Promotivno prodajna akcija časopisa ‘Ulične svjetiljke’ u kojoj su sudjelovali beskućnici i volonteri u nedjelju 15. siječnja odvijala se za štandom ispred katedrale sv. Stošije i ulicama grada ponudom zainteresiranim prolaznicima. Zadar je sedmi grad u kojem je predstavljen taj dvomjesečnik. Naklada zadnjeg broja je 13 000 primjeraka. Prodaja će se nastaviti i nakon te promocije iz ruke beskućnika koji su korisnici prenoćišta sv. Vinka Paulskog caritasa zadarske nadbiskupije. „Neposrednim načinom prodaje iz ruku beskućnika javnost se želi senzibilizirati o temi siromaštva i socijalne isključivosti, o čemu u drugim medijima gotovo da se i nema prilike vidjeti i pročitati. Prodaja treba biti nenametljiva, poželjno je da beskućnik pokaže sliku čovjeka kojem je stalo da krene dalje. Jer i među beskućnicima ima ljudi koji se odaju ovisnostima, depresiji. Potičemo ih da poklone osmijeh, lijepu riječ, jer kupac koji vidi takvog prodavača temeljem toga slaže sliku o svim beskućnicima. Neka minuta razgovora možda može pomoći prodavaču“ rekao je Siniša Pucić, glavni urednik časopisa koji je član i Međunarodnog udruženja uličnih novina (INSP), koje obuhvaća brojne zemlje svijeta. Kroz INSP svijetu se želi pokazati situacija u Hrvatskoj o beskućništvu i siromaštvu. Dosadašnjih 16 brojeva tiskano je u 115 000 primjeraka i svi su prodani na ulicama hrvatskih gradova, iz ruke korisnika nužnog smještaja. U rujnu 2008. trsatsko mjesno bratstvo FSR-a iz Rijeke, provoditelj riječkog prihvatilišta za beskućnike ‚Ruže Sv.Franje‘, pokrenuo je taj prvi hrvatski ulični časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama kao dio resocijalizacije te populacije socijalno isključivih ljudi. Cilj je dvostruk: beskućnicima pružiti priliku da prodajom časopisa zarade pomoć u mogućem plaćanju najma sobe te da dokidaju stigmu o sebi kao opasnima za društvo. „Časopis je nazvan ‚Ulične svjetiljke‘ da javnosti pokaže kako su beskućnici nepravedno stavljeni u kut društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi. Itekako imaju što pružiti, duhovno i svojim talentima, što se kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i ostalo vidi u svakom broju časopisa“ rekao je Pucić. Autori tekstova su beskućnici; opisujući svoj život daju pravu sliku beskućništva koje nije samo tužno i depresivno. „Mnogi sa zanimanjem pitaju kad će idući broj. Dosta radimo s prodavačima, da krenu dalje, steknu prava i život koji će im osigurati ljudsko dostojanstvo. Beskućnici i volonteri javnosti žele progovoriti o ljepšim završetcima socijalno marginaliziranih skupina i različitih kategorija obespravljenih. Mnogi poznaju te ljude, nisu cijeli život bili u vagonima, nego do jučer članovi obitelji, ravnopravni članovi našeg društva. A sad nemaju nikog i ništa. Prodaja časopisa ne znači samo materijalnu pomoć. Od osam kuna, četiri kune se ulažu u tiskanje novog broja, pa se časopis samofinancira, a četiri kune dobije prodavač beskućnik“ rekao je Pucić. U Hrvatskoj je oko 1000 beskućnika. Službeno se govori o 500 beskućnika, no to ne odgovara stvarnosti jer je u to uključen samo broj smještajnih kapciteta u sedam hrvatskih prihvatilišta. U Rijeci je 13 kreveta, a svaki dan se traži novi smještaj. Po novom zakonu sva veća hrvatska središta moraju otvoriti prihvatilište/prenoćište i zbrinuti beskućnike, to nije više stvar socijalno osvještene želje neke sredine. Beskućnicima treba pružiti osnovno, hranu, smještaj i resocijalizirati ih poslom i rješavanjem dokumentacije. Prošle godine beskućnici su prvi put ušli u hrvatski zakon, prije za njih u zakonu nije bilo mjesta ni u terminu beskućnik.
Ines Grbić