SLAVKO ZEC: PASTORALNO-PRAVNE ODREDBE O PRILOZIMA ZA MISE, Rekolekcija – 9. 11. 2011.

 

Uvod

         Kao što je „najuzvišeniji sakrament“ (kan. 897) Presvete Euharistije neiscrpno otajstvo, kojega ljudski um jednostavno ne može do kraja dokučiti ni obuhvatiti, tako je i služba svećenika u Euharistiji do kraja neizreciva. Ipak nam je moguće puno toga otkriti i znati i o jednome i o drugome. Kad promatramo svećenika u odnosu na Euharistiju, prvo nam se predočuje posvećujuća služba, jer je Euharistija eminentni čin proslave Boga i posvećenja ljudi, i zato je eminentni liturgijski čin. Ako li pak promatramo euharistiju s njezina dva nosiva stupa, Službe Riječi i Euharistijske službe, jasno je da je svećenik, još prije negoli posvetitelj, navjestitelj Riječi. Štoviše, unutar euharistijskog slavlja samo je svećenik kvalificirani tumač Božje Riječi, pa zato homiliju mogu držati samo zaređeni službenici, to jest „pridržana je svećeniku ili đakonu“ (kan. 767, § 1)[1]. No, u isto vrijeme, gledajući mjesto i ulogu svećenika u sv. misi, nije teško zaključiti da je on predvoditelj ili predsjedatelj euharistijskog slavlja.

         Kad Zakonik kanonskog prava iz 1983. godine promatra svećenika u odnosu na euharistiju, tom dijelu daje naslov: „Služitelj presvete euharistije“ (De sanctissimae Eucharistiae ministro): kann. 900-911[2]. Kao onaj dakle koji je u službi Euharistije, svećenik ima i svoje kanonske obveze i prava. Svećenik u euharistijskom činu opslužuje zapravo dva prava: i liturgijsko pravo (sadržano u liturgijskim smjernicama i propisima, npr. u Općoj uredbi Rimskog misala), i kanonsko pravo (kanonske norme), što zajedno čini crkveno pravo. Stoga ćemo se ovdje zadržati na onim kanonsko-pravnim odrednicama koje se odnose na svećenika ukoliko je služitelj Euharistije.

         Posebno ćemo se zaustaviti na onim odrednicama za koje se smatra da su toliko poznate i svakidašnje da ih nije potrebno ponavljati; ali baš su zato te odrednice u kušnji da budu svjesno ili nesvjesno ignorirane ili kršene. Svećenik je pozvan savjesno i odgovorno u slavljenju euharistije obdržavati kako liturgijske propise tako i kanonske norme. U tom vidu razložit ćemo tri točke nadasve praktične naravi:

         1. slavljenje mise više puta na dan (binacije i trinacije);

         2. pitanje tzv. „kolektivnih misa“;

         3. prilog za misno slavlje (stips).

         Riječ je o svakodnevnim pitanjima svećenika koji pristupa oltaru i za kojega se zato s pravom pretpostavlja da je „stručnjak za taj posao“, to jest za ispravno postupanje u služenju svete mise. Ta ćemo pitanja obraditi služeći se crkvenim učiteljstvom, zakonodavstvom Katoličke Crkve, univerzalnim i partikularnim. Pod „partikularnim“ mislimo na odredbe Hrvatske biskupske konferencije, nadasve iznesene u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici od 2008. godine[3], ali i na odredbe pojedinih biskupija.

 

1. Slavljenje mise više puta na dan (binacije i trinacije)

         Postoje opravdani razlozi, i uglavnom su pastoralne naravi, kad svećenik može, štoviše po pastoralnoj obvezi i treba, slaviti više od jedne sv. mise na dan. Kanonsko je naime načelo da „svećeniku nije dopušteno slaviti više od jedanput na dan“, osim u onim slučajevima „u kojima je prema pravnoj odredbi dopušteno više puta istoga dana slaviti ili koncelebrirati euharistiju“ (kan. 905, § 1).

Sadašnja pravna odredba je takva da je svećeniku dopušteno slaviti ili koncelebrirati euharistiju više puta na dan u sljedećim slučajevima[4]:

a) na Veliki četvrtak: tko je slavio ili koncelebrirao Misu posvete ulja, može slaviti ili koncelebrirati Misu večere Gospodnje;

b) tko je slavio ili koncelebrirao misu u Vazmenom bdjenju, može slaviti ili koncelebrirati Danju misu;

c) na svetkovinu Rođenja Gospodnjega (Božić) mogu svi svećenici slaviti ili koncelebrirati tri mise, s time da se one slave u svoje vrijeme;

d) na Spomen svih vjernih mrtvih svi svećenici mogu slaviti tri mise ili u njima koncelebrirati, uz uvjet da se one slave u različito vrijeme i da se poštuju odredbe o namjenjivanju druge odnosno treće mise;

e) tko s biskupom ili njegovim izaslanikom koncelebrira u prigodi sinode, pastirskoga pohoda ili nekoga svećeničkoga zborovanja, može za dobro vjernika opet slaviti misu; isto vrijedi, uz obdržavanje propisa, i za skupove redovnika.

U nabrojenim slučajevima treba posebno obratiti pažnju na svetkovinu Božića i na Spomen svih vjernih mrtvih. Tako na Božić svećenik može slaviti tri sv. mise i za svaku uzeti stipendij, osim ako nije vezan zakonom mise „pro populo“[5]. Na Spomen svih vjernih mrtvih je svećeniku ne samo dopušteno, nego mu se usrdno preporučuje da slavi tri mise, pa i onda kada po pastoralnoj obvezi to nije dužan učiniti, s time da jednu sv. misu služi za sve vjerne mrtve, drugu po nakani Svetog Oca Pape, a treću može služiti po svojoj nakani (za koju je možebitno primio prilog).

Što se tiče slavljenja misa više puta na dan po pastoralnoj obvezi, kanonska odredba glasi: „Ako nema dovoljno svećenika, mjesni ordinarij može dopustiti da svećenici zbog opravdanog razloga slave misu dvaput dnevno; dapače, kad to zahtijeva pastoralna potreba, i triput nedjeljama i zapovijedanim blagdanima“ (kan. 905, § 2).

Premda je naizgled ta kanonska odredba jasna, u praksi se nerijetko susreću poteškoće u svezi njezinog savjesnog opsluživanja. Naime, vrhovni je crkveni zakonodavac propisao da svećenik može slaviti misu dvaput dnevno (binacija) i triput nedjeljama i zapovijedanim blagdanima (trinacija) samo po dozvoli mjesnog ordinarija. Ako, dakle, svećenik nema te dozvole mjesnog ordinarija, ne smije binirati ni trinirati. Kad bi bez dozvole mjesnog ordinarija svećenik binirao ili trinirao, postupio bi nezakonito i nedopušteno, a mjerodavna crkvena vlast može takvog svećenika pozvati na odgovornost, te ako ustraje u neurednom i nedopuštenom ponašanju glede svojevoljnog višekratnog slavljenja svete mise na dan, može mu primijeniti i kanonske sankcije (kan. 1385 – cenzura ili druga pravedna kazna).

To pokazuje da je ovdje riječ o ozbiljnom pitanju koje dotiče ne samo izvanjski nego i unutarnji život svećenika, jer ga kanonska odredba obvezuje u savjesti.

(Svećenicima u Krčkoj biskupiji, koji su dobili ovlast biniranja i triniranja, svake se godine produžuje ta ovlast, uz uvjet da još traju razlozi radi kojih su ju dobili. Sada su zato na snazi ove dijecezanske odredbe krčkog biskupa mons. Valtera Župana o binacijama i trinacijama[6]:

„Slaviti dvije svete mise (binirati) radnim danom smije se samo uz izričito dopuštenje Biskupskog ordinarijata, koji će ga dati ukoliko za to postoje opravdani razlozi.

Slaviti pak tri svete mise (trinirati) na radne dane ne smije se ni pod kojim uvjetom.

Neka se svi svećenici pridržavaju propisa kan. 951, § 1 koji nalaže da svaki svećenik, osim na svetkovinu Rođenja Gospodinova, treba stipendij za binaciju ili trinaciju predati u svrhe koje je propisao ordinarij odnosno poslati ga Biskupskom ordinarijatu.

Svećenik koji istoga dana koncelebrira drugu misu ne može ni s kojeg razloga uzeti za nju prilog (kan. 951, § 2).

Ove odredbe obvezuju u savjesti. Sa svetinjama postupajmo sveto da ne bismo zbog toga snosili odgovornost pred Bogom, a isto tako da nam ne bi dolazili, ponekad i opravdani, prigovori naših vjernika. Velika će nam pomoć u tome biti savjesno i uredno vođenje knjige misnih intencija“.)

Prije nego se osvrnemo na prilog za misu, koji je također u uskoj svezi s tom savjesnošću i odgovornošću, potrebno je iznova uočiti i dobro spoznati crkvene odredbe o kumuliranim misnim nakanam ili o tzv. „kumulativnim misama“.

 

2. Kumulirane misne nakane („kolektivna nakana“)

         Odredbe o kumuliranim misnim nakanama koje se izvršuju slavljenjem jedne svete mise donijela je Kongregacija za kler u dekretu Mos iugiter od 22. veljače 1991. godine[7].

         Dekret je podijeljen na dva dijela: uvodni dio i normativni dio, koji je sastavljen od sedam članaka.

         U uvodnom dijelu Kongregacija za kler objašnjava razloge koji su doveli do dekreta Mos iugiter. Neki su vjernici, naime, osobito u ekonomski siromašnijim krajevima, svećeniku običavali donijeti skromne prinose, bez da su izričito tražili da se za svaki od tih prinosa služi sv. misa na posebnu nakanu. U takvim slučajevima, stoji u dekretu, slobodno je ujediniti razne prinose za slavljenje toliko svetih misa koliko odgovara prilogu za misu koji je određen u biskupiji. Isto je tako jasno da su vjernici uvijek slobodni da ujedine njihove nakane i priloge za slavljenje jedne sv. mise po njihovim nakanama.

         Sasvim je međutim različit slučaj onih svećenika koji, pošto su bez razlike skupili doprinose vjernika određene za slavljenje misa prema posebnim nakanama, sve takve prinose kumuliraju u jedan jedini doprinos koji zadovoljavaju jednom jedinom sv. misom koja je slavljena prema „kolektivnoj“ nakani. O takvom postupanju Kongregacija za kler izričito tvrdi: „Argumenti u prilog te nove prakse su prividni i izmišljeni, štoviše oni odražavaju jednu krivu ekleziologiju“.

         Takav običaj, koji se negdje neopravdano uvodi, nastavlja Kongregacija, može dovesti do opasne pogibelji da se ne zadovolji obvezi pravednosti prema darovateljima priloga, te će s vremenom, ako se raširi, u kršćanskom puku potpuno oslabiti osjećaj i svijest za obrazloženje i svrhu priloga za slavljenje mise prema posebnim nakanama. To bi onda svećenike, koji još žive od toga doprinosa, lišilo nužnog sredstva za uzdržavanje, a i mnoge bi partikularne Crkve ostale bez sredstava za njihovo apostolsko djelovanje.

         U takvoj situaciji mnogi su se biskupi obratili Svetoj Stolici za savjet i objašnjenje kako postupiti u uvođenju te nove prakse slavljenja sv. misa po „kolektivnim“ nakanama. Sveti Otac bl. Ivan Pavao II. dao je mandat Kongregaciji za kler da provede široke konzultacije i zatraži o tom pitanju mišljenje biskupskih konferencija. Nakon provedenog ispitivanja i promišljanja svih vidova tog problema, u suradnji i s drugim dikasterijima Svete Stolice, Kongregacija za kler u drugom dijelu dekreta Mos iugiter donosi konkretne odredbe o „kolektivnim nakanama“ ili – kako se negdje čuje govoriti – o „kolektivnim misama“. Te su odredbe, sadržane u sedam članaka, Rimski prvosvećenik ih je odobrio u posebnom obliku (in forma specifica)[8], te su sada na snazi pa ih stoga treba savjesno obdržavati svaki svećenik. Odredbe su jasne i nedvojbeno upućuju svakog svećenika kako mora postupiti u takvim slučajevima. Važno je u njima uočiti pravilo i izuzetak. Pravilo glasi: svećenik treba služiti i namijeniti toliko misa koliko ima pojedinačnih misnih nakana (usp. kan. 948). Izuzetak je mogućnost služenja „kolektivnih misa“, ali uz strogo obdržavanje odredaba sadržanih u dekretu Mos iugiter, u kojem se i naglašava da su „kolektivne nakane“ „iznimka s obzirom na pravnu odredbu“ (članak 2, br. 3).

         Važno je uočiti i ponoviti, na način sažetka, bitne točke iz ovih odredbi dekreta Mos iugiter:

         1. Prema kanonskim odredbama mora se namijeniti toliko pojedinačnih sv. misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan, prilog (kan. 948).

         2. Svećenik koji primi prilog za slavljenje jedne sv. mise po posebnoj nakani obvezan je ex iustitia osobno zadovoljiti preuzetoj obvezi (kan. 949) ili drugom svećeniku povjeriti izvršenje te obveze, pod uvjetima koje određuje pravo (kann. 954-955).

         3. Teško krše ove temeljne odredbe o misnim nakanama i s njima povezanim prilozima, i preuzimaju moralnu odgovornost oni svećenici koji bez ikakve razlike primaju priloge za slavljenje sv. misa po posebnim nakanama, ujedinjuju ih u jednu nakanu te bez znanja naručitelja slave samo jednu sv. misu koju proizvoljno namijene na tzv. „kolektivnu nakanu“.

         4. Ako naručitelji misa, prethodno i izričito obaviješteni i upozoreni te prikladno poučeni, slobodno pristanu da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u samo jedan prilog, može im se udovoljiti samo jednom sv. misom na „kolektivnu nakanu“.

         5. U takvom slučaju potrebno je javno oglasiti dan, mjesto i vrijeme kad će se takva sv. misa slaviti; ali takva se sv. misa smije slaviti najviše dva puta na tjedan. Hrvatska biskupska konferencija je u tom smislu odredila: „Neka se takve mise ne služe nedjeljom“[9].

         6. Svećenik koji služi misu na „kolektivnu nakanu“ smije zadržati za sebe samo iznos stipendija koji je određen u biskupiji. Iznos koji premašuje propisani misni stipendij mora se redovito dostavljati Ordinariju za svrhe koje je on odredio.

         U dekretu Mos iugiter je određeno da se mise na „kolektivnu nakanu“ smiju služiti najviše dva puta tjedno. Premda se naravno pastoralne okolnosti razlikuju od dijeceze do dijeceze, ipak se općenito može reći da će u hrvatskim biskupijama jedva gdje biti nužno potrebno dva puta na tjedan služiti takve mise. U mnogim župama nema potrebe za takvim misama, u drugima će biti dovoljno služiti ih jednom mjesečno ili možda jednom tjedno. Ako se i posegne za ovom mogućnošću, treba neprestano imati na umu da je to iznimka od pravila, i da se kod primjene te iznimke treba rigorozno, onerata conscientia, držati jasnih crkvenih odredbi, kako ih se je nastojalo ovdje prikazati.

(U Krčkoj biskupiji se nigdje do sada nije prakticirala ta iznimka jer je ocijenjeno da za njom nema potrebe, budući da se i po onom temeljnom pravilu o misnim nakanama, premda nekad s pastoralnom teškoćom ali i doumljenošću, ipak može udovoljiti nabožnoj volji vjernika. Naime, i u samom se Dekretu osjeća stanoviti „otklon“ od te iznimke (ako ju baš nije nužno upotrijebiti), budući da bi mise na „kolektivnu nakanu“, kad bi se nesrazmjerno često i neopravdano služile, mogle dovesti do iskrivljene svijesti vjernika o teološkom i asketskom smislu priloga za misno slavlje, a time samime i do odvikavanja od naručivanja pojedinačnih misnih nakana, što je – prema Dekretu – prastari, častan, hvalevrijedan i za pojedine duše i Crkvu spasonosan običaj.)

         Dijecezanskim biskupima je u Dekretu povjereno da bdiju nad pravilnim i savjesnim obdržavanjem odredbi o „kolektivnim misama“. Oni zato imaju pravo donijeti za svoju partikularnu Crkvu i pobliže odredbe o načinu prakticiranja takvih misa[10]. Jedan od načina mogao bi npr. biti da biskupija donese odredbu po kojoj bi župe, koje imaju opravdani i razumni razlog, molbu za uvođenjem misa po „kolektivnoj nakani“ upućivale svojem Biskupskom ordinarijatu, koji će o tome, pošto razmotri opravdanost razloga, odlučiti posebno i pojedinačno za svaku župu (koja uputi takvu molbu)[11]; slično dosadašnjoj praksi binacija i trinacija u župama, koje se mogu imati samo s dopuštenjem mjesnog ordinarija. Osim donošenja partikularnih dijecezanskih odredbi o „kolektivnim misama“, bilo bi korisno – dakako, ako za to postoje uvjeti i tako prosude mjerodavne crkvene vlasti – i neke zajedničke odredbe za cijelu jednu crkvenu pokrajinu (npr. poput onih već postojećih o zajedničkoj visini misnog priloga i o taksovniku). U svakom slučaju, bilo da se radi o dijecezanskim ili o metropolijskim partikularnim odredbama, one bi bile korisne i od pomoći jer bi unijele dodatnu pravnu sigurnost u ovu osjetljivu i delikatnu materiju, te dodatno jamčile jasnoću u ispravnom pastoralnom postupanju župnika i ostalih svećenika uključenih u pastoralno djelovanje.

 

3. Prilog za misno slavlje (stips)

         Po samoj naravi stvari, pitanje binacija i trinacija, kao i pitanje kumuliranih misnih nakana, u uskoj su svezi s prilogom za misno slavlje, o kome također postoje jasne kanonske odrednice. Cilj je također jasan i izražen je na zapovjedni i odlučni način u kan. 947: „Neka se od misnog priloga posve ukloni čak i privid poslovanja ili trgovine“[12]. Temeljno je načelo i zakonitost priloga, kao jedan od načina uzdržavanja klera, potvrđeno ne samo pradavnim običajem i učiteljstvom Crkve[13], nego je sadržano i u sada važećem kanonskom zakonodavstvu, konkretno u kan. 945, § 1, koji glasi: „Prema potvrđenom običaju Crkve, dopušteno je da svećenik koji slavi ili koncelebrira misu primi prilog da bi misu namijenio na određenu nakanu“. No odmah se u § 2 dodaje „usrdna preporuka“ (enixe commendatur) svećenicima „da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih“.

         Slijede zatim tri jasna i načelna kanona o misnim prilozima, čije odredbe svaki svećenik treba ne samo poznavati nego i savjesno primjenjivati u praksi:

         1. Treba se namijeniti toliko misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan prilog (kan. 948). Izuzetak od ove odredbe su tzv. „kolektivne“ ili „skupne“ misne nakane, o kojima je opširno bilo riječi u prethodnom naslovu. Za misni prilog se kaže da je „dan i primljen“, iz čega nema dvojbe da obveza služenja mise po pojedinačnoj nakani nastupa u času kada je prilog „dan i primljen“, a ne kada je misa naručena odnosno misna nakana upisana.

         2. Onaj koji je obvezan slaviti i namijeniti misu na nakanu onih koji su dali prilog vezan je tom obvezom i onda kad su primljeni prilozi propali bez njegove krivnje (kan. 949). Isti je propis već bio i u prethodnom crkvenom zakonodavstvu, te se ovdje primjenjuje starorimsko načelo: „Res perit domino“, to jest „stvar propada vlasniku“[14].

         3. Ako se dade svota novca da se namijene mise bez naznake broja misa koje treba odslužiti, taj će se broj izračunati prema prilogu koji je propisan u mjestu u kojemu boravi darovatelj, osim ako se zakonito mora pretpostaviti da mu je nakana bila drukčija (kan. 950). Pod uvjetom dakle da darovatelj nije naznačio koliki se broj misa za danu svotu novca ima namijeniti, broj misa će se u tom slučaju izračunati prema misnom prilogu koji je propisan u biskupiji kojoj pripada mjesto boravka darovatelja, a ne u biskupiji gdje je ta svota novca stvarno dana za služenje misa[15]. Zakonito se mora pretpostaviti da je nakana darovatelja, koja se uvijek mora poštivati, bila drukčija kad je npr. darovatelj izričito naznačio da je za danu svotu novca svećeniku, koji prima taj prilog, slobodno odlučiti kolike će mise odslužiti, a koliko će možda zadržati za sebe kao dar dotičnog darovatelja intuitu personae, dakle bez obveze služenja sv. misa za cjelokupni iznos novca, već je ta obveza samo djelomična. Kanonska odredba daje, dakle, kriterije kako postupiti u slučaju kada se ne može utvrditi točna nakana prinositelja misnog priloga s obzirom na broj misa koje treba odslužiti, a obveza namjene misa je nastupila jer je prilog „dan i primljen“. Iz toga je razvidno da se ovdje radi o vrlo delikatnoj materiji u kojoj zato treba rigorozno, odgovorno i savjesno obdržavati odredbe crkvenog zakonodavca.

         Kanonske odredbe koje slijede odnose se na praktičnu i konkretnu primjenu gornjih općih načela i govore o tome kada i koliki prilog svećenik smije uzeti od služenja sv. mise, tko je ovlašten odrediti visinu tog priloga, te o brižljivom vođenju evidencije primljenih i odsluženih misa.

         Osnovno je pravilo da svećenik može na dan uzeti za sebe samo jedan misni prilog, osim na Božić. Ako svećenik, po izričitom dopuštenju mjesnog ordinarija, u dane kroz tjedan binira, a u nedjelje i zapovijedane blagdane trinira, ostale misne priloge obvezan je predati u svrhe koje je propisao ordinarij, dok se dopušta neka naknada s izvanjskog naslova (kan. 951, § 1). Za razliku od dopuštenja za binaciju i trinaciju, kada je to dopuštenje ovlašten dati mjesni ordinarij (kan. 905, § 2), u slučaju predavanja misnih priloga od binacija i trinacija i određivanja svrhe takvih priloga spominje se samo ordinarij (kan. 951, § 1). Jasnoći u svezi s upitima tko, kada i kome treba predavati takve priloge zasigurno je pridonio vjerodostojan odgovor Papinskog vijeća za tumačenje zakonskih tekstova na pitanje: tko se ima smatrati „ordinarij“ u kan. 951, § 1[16], a taj odgovor u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici prenosi i Hrvatska biskupska konferencija: „Ovdje (u kan. 951, § 1 op. m.) je riječ o vlastitom ordinariju, tj. višem redovničkom poglavaru, a ne o ordinariju mjesta (biskupu), osim ako se radi o župnicima i župnim vikarima čijim se ordinarijem podrazumijeva ordinarij mjesta“[17]. Dakle, redovnički svećenici koji nisu župnici ni župni vikari, priloge od binacija i trinacija predaju svojem višem redovničkom poglavaru, a redovnički svećenici koji jesu župnici ili župni vikari te priloge predaju ordinariju mjesta, to jest biskupu koji ih je imenovao na službu župnika ili župnog vikara. Naravno da su i dijecezanski svećenici dužni predavati priloge od binacija i trinacija ordinariju mjesta, to jest biskupu koji ih je imenovao na službu župnika ili župnog vikara.

         Obveza mise pro populo i prilozi od binacija i trinacija. – Postoji vjerodostojno tumačenje Papinskog vijeća za autentično tumačenje zakonskih tekstova u jednom drugom, do tada dvojbenom i različito tumačenom pitanju[18], koje je glasilo: može li svećenik, kad je po službi dužan jednu misu namijeniti za narod (pro populo), misni prilog druge mise istoga dana zadržati za sebe, ili ga mora predati vlastitom ordinariju? Pitanje možemo još jasnije ovako postaviti: kada se radi o svećeniku (redovito je to župnik) koji je obvezan slaviti misu pro populo, kako treba postupiti s obzirom na prilog za drugu i eventualno sljedeću misnu nakanu istoga dana? Pitanje je bilo postavljeno Papinskom vijeću za zakonske tekstove, koje je svojim dopisom N. 7527/2000 od 27. studenoga 2000. odgovorilo kako slijedi[19]: to je Papinsko vijeće, zajedno s Kongregacijom za kler, temeljito razmotrilo to pitanje i došlo sljedećeg zaključka: na postavljeno se pitanje odgovara pozitivno, u smislu da je svećeniku, koji osim sv. mise pro populo, slavi istoga dana drugu misu, dopušteno zadržati za sebe prilog za tu drugu misu. U svim ostalim slučajevima treba i dalje obdržavati odredbu kan. 951, § 1. To znači da, kad svećenik istoga dana slavi sv. misu pro populo i još jednu sv. misu, prilog za tu drugu misu može zadržati za sebe, dok u slučaju eventualno daljnje mise (trinacija), prilog za tu daljnju misu, koja nije binacija, dužan je predati u svrhe koje je propisao ordinarij.

         Tko je ovlašten odrediti visinu priloga za misno slavlje? Na to pitanje odgovara odredba kan. 952, § 1: „Dužnost je pokrajinskog sabora ili pokrajinske biskupske skupštine da odlukom (per decretum) utvrdi za svu pokrajinu koliki prilog treba da se dade za slavljenje i namjenu mise, te svećeniku nije dopušteno tražiti veći iznos; dopušteno mu je ipak primiti dobrovoljno ponuđeni veći, dapače i manji prilog od onog određenog za namjenu mise“. Crkveni zakonodavac hoće da se ukloni čak i privid bilo kakvog poslovanja ili trgovanja, odnosno zarade, od misnih priloga, i zato je smatrao potrebnim posebnom kanonskom odredbom naglasiti i osobito preporučiti: „Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih“ (kan. 945, § 2). Također, pod „misni prilog“ treba se smatrati ona vrsta priloga koju odredi mjerodavna crkvena vlast, i redovito se radi o novčanom iznosu, te se ne može zamijeniti nekim drugim materijalnim dobrima (kan. 950 izričito spominje „svotu novca“ (pecuniae summa). Ako bi zato neki svećenik svojevoljno postupao drugačije (npr. novac zamijenjivao nekom drugom robom), ušao bi u zonu „trgovanja“ ili barem „privida“ (species) i time postupao nezakonito, pa bi bio podložan i odgovarajućim sankcijama. Naime, „tko nezakonito zarađuje iz priloga za misu neka se kazni cenzurom ili nekom drugom pravednom kaznom“ (kan. 1385)[20].

         Potrebno je također imati na pameti da bilo koji svećenik „ne smije primiti toliko priloga za mise koje treba da osobno namijeni da ih ne bi mogao namijeniti u godinu dana“ (kan. 953). Godina dana računa se počevši od dana stupanja na snagu obveze služenja mise, to jest kad je prilog dan i primljen, a računa se prema općim normama računanja vremena (usp. kann. 200-203). Ukoliko svećenik prima mise koje ne može namijeniti u godinu dana, treba ih povjeriti na slavljenje drugom svećeniku ili predati svom Biskupskom ordinarijatu[21]. Prema odredbama kan. 955, §§ 1-4 u povjeravanju misnih nakana drugima treba postupiti na sljedeći način: a) tko namjerava drugima povjeriti slavljenje misa koje treba da se namijene neka slavljenje tih misa što prije povjeri svećenicima po svom izboru, samo ako je siguran da su besprijekorni; b) onaj tko povjerava drugima misne nakane na odsluženje mora predati i sav primljeni prilog, osim ako je sigurno utvrđeno da je višak koji prelazi u biskupiji dužni iznos dan s obzirom na osobu (intuitu personae; intuitu ecclesiae?)[22], pa ne ulazi u misni prilog; c) onaj tko povjerava misne priloge obvezan je voditi brigu za slavljenje misa sve dok ne dobije potvrdu i o preuzetoj obvezi i o primljenom prilogu; d) ona tko povjerava mise treba bez odgađanja upisati u knjigu intencija kako primljene mise tako i one koje su predane drugima, te ubilježiti i priloge za njih; e) onaj tko prima mise na odsluženje, tu obvezu ima od dana kada je primio nakane i pripadajuće priloge.

         Ostaje konačno odredba o točnoj evidenciji primljenih i namijenjenih misnih nakana. Postoji osobna evidencija svakog svećenika i ona službena evidencija, ako je riječ o ustanovi, kao što je župa, rektorat, svetište i druga hodočasnička mjesta. Što se tiče osobne evidencije, kan. 955, § 4 propisuje: „Svaki svećenik mora točno upisivati mise primljene za slavljenje i one namijenjene“. Knjiga u kojoj se vode primljene i namijenjene misne nakane zove se obično Knjiga intencija (Liber intentionum). Ona je po općem zakonu obvezatna za župe, rektorate, svetišta i druga mjesta pobožnosti, prema kan. 958, § 1: „Župnik i rektor crkve ili drugog mjesta pobožnosti u kojima se običavaju primati misni prilozi neka imaju posebnu knjigu u koju neka točno upisuju broj misa koje treba da se slave, nakanu, dani prilog kao i namijenjene mise“. Na tu opću odredbu, Hrvatska biskupska konferencija dodaje i partikularnu odredbu: „Takvu posebnu knjigu (Liber intentionum) neka vode i ostali svećenici, a ‘ordinarij je obvezan svake godine pregledati te knjige osobno ili preko drugoga’ (kan. 958, § 2)“[23]. Nad ispunjavanjem obveza koje proizlaze iz danog i primljenog misnog priloga postoji i kanonsko pravo nadzora mjerodavnog autoriteta, određeno u kan. 957: „Dužnost i pravo nadzora nad ispunjavanjem misnih obveza pripada u crkvama svjetovnoga klera mjesnom ordinariju, a u crkvama redovničkih ustanova ili družba apostolskog života njihovim poglavarima“.

         Treba spomenuti još i dvije važne smjernice Hrvatske biskupske konferencije, od 2008. godine u vezi misnih priloga[24]: jedan se odnosi na rektore svetišta i drugih hodočasnih mjesta, a drugi na tzv. „vezane mise“ i „nevezane mise“. Prva smjernica glasi: „Rektori svetišta i drugih hodočasničkih mjesta, gdje obično pritječu mnogobrojni prilozi za slavljenje misa, trebaju onerata conscientia (u savjesti) brižljivo bdjeti da se točno primijene odredbe općeg zakona o tom predmetu. Ukoliko neke priloge predaju neposredno svećenicima, neka o tome obavijeste svoga ordinarija“. Druga smjernica je ovako formulirana: „Bilo bi dobro da svećenici odgajaju vjernike da ne naručuju samo tzv. „vezane mise“ na kojima će oni biti prisutni i na kojima će se javno obznaniti njihova nakana, nego da daju priloge i za „nevezane mise“, koje će ordinarij predati siromašnim svećenicima i poslati u misije“.

         (S tim u svezi Krčka biskupija je početkom ove godine, po nalogu biskupa, za sve župe i rektorate u biskupiji izdala dvije knjige: „Knjigu vezanih misnih nakana“ i „Knjigu slobodnih misnih nakana“.) U zadnje se vrijeme međutim intenzivno promišlja da bi se takva(e) knjiga(e) uvela(e) kao jedinstvena knjiga, propisana za cijelo područje Hrvatske biskupske konferencije (poput ostalih župnih knjiga), pa je u tom vidu Pravna komisija HBK dobila u zadatak da prouči to pitanje i svoje prijedloge dostavi preuzvišenim članovima HBK.

Zaključak

         Slaviti euharistiju bitno je poslanje svećenika. On je u služitelj (minister) euharistije. Kao takav vrši svoju svećeničku službu u ime Crkve koja svojim odredbama ima pravo usmjeriti to svećenikovo služenje. Crkva to već stoljećima i čini kako bi tom najuzvišenijem otajstvu očuvala dostojanstvo, svetost, red i istodobno poticala sudjelovanje svih vjernika da aktivno i djelotvorno sudjeluju u euharistijskom otajstvu. Svećenikova uloga je u tome prevažna da bi bila prepuštena nekoj samoinicijativi, a još manje voluntarizmu. Ipak ostavlja dovoljno prostora svećeniku za njegovu osobnu kreativnost, a nadasve svetost kojom svoju subraću u vjeri privlači euharistijskom otajstvu. Zato se ne može reći da je bilo koja odredba koja dotiče odnos svećenika i euharistije sporedna ili suvišna, jer svaka doprinosi temeljnoj nakani Crkve, ali još prije temeljnoj volji ustanovitelja euharistije, Krista Gospodina: proslava Boga i posvećenje ljudi.

         Ispravno postupanje svećenika u služenju sv. mise i postupanju s prilozima za nju, ali i ispravno poučeni vjernici koji u sv. misi aktivno i djelatno sudjeluju, najbolji su jamac da će Crkva, na tragu duge i bogate kršćanske tradicije, i danas znati izvršiti svoje poslanje koje joj Gospodin povjerava i biti njegova djelotvorna prisutnost u svijetu.