Knjiga ‘Smiljana Rendić – zlatno pero hrvatskoga novinarstva’ autorice dr. sc. Silvane Burilović Crnov u nakladi Glasa Koncila predstavljena je 17. svibnja u crkvi sv. Frane u Zadru.
O knjizi su govorili dr. don Damir Šehić, moralni teolog i dr. sc. Klara Ćavar, crkvena pravnica, oboje predavači na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, Neno Kužina, novinar, potpredsjednik Hrvatskog društva katoličkih novinara (HDKN-a), Marino Erceg, doktorand povijesti na Hrvatskim studijima, novinar Glasa Koncila kojega je s nekolicinom svećenika stvarala novinarka, književnica i eruditkinja Smiljana Rendić (Split, 1926.- Rijeka 1994.), prvakinja katoličkog novinarstva u Hrvatskoj te autorica knjige dr. Crnov.
„Smiljana Rendić bila je hrabra, bila je svoja u polemiziranom i klerikaliziranom društvu u kojem je živjela. Izbrusila je svoj talent i ostavila neizbrisivi trag. Jako mi se sviđa što je bila svoja i što je svoje mišljenje nudila drugima, krateći ga ili mijenjajući u mjeri kako su ga drugi mogli primiti, ali nikada na popuštajući na način da je bila spremna prijeći u neko drugo, nametnuto mišljenje“ rekao je dr. Damir Šehić. Smatra da Rendić odjelotvoruje duh koncilske literature i postkoncilskih dokumenata pape Ivana Pavla II. koji je ukazivao na potrebu poštovanja dostojanstva žene, u Crkvi i društvu uopće.
„Smiljana nije neka banalna ili klasična osoba, nego osoba velikog duha. Osobito me dojmio njen život u podstanarstvu u kojem je imala pogled na biskupovu palaču u Rijeci. Živi u maloj sobici i ne čezne za velikim dvorima. Njeni ideali su na drugoj strani. Ona je imala pogled iz svoga kuta koji nije bio sjajan u očima ovoga svijeta. Imala je svoj, neovisan pogled. Smiljana je bila neovisna, iznosila je svoje mišljenje. Ona nije pronašla svoj idealni kutak i iz njega kreirala svijet. Nego, Smiljana je kreirala svijet ne tražeći idealni kut i prilagodila se mjestu, trenutku i vremenu u koje je Providnost stavila“ poručio je dr. Šehić. Istaknuo je i simboliku Rendićkinog pseudonima pod kojim je pisala, Berit. Na hebrejskom, berit znači savez, „obećanje da je Bog spreman doći nama ususret i preko onih koji misle drugačije“ rekao je dr. Šehić.
Smatra da „uloga žene u Crkvi nije najbolje pozicionirana i treba bolju, dominantniju poziciju“, ali i da samo takav smjer razmišljanja feminizira ili maskulinizira višedimenzionalnu stvarnost. „Neke uloge žene danas se omalovažavaju, poput majčinstva, duhovnog majčinstva, zaručništva. Papa Ivan Pavao II. daje odgovore utemeljene na Božjoj objavi – poručuje nam da se uloga i otajstvo svakog čovjeka ne nalazi u nečijoj interpretaciji, nego u Bogu“ istaknuo je dr. Šehić.
Naime, u svom Pismu ženama, sv. Ivan Pavao II. piše da je „crkvena povijest u ova dva tisućljeća, unatoč tolikim zaprekama, doista upoznala ‘žensku sposobnost’, gledajući u svom krilu pojavu velikih žena koje su ostavile značajan i blagotvoran trag u svom vremenu“. To je oživotvorila i Rendić kojoj kao osobi „odgovara nemasovno okruženje. Okruženje u kojemu je anonimnost, skrovitost, njena oštrina misli prevladala situaciju sivila u kojoj je živjela te je životnu situaciju obojala u koloritnom tonu, kao neki suvremeni asketizam ili neko urbano monaštvo, o čemu govori i papa Franjo“ rekao je dr. Šehić, smatrajući da Rendić „ima odlike monahinje onoga vremena. Živjela je asketski, nije imala nešto veliko materijalno, a njen nutarnji asketizam prožimale su bolesti i križevi koje je nosila“.
Zahvalio je autorici što je tom knjigom omogućila da se osobno susrećemo s Rendić. Smiljana je novac trošila na knjige, neumorno je učila jezike, bila je poliglotkinja. Pisala je pisma, općenito, puno je pisala, nije puno spavala. „Nije bila udana, nije imala djece, nije bila redovnica, no živjela je ideal u kojem je ostvarivala svoj poziv i poslanje u onome što je stavljeno na njen životni put. Smiljanino lice i vedrina duha nisu klonuli ni pred razočaranjima u Crkvi od strane pretpostavljenih, nego je neumorno inzistirala i tražila način dijaloga s njima. To je predivno, kako se postavljala u tim odnosima, unatoč nekim neprihvaćanjima“ istaknuo je dr. Šehić.
U tom kontekstu, primjerom kojim nas poučava Rendić, predavač je poručio: „Život ne može biti ponuđen kao model u kojem sve cvjeta, nego život je križ. Kroz taj križ pronalazimo Spasitelja i spas koji nam ne mora biti otkriven u dotičnom trenutku. Doživljavam Smiljanu kao osobu koja je već unaprijed život shvatila i prihvatila kao nagradu i unatoč problemima s raznih strana, nije dopuštala oplakivanje nad sobom i žaljenje svoje situacije“.
„Mislim da bi Smiljana i danas naišla na jednake probleme kao u svoje vrijeme djelovanja komunizma i Partije, ljudi bliskih toj struji ili onih koji se nisu htjeli tome suprotstaviti. Smiljana bi i danas djelovala u velikom aeropagu mišljenja. Smiljana je bila čvrsta osoba puna entuzijazma koji nije bio utemeljen samo na pokušajima izloženima neuspjehu ili velikim očekivanjima od života. Jer, plod i trag koji je ostao iza nje toliko je dubok da se o njemu skupljaju dojmovi i uspomene koje i nama sada, u našem vremenu znače“ poručio je dr. Šehić.
Istaknuvši da „okolnosti, zdravlje i život nisu bili naklonjeni toj osobitoj ženi“, predavač je rekao kako „ima osjećaj da se sve urotilo protiv Smiljane. Njena biografija nije klasično djelo kršćanskog života u kojemu se izmjenjuje molitva, post, meditacija. Ona nameće neobičan ritam i u njoj prepoznajemo prave vrijednosti“ rekao je dr. Šehić. Naglasivši kako su pojedincu „jako važni poticaji i motivacija“, predavač je rekao da je Smiljani ideal vjere i Krista pomogao nezaustavljivo ići naprijed.
Dr. Klara Ćavar istaknula je da je Rendić živjela u vremenu kad se „Crkva prvenstveno gledala kao hijerarhijski ustrojena, a teologija je išla prema tome da pojasni hijerarhiju u Crkvi. Laike je trebalo poučavati i dijeliti im sakramente, oni su bili vjernici koje se posluživalo. Baš u vrijeme kad je Rendić počela stvarati, Drugi vatikanski koncil mijenja tu ekleziologiju te se zahvaljujući apostolatu laika mijenja slika o laicima“ rekla je dr. Ćavar.
Predavačica je naglasila da Smiljana sebe prvenstveno doživljava kao vjernicu laikinju, a ne kao ženu u Crkvi. „Kad bi se na nešto žalila, uvijek je to bilo laik i žena. Prije Drugog vatikanskog koncila, laika, praktički, u teološkom promišljanju nije bilo. U tom miljeu Smiljana kao katolički novinar započinje svoj rad. Smiljana je osjećala snažne otpore u svom radu. Urednici Glasa Koncila nisu bili na njenoj razini i nisu to mogli prihvatiti na ljudskoj razini. Kroz tu knjigu može se vidjeti kako se kod nas prihvaćala ili nije misao o Koncilu“ rekla je dr. Ćavar. Da u Smiljaninom životu dominira pojam vjernik laik, a ne žena, govori i naslov petog poglavlja knjige ‘Nerazumijevanje rada Smiljane Rendić i uloge vjernika laika’.
„Najprije ćemo kao vjernici laici tražiti da smo shvaćeni i prihvaćeni, da se možemo ostvariti, a onda, kao žene, to će biti još malo teže. Smiljana se nije bojala pisati ni biskupu. U jednom pismu iz 1966. piše da ju je ponižavajući odnos klerika prema njoj doveo gotovo do gubitka vjere i volje da nastavi raditi. Često je spominjala one koji su pokušavali spriječiti i obezvrijediti njen rad – ne zato što su smatrali da trebaju zaštititi Crkvu od njenih, možda progresivnih ideja, nego što na ljudskoj razini, iz zavisti, nisu mogli prihvatiti činjenicu da jedna laikinja, žena, može biti kvalitetniji i vrjedniji novinar od teologa, klerika. Ističe križni put katoličkog novinara laika. Navodi da su njeni članci pisani s pažnjom, obzirni, da se ne uvrijede neki klerici. Ne libi se reći istinu, ali ne radi protiv svoje Crkve nego uvijek ističe da je ona Crkvu iskreno voljela“ naglasila je dr. Ćavar.
„Crkva je narod Božji, zajednica vjernika“, istaknula je dr. Ćavar dragu joj definiciju Crkve. To znači da nema više izražene podjele na klerike i laike, nego, svi smo vjernici, kršteni. „Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu, znači, mi smo Crkva. Imamo jednako dostojanstvo i to preuzima i kanonsko pravo, iako je ono uvijek minimalističko. Ali u tome jako izražava narav vjernika. Mi smo svi vjernici i imamo isto dostojanstvo, baka i crkveni poglavar – u dostojanstvu po krštenju smo isti, a imamo različite službe“ pojasnila je dr. Ćavar.
Premda je svoje nezadovoljstvo izražavala u pismima, „Rendić nikad otvoreno nije pisala ni radila protiv Crkve. Smiljana je voljela svoju Crkvu! I to je bitno! Smiljana zaista može biti primjer kako se voli svoju Crkvu! Nakon toliko puta što su je povrijedili, ona ne govori protiv te Crkve, ne gubi vjeru. Ona i dalje piše. Samo oni koji su izgradili pravu, duboku, osobnu vjeru, mogu ostati tako hrabri“ poručila je dr. Ćavar, upitavši: „Imamo li danas takvih hrabrih vjernika laika koji će trošiti svoje slobodno, dragocjeno vrijeme da bi pomogli Crkvi da bude aktualna, da se doista osjeća da je to zajednica naroda Božjeg?“.
Smatrajući da današnji vjernici u većini još uvijek nisu dovoljno informirani o događanjima u općoj Crkvi, u svijetu, predavačica je istaknula da je Smiljana proučavala teologiju i bila dobro informirana što se u području teologije događa u svijetu. „Smiljana je bila hrabra žena koju ne susrećemo i ne viđamo svakodnevno u životu. Ona je rijetki primjer pojedinca, gotovo endemična biljka. Odabrala je trpjeti u šutnji da bi i dalje mogla biti suradnica Glasa Koncila“ rekla je dr. Ćavar, upozorivši da i „danas vjernik laik nije sasvim našao svoje mjesto u Crkvi kao mjestu gdje se i raspravlja. Trebamo se učiti razgovarati u Crkvi. U sinodskom hodu papa Franjo poziva vjernike da sudjeluju u izgradnji Crkve, da se formiraju teološke ideje“ naglasila je dr. Ćavar.
„Papa Franjo kaže da vjernici laici nisu gosti u Crkvi niti se možemo ponašati da nas ne zanima život Crkve. Ni hijerarhija Crkve ne može misliti da vjernici laici nemaju utjecaja. U tom previranju Smiljana je dobar primjer kako se ljubi Crkva. Smiljanino svjedočenje i ta knjiga mogu doprinijeti razvoju i oduševljenju poslanja vjernika laika u Crkvi, mogu poslužiti kao primjer i uzor angažiranja žena i vjernika laika u Crkvi“ poručila je dr. Ćavar.
Rendić je bila žena iznimnog znanja, poznavateljica teologije, govorila je sedam jezika, među kojima latinski i hebrejski, poznavateljica je hrvatske i svjetske povijesti, rekao je Marino Erceg. Njena pisana baština čuva se u arhivu Glasa Koncila i u Arhivu Zagrebačke nadbiskupije gdje se nalaze 52 kutije njenih pisama koje je slala svojim suvremenicima, intelektualcima, biskupima.
„Bila je autoritet u poznavanju židovstva, da su je neki biskupi pitali koje bi im knjige preporučila o Židovima, i to na stranim jezicima. Smiljana je jako puno propatila zbog svog katoličkog identiteta i vjere, ali i zbog svog hrvatskog identiteta. No, u nijednom trenutku svoga života nije odstupila ni zanijekala sebe na način da počne govoriti protiv Crkve. Bila je progonjena zbog političkih razloga i vjerskog identiteta. U Splitu su je tadašnje milicijske službe prokazale kao klerikalku i prijetili su joj u nekoliko navrata. Zbog svog tzv. klerikalnog položaja ostala je bez posla. Malo je zarađivala od nekih prijevoda i tako što je davala krv na transfuzijskoj stanici“ rekao je Erceg.
Rendić je kritizirala paradigmu u kojoj su se Hrvati trebali sramiti svoga identiteta. „Bila je protiv zabrana uporabe pridjeva ‘hrvatski’. Moralo se govoriti u genitivu, npr. ‘književnik Hrvatske’. Hrvatska je bila svedena na geografski pojam. Vlada Hrvatske u genitivu, Sabor Hrvatske u genitivu – kao da se ništa nije moglo učiniti protiv kolonizacije Hrvatskog jezika i sustavnog potiranja hrvatskog nacionalnog bića“ rekao je Erceg. Rendić je pohvalila Deklaraciju o nazivu i položaju Hrvatskog jezika. Kritizirala je Novosadski sporazum koji je Hrvatski jezik pretvorio u nepostojeći Hrvatsko – srpski jezik. Ljude koji nisu radili za dobro hrvatskog naroda i koji su negirali svoj hrvatski identitet naziva ljudima bez svijesti o nacionalnom identitetu.
„Tadašnje vlastodršce smetalo je što je iznijela u svom članku Izlazak iz genitiva. Postala je politički sumnjiva i protiv nje se vodio politički proces. Trpjela je posljedice zbog objavljivanja toga članka i pala u beznađe zbog mogućeg zatvora“ rekao je Erceg. Jedini izvor prihoda i socijalizacije za Rendić bilo je njeno pisanje za Glas Koncila. „Smiljana je pisala da pravi razlog osude nije njen politički članak, nego deset godina rada u katoličkom tisku“ rekao je Erceg. U tom kontekstu, podsjetio je na Smiljaninu pronicljivu misao kako i Isusu na križu nije pisao da je razlog njegove osude vjerski, činjenica da je Sin Božji, nego na križu je bio zapisan ‘rezultat političke istrage’, da je Isus kralj židovski.
Presudom 1983. osuđena je na uvjetnu kaznu zbog članka Izlazak iz genitiva i nije išla u zatvor. Od tada je živjela u cijelosti za Glas Koncila za kojeg je radila do zadnjeg dana života te je uspjela doživjeti „uskrs hrvatske države“ za koju je izložila i svoje profesionalno stvaralaštvo i dignitet u javnosti.
„Smiljana je ostavila iznimnu baštinu, ona je osoba kojoj se trebamo diviti. Knjiga dr. Crnov čita se u dahu. Čestitam autorici što je uspjela objektivno prikazati svu veličinu Smiljane Rendić. Mi u Glasu Koncila baštinimo njeno djelo, ona je bila sustvarateljica Glasa Koncila, uz Vladimira Pavlinića i Živka Kustića, prve urednike, svećenike, intelektualce nadarene za pisanje. Sadržaj koji je ukoričen u knjizi zalog je za budućnost u kojoj je Smiljana Rendić heroina, junakinja koja ne smije biti zaboravljena“ poručio je Erceg.
Neno Kužina surađivao je s Glasom Koncila 22 godine i u toj redakciji upoznao je Rendić. Razgovarali su nekoliko puta, zadnji put na proslavi 25. obljetnice izlaženja Glasa Koncila. „O Smiljani ili o Berith puno sam slušao. U krugovima u kojima sam se kretao o njoj su govorili kao o ženi vrsnoj, novinarki od formata. Čitajući njene tekstove, tako sam je i ja doživljavao. Znala je biti stroga. Polemizirala je. To nije bila svađa, nego suprotstavljanje mišljenja, borba za istinu. Imam dojam da nam danas nedostaje ljudi koji su konstruktivno i dobronamjerno kritički raspoloženi“ rekao je Kužina, istaknuvši da je Rendić bila hrabra novinarka koju život nije mazio. O njoj je s velikim žarom pričao Vlado Čutura, novinar Glasa Koncila s kojim je intenzivno razgovarala, sve do njene smrti.
„Javnosti je malo poznato da je surađivala sa židovskim diplomatima i zajednicama diljem svijeta. Posebno je cijenila bl. Alojzija Stepinca. U jednoj korespondenciji navodi: „Alojzije Stepinac bolno je doživio rušenje sinagoge, kao i sve ratne strahote u kojima je dizao svoj glas u obrani ljudskoga dostojanstva. U korizmi je organizirao pokorničke procesije ulicama Zagreba. U tim procesijama pjevao se psalam Miserere. Odredio je da se koraci procesije i pjevanje toga Psalma usklade tako da se završni stihovi „Milostiv budi, Gospode, u dobroti Sionu / da se iznova podignu zidovi jeruzalemski“ pjevaju upravo kod ruševina sinagoge““ rekao je Kužina.
Upozorio je na današnju prisutnost „poluinformacija koje idu do uništenja čovjeka. A perje koje se jednom prospe je vrlo teško pokupiti“ i istaknuo da je Smiljana uvijek nastojala za sabiranjem svih informacija i cjelovitošću u tekstu.
„Smiljana je snažnu rečenicu prihvatila kao svoje geslo: ‘Prije će mi se ruka osušiti i jezik usahnuti, nego nešto kažem i napišem protiv Crkve i hrvatskoga naroda’. Kako poticajno za današnji i za naraštaj koji dolazi!“ poručio je Kužina, potaknuvši da svatko sebe „upita koliko je sličan hrabroj i britkoj Smiljani koja je bila jedna od pametnih ljudi koji su vertikala. Zato mi je neizmjerno drago što je dr. sc. Silvana Burilović Crnov prihvatila proučavanje njene veličine i djela. Mlađi naraštaj obično zazire od starijih, ma koliko bili kvalitetni. Za njih oni su prošlost. Misle da svijet počinje od njih, mladih, što sa Silvanom nije slučaj. Zato, draga Silvana, hvala i čestitam“ rekao je Kužina u obraćanju autorici Crnov.
Ines Grbić
