Crkva sv. Mihovila u Zadru, jedna od najomiljenijih crkvi zadarskom puku, i zbog svakodnevne raspoloživosti tamošnjih redovnika za ispovijed (zbog čega je, uz crkvu sv. Frane, nazvana ispovjedaonicom grada), u nedjelju 26. veljače, zasjala je po blagoslovu postaja Križnog puta i sedam vitraja na kojima su likovi dvanaest svetaca, blaženika i sluga Božjih. Učinio je to provincijal Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivan Paponja, predavši tako ta umjetnička djela na Božju slavu, čašćenje puku i trajni spomen darovateljima. Autor Križnog puta je akademski slikar Mate Ljubičić iz Zadra, a likove svetaca na vitrajima oslikao je akademski umjetnik Zdravko Tišljar iz Zagreba. Staklarske radove izvela je radionica Branka Ćalovića ‘Stakloart’ iz Zagreba, a u postavljanju vitraja sudjelovala je drvodjelska radionica Jurice Ranja iz Kukljice. Gvardijan samostana fra Miroslav Barun i redovnici zahvalili su Bogu i dobročiniteljima na tako velikom daru. Ni od koga nije tražena pomoć, sve je ponuđeno. Marija Kanjer rođ. Štulić svu je ušteđevinu, kako je dogovorila sa suprugom za njegova života, odlučila dati za obnovu crkava. Kanjer je darovala postaje Križnog puta i sve vitraje, osim jednog. Vitraj bl. Ivana Pavla II. i bl. Alojzija Stepinca dar je don Ivana Kevrića. Nitko nije htio da u djelu bude upisano njegovo ime, neka bude upisano u Božjem srcu, rekao je fra Miroslav. Građevinske radove i rasvjetu financirala je njemačka biskupija Freiburg i Zadarska nadbiskupija. Fra Miroslav je zahvalio brojnim vjernicima koji ih pohode i uvijek su podupirali obnovu. Prvi put u devetstoljetnoj povijesti crkve sv. Mihovila, ove su veljače na njene prozore postavljeni vitraji. Ideja da se prozori njima urese sazrijeva 28 godina. To je kruna nedavno dovršene velike i kompleksne obnove unutrašnjosti te crkve iz 12. st. No, još ima nekih potreba, kamenje na oltarima je oštećeno. „Bilo bi red da tu crkvu koja je hrvatski spomenik nulte kategorije podari i Ministarstvo kulture“ rekao je fra Miroslav.
U crkvi sv. Mihovila bogoslužje se uvijek slavilo na staroslavenskom i hrvatskom jeziku, što je uz nju vezalo hrvatski puk, osobito u vrijeme talijanske okupacije. Redakcija za izbor morala je uvažiti promjene posljednjih desetljeća (novi blaženici), potrebu da se uvrste i zaštitnici franjevaca trećoredaca, želju donatora. Odlučeno je da se prikažu likovi koji u Zadru nisu dovoljno zastupljeni i čašćeni. Počevši od prvog prozora pokraj zvonika do kora, poredani su na sljedeći način: sv. Franjo Asiški, bl. Ivan Pavao II., bl. Alojzije Stepinac, bl. Ivan Merz, sv. Pio iz Pietrelcine, sv. Elizabeta Ugarska, zaštitnica caritasa. Po ocu Andriji, ugarsko-hrvatskom vladaru, je i hrvatska princeza. Sv. Ljudevit IX., francuski kralj u 13. st., uzorni kršćanski vladar. Oboje su, oduševljeni duhovnošću sv. Franje Asiškog, stupili u franjevački Treći red i zavrijedili postati zaštitnici svjetovnog i samostanskog Trećeg reda. Sv. Jeronim, prevoditelj i tumač sv. Pisma, najpoznatiji Dalmatinac, proglašen u 15. st. odredbom pape Siksta IV. patronom hrvatske trećoredske provincije koja od tada nosi njegovo ime. Sluga Božji Matej Mastilić Bošnjak (1420-1525), jedan od najodličnijih graditelja i širitelja provincije franjevaca trećoredaca u Hrvatskoj. Osnivao je samostane na Rabu, Krku, Cresu i umro u dubokoj starosti na glasu svetosti. Sv. Mihovil Arkanđel, zaštitnik crkve i samostana, je iza orgulja u rozeti na pročelju crkve. Zadnji prozor oslikava dvije osobite franjevke trećoredice: bl. Katarinu Kosaču Kotromanović, posljednju bosansku kraljicu koja je, bježeći od Turaka, preminula i pokopana je u Rimu te bl. Mariju Propetog Isusa Petković s Korčule, utemeljiteljicu Družbe Kćeri Milosrđa. Predstavljaju ženski religiozni genij kojem Crkva i narod duguju veliko priznanje i zahvalnost.
Akademski umjetnik Bogdan Mogilevskij istaknuo je da su umjetnici djela uklopili u zadane umjetničke okvire. Unesena je toplina i oplemenjena unutrašnjost crkve. Krajem 17. st. uobičajenim postaje postavljanje postaja križnog puta u crkvama, što je simbol hodočašća u Svetu Zemlju i Jeruzalem gdje je Krist podnio muku i smrt. Ljubičić je postaje oslikao u klasičnoj kompoziciji, ujednačenog kolorita ljubičastih nijansi, što je korizmena emocija, rekao je Mogilevskij. Dominantna boja zahtjevne tehnike vitraja je crvena i plava, a miješanjem bijelog stakla u kompozicju postiže se raskošan dekorativni efekt. Tišljar i Ljubičić su svoja iskustva stavili u službu sadržaja djela, a autorski egocentrizam zamijenili odricanjem. Naime, Tišljar je u prigodnoj riječi upozorio kako autor nekad dokazuje svoju aroganciju prema publici da je gotovo isključuje kao važnog arbitra u procjenjivanju sliku, te u djelu ističe egocentričnost, samodopadnost i taštinu. Polazište u stvaranju trebali bi biti nesebičnost, čovječnost, odricanje, spremnost na žrtvu. „Od kršćanski intorniranog djela očekuje se poticaj za dubinske domete; za tihu motivaciju snaženja vjere, afirmacije metafizičkih vrijednosti ispred materijalnoga. Sve to izvedeno na način da ohrabri likovno neupućene, a ne razoačra likovno obrazovane gledatelje. Ostvare li vitraji namjeru da ne budu smetnja vašoj molitvi i predanju Bogu, uloženi napori nisu bili uzaludni“ rekao je Tišljar. Ljubičić je zahvalio franjevcima na povjerenju da na svoj način prikaže muku Krista, što nije jednostavno. „Radio sam puno takvih djela i svaki put drugačije. Ljudi se žele nadahnuti umjetničkim djelima, izvući poruku. Ljudi u crkvi traže trenutke sabranosti. Bio bih sretan da te slike ljudima budu poticaj u otkrivanju spoznaja duha i da učvrste svoju vjeru“ rekao je Ljubičić.
Ines Grbić