ponašanje se očituje kroz vrijednosti. Zato su prakse izuzetno važne. Smatra da vjeronauk u školi treba više naglaska staviti na aktivnu socijalizaciju učenika za život u suvremenom društvu, bazirajući se na socijalnom nauku Crkve. Zato što je to crkveno učiteljstvo, pape, koje je u zadnjih sto godina najbolje razradilo modele, ideje kroz koje se može ljude kršćanski socijalizirati, da bi se kao kršćani mogli lakše snalaziti u društvu u kojem žive i u kojem vrijednosti nije lako prakticirati. „Ako se vrijednosti ne žive, one zamru i usvajaju se neke druge vrijednosti. Kao i pitanje sekularizacije i odnosa prema Bogu. Bog je onaj prema kojem se orijentiramo u svakodnevnom životu. Na to upućuje razrađena ideja socijalnog nauka Crkve u socijalnim dokumentima Crkve koji potpisuju pape od Leona XIII. do Benedikta XVI.“ rekao je Črpić. Naglasio je da je čovjek slika Božja i da zbog toga ima svoje neotuđivo ljudsko dostojanstvo, bez obzira na rasu, naciju, spol, intelekt. „Nikakvim svojim djelovanjem tu njegovu sličnost s Bogom čovjek ne može sakriti, čovjeku nije dano da to može poništiti. To je osnovna ideja zašto je Crkva sustavno protiv smrtne kazne. Čovjek nije dao život i nije mu pridržano oduzeti život. Oko toga se vrti cjelokupna bioetička drama – koju će sliku čovjeka uzeti. Hoće li se uzeti u obzir biblijska slika, grčka ideja, da je čovjek kao kugla koja je naprsla pa se te dvije polovice traže dok se ne nađu (muško-ženski princip, kad se nađu, spoji se cjeloviti čovjek). Ili slika prosvjetiteljstva, da je čovjek samostvaralačko biće. Biblijska i grčka slika kažu da se u čovjeku nešto slomilo. „Čovjek ima atribute savršenosti, ali ima nešto krhko, lomljivo u njemu“ rekao je Črpić, podsjetivši i na ideju Sartrea da se suvremeni čovjek troši, čovjek je potrošna roba, i kao potrošan mora mijenjati i zamijeniti. Uz to ide i ideja da se partneri moraju mijenjati, jer se s vremenom potroše, pa se mijenja da se ‘osvježe’. To je čovjek potrošač kojeg troše i koji se troši i nezadovoljan je u tom stanju. Mislioci se bune protiv toga, kažu da je ta situacija humano neodrživa, rekao je Črpić.
TEMELJ SNC-A
Temeljne istine socijalnog nauka Crkve su istina, sloboda, pravednost i ljubav. Temeljeći se na Svetom pismu, SNC promovira vrijednost istine. „Ne smijemo odustati od traganja za istinom. Ne smijemo odustati od slobode. S kršćanstvom dolazi ideja da su ljudi slobodni. To je izvorno kršćanska ideja. Stare despocije su smatrale da je jedan slobodan, car. Grčka demokracija, da su neki slobodni, aristokracija, slobodni građani, ostali su bili robovi. S kršćanstvom dolazi ideja da su svi ljudi slobodni. Prof. Šagi se bunio govoreći što je nama trebalo da Duh Sveti mora dignuti Francusku revoluciju da nam otkrije da su bratstvo, sloboda i jednakost evanđeoski ideali. To su osnovni motivi Francuske revolucije. To je uzeto iz evnađelja, nije to nešto originalno što se iznjedrilo. Za nas je pitanje zašto nam to mora reći Francuska revolucija“ upozorio je Črpić. Istaknuo je da su svi spisi i teološki opus pape Benedikta XVI. o ljubavi, od Uvoda u kršćanstvo, do enciklika Deus caritas est, Caritas in veritate. To je sukus njegovog teološkog promišljanja. „U ljubavi koja povezuje, nadilazi, koja daje ono što se od nje ne traži. Tu počinje život. Kad daješ ono što od tebe nitko ne traži. A tu se ipak daje, tu se nešto događa. Tu počinje život, a prestaje odrađivanje života. Počinje ono što je lijepo i zbog čega vrijedi živjeti“ istaknuo je Črpić, istaknuvši da je slika čovjeka važna, to nije samo retoričko pitanje. „Pitanje kako razumjeti čovjeka je pitanje je li nešto još nije dovoljno čovjek ili nije više dovoljno čovjek. Dakle, pitanje definicije. Ako se kaže da nešto još nije dovoljno čovjek, onda se s tim može postupati kao da to nije čovjek. Ako nešto više nije dovoljno čovjek, s time se može proizvoljno postupati“ upozorio je Črpić, dodavši da je oko pobačaja i eutanazije pitanje kako defnirati čovjeka. „Ako 1941. g. definirate čovjeka kao Židova, ako živite u Njemačkoj, to je vrlo nezgodno. Ili pak kao crnca, u nekim kontekstima. Na to hoće uputiti prvi postulat socijalnog nauka. Čovjek ima svoje neotuđivo ljudsko dostojanstvo, mi to ne možemo određivati definicijom. Nije nam pridržano da to narušavamo iz bilo kojeg razloga. Čovjek je čovjek, po svojoj sličnosti Bogu ima svoju transcedentnu otvorenost; ne možemo ga u stvarnosti ‘popeglati’ i proizvoljno se prema njemu odnositi“ upozorio je Črpić.
ZAJEDNIČKO DOBRO / PRIVATNO VLASNIŠTVO
Bitni moment u izgradnji identiteta i društva treba vezati uz zajedničko dobro zajednice. Stvarati takvo okruženje i klimu u kojoj će svaki pojedinac i zajednica moći maksimalno razviti svoje talente. „Bog ne voli kad zakopavamo, zatiremo talente. To je nepristojno. Da ti neki dar, a ti taj dar odbaciš, prezreš, ne vrednuješ, ne razigraš; ne ostvariš s njim ono što ti je dano. Bog se raduje kad se talent razvija. Drugi vatikanski sabor potiče na stvaranje okruženja unutar kojeg ćemo moći razvijati svoje potencijale, cijela zajednica. I da svaki pojedinac u toj zajednici svoje talente maksimalno i optimalno razigra“ istaknuo je predavač. Govorio je o općem dobru kao razlogu postojanja političke vlasti. „Politička vlast ne postoji da bi neki bili predsjednici, drugi ministri. Nego zato da bi se razvilo opće dobro. Zajedničko dobro zajednice, naroda. Da bi taj narod napredovao. Otuda riječ ministar – poslužitelj. To je također uzeto iz evanđelja. Nije magis, magistar. Nego ministar. Onaj koji je prvi poslužitelj“ rekao je Črpić, podsjetivši na Isusove riječi da ne budemo kao vladari nego poslužitelji jedni drugih. U smislu općeg dobra važno je i privatno vlasništvo koje ide kroz cijeli crkveni nauk, čovjeku je pridržano odgovorno raspolagati. „Privatno vlasništvo uvijek ima socijalnu hipoteku. Već sv. Ambrozije kaže: Kad daješ siromahu, ne daješ mu od svoga. Nego mu vraćaš njegovo. Jer zemlja nije dana samo nekima, nego svima. To je ideja. Da svi moraju moći sudjelovati u bogatstvu jedne zemlje, imaju pravo. Došlo je do zbrke, nereda i treba ponovno posložiti da bude pravedno“ rekao je Črpić. To je ideja Ivana Pavla II., iz Južne Amerike je uzeo i ideju preferencijalne opcije za siromašne. „Ako netko mora imati povlašteno mjesto u crkvi, to su siromašni. To ne znači da Crkva mora biti siromašna, ali mora imati sluha za sirotinju, mora moći znati prepoznati tko su siromašni u svijetu. Nisu siromašni samo oni koji su materijalno siromašni. Ima puno duhovnog, prekrivenog siromaštva. Važno je imati sluha za njih“ rekao je Črpić.
MATERIJALNA DOBRA / SOLIDARNOST
„Tužno je da se u hrvatskoj državi Crkva mora zalagati za vode, šume, da je to zadnja linija obrane. Ako se Crkva mora zalagati da se ne rasprodaju hrvatske vode, granice, znači da država loše funkcionira. Treba raditi pristisak na državu da ona preuzme te funkcije. Crkva nije institucija koja bi to trebala raditi“ rekao je Črpić. Važan moment kroz koji se može graditi suvremeni nacionalni identiet je izgradnja solidarnosti koja se odvija na razini povjerenja. Nema povjerenja, nema solidarnosti, ako nema grupe koja iznutra funkcionira, koja ima unutarnju povezanost. Prema ugovoru iz Maastrichta, plan uključuje solidarnost i supsidijarnost kao integrativne faktore Europe bez kojih se ne može integrirati. „Bez solidarnosti i supsidijarnosti nije moguća integracija bez rata. To postoji u svjetovnim dokumentima, a mi u Crkvi to opet zaboravljamo. To je od nas preuzeto, ugrađeno u dokumente ne baš kršćanske Europe, koja prepoznaje te vrijednosti, a mi sami zaboravljamo da te vrijednosti imamo i da ih možemo promicati. I da nam ne treba nitko izvana da bi to gradili i izgrađivali“ rekao je Črpić. Solidarnost može biti kratkoročna i dugoročna. Kratkoročna je pomoć potrebnome, da se siromašnom ne drže propovijedi, da gleda hoće mu se dati kruha. Drugi korak je probati siromaha izvesti iz njegova siromaštva. Vidjeti koji su generatori siromaštva koji dovode siromaha u siromaštvo, otkloniti generatore. Kod dugoročne solidarnosti treba raditi na uklanjanju strukturalnih prepreka zapadanja u siromaštvo. Siromaštvo je u Hrvatskoj strukturalno. Kad upadneš u siromaštvo, obitelj ti postaje siromašna, djeca rano napuste obrazovni sustav. Osobna solidarnost je u Hrvatskoj vrlo visoka, pokazalo se i tijekom Domovinskog rata, Hrvati su spremni pomoći. Strukturalna je vezana uz povjerenje, treba imati institucije kroz koje ćemo pomagati potrebnima. To znači da vjerujemo da će te institucije to raditi. Taj dio nam nedostaje, vezano uz dugoročnu solidarnost, da postoje fondovi, zaklade, da znamo da će, kad damo neka sredstva, ona i doći onome za koga smo ih dali, da se neće izgubiti. Ivan Pavao II. je govorio i o solidarnosti s budućim generacijama. Ne smijemo sve što imamo potrošiti sada. Moramo misliti da iza nas dolaze drugi ljudi i biti solidarni s njima. Čisti zrak, šume, vode, more, moramo i njima ostaviti. Ako smo već nesposobni njima to ostaviti bolje no što smo primili, barem ne loše da im sve uništimo. Treba odgajati djecu u svijesti da iza njih dolaze njihova djeca; odnositi se znajući da se djedovina predaje unucima.
SUPSIDIJARNOST/OBITELJ
Bitan je i moment supsidijarnosti. Papa Pio XII. koji je živio u vrijeme totalitarnih sustava živio je s idejom pripomoćne službe. Treba pustiti svakom čovjeku na njegovoj razini da rješava probleme, da djeluje slobodno na toj razini, u svojim mogućnostima. Viša razina se ne smije i ne treba miješati u poslove niže razine, dok funkcionira. Mora se umiješati kad niža razina nešto ne može riješiti, na način da ne preuzima odgovornost i ovlast niže instance, nego da je osposobi da bude sposobna funkcionirati. Treba pomoći čovjeku da rezultat postigne sa svojim mogućnostima, koliko može, uz pripomoć. U suvremenom društvu obitelji treba dati mjesto koje zaslužuje kao institucija od najvećeg povjerenja. Črpić smatra da kroz nastavu vjeronauka treba raditi daljnju pripravu za brak, pripremati ljude da preuzimaju odgovornost za život budućih generacija. Treba reafirmirati vrijednosti i omogućiti instituciji braka, obitelji da zadovolje visoke standarde koji se pred njih postavljaju. Od tih se institucija puno očekuje, a malo im se daje.
VRIJEDNOST RADA
Važan moment za koji se mora odgajati je kultura rada u Hrvatskoj. Čovjek se na prvim stranicama Biblije javlja kao Božji suradnik. Pozvan je u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Rad ima vrijednost po sebi. Sin Božji radi. Kroz rad se čovjek više očovječuje, više postaje čovjekom. Brojni pokazatelji govore da smo zanemarili kulturu rada u Hrvatskoj, vrijednost rada u sebi. „Koliko god je teško odgajati za rad, mi od toga ne bismo smjeli odustati, da je dobro i vrijedno biti dobar radnik. Sramota je biti lijen, ne dobar radnik. Danas smo došli do toga da si bedast ako radiš i ništa nemaš, netko drugi se snašao“ rekao je Črpić. Smatra da je vjeronauk prostor unutar kojeg se može učiti ljude da razvijaju drugačiji odnos jednih prema drugima, rješavaju u korijenu ekološku, gospodarsku, financijsku krizu. Veliki problem Hrvata je i da svakih 50 godina nestaju političke elite sječom glava. Hrvati se zato klonu politike kao rizičnog posla. „No to je posao kojim se moramo baviti. Na općoj razini, da je politika briga oko općeg dobra. Ne možemo se distancirati od brige za izgradnju ovog svijeta. Kršćani nemaju pravo na to. Koji imaju talent, moraju se baviti politikom. Mora se učiti ljude da se znaju javno angažirati, da znaju javno artikulirati svoje stavove, da znaju pitati, da to ne bude nasilno, nego kulturno, civilizirano. Da se prepoznaje da taj čovjek zna razmisliti, reći, da zna ustati, založiti se za nešto. I da zna preuzeti odgovornost. To moramo učiti mlade ljude. To je budućnost razvoja Hrvatske“ poručio je Črpić, dodavši da se Hrvatska neće razviti time što će nam netko izvana to učiniti, što ćemo ući u neku asocijaciju, ili će nas netko razviti sa čarobnim štapićem. „Zadaća nam je razvijati političku kulturu građana. Kod Hrvata valja razvijati svijest o tome da su nam dana prirodna bogatstva. Da ih moramo predati budućim generacijama, ne ih uništiti. To je naša zemlja. Moramo učiti ljude da je vole i vode tako da je vole njihova djeca. Moramo razvijati generacijsku solidarnost. Ovu zemlju ne smijemo uništiti, prodati, prepustiti nekome“ upozorio je Črpić.
KULTURA MIRA/INICIJACIJA U DRUŠTVO I CRKVU
U Hrvatskoj ima malo međusobnog povjerenja a puno napetosti. „Kultura mira nije samo odsustvo rata, odustajanje od nasilja. Ne može se deklaracijom proglasiti da nema nasilja, kad je antropološki čovjek biće koje ima ali može kontrolirati agresivnost. Utopijski je, ideološki projekt da će se sasvim izbaciti nasilje. Izgradnja mira u sebi, u našim odnosima, dijaloška otvorenost, propitkivanje drugog nam je pridržano i moramo raditi“ rekao je Črpić. Istaknuo je da je nastava vjeronauka privilegirani prostor unutar kojeg bi trebalo napraviti inicijaciju u društvo, da čovjek može kršćanski živjeti u njemu, kršćanski preuzimati odgovornost koje se pred njega stavljaju u društvu u kojem živi. Da po završetku srednje škole nije zakašnjeli tinejdžer, nego da mladi odgovorni ljudi preuzimaju odgovornost za izgradnju društva, da se na njih može računati. „Kao ljudi koji su spremni dobrovoljno davati tamo gdje se to od njih ne traži, jer je to izgradnja zajedničkog dobra u kojem ćemo svi imati koristi. U tom smjeru treba usmjeravati odgoj u školi. To nam je zadatak“ poručio je Črpić. Smatra da treba oživjeti i župnu katehezu koja bi imala inicijaciju u vjerničku zajednicu, da kroz nju jačaju žive vjerničke zajednice. „Imamo veliki prostor da kroz vjeronauk u školi razvijamo inicijaciju ljudi za život u društvu na način da razvijamo nacionalni identiet Hrvata koji će uključiti kršćanske vrijednosti koje se mogu očitovati jedino kroz prakse“ zaključio je dr. Črpić.
Ines Grbić