Na spomen 20. godišnjice srbijanskog napada na Zadar s mora, kopna i iz zraka, kad je grad ujedno i obranjen, u četvrtak 6. listopada misno slavlje u zadarskoj crkvi sv. Šimuna, zaštitnika grada, predvodio je don Josip Lenkić, čuvar svetišta i kancelar zadarske nadbiskupije. „S pijetetom i zahvalnošću spominjemo se obrane našeg grada i Bogu zahvaljujemo za dar slobode. Molimo za hrvatski narod. Misa je zahvala Bogu za dar slobode i molitva za hrvatske branitelje“ rekao je don Josip, dodavši da se spomen ne zaustavlja na izvanjskome nego prodire dublje, gdje se mi, hodočasnici na zemlji, susrećemo s onima u vječnosti gdje život pokazuje svoju drugu stranu i beskrajnost u Bogu. „Čovjek koji posjeduje dobivenu ili prisvojenu moć u napasti je da postane neskroman, ohol i da tu moć iskoristi za sebične prohtjeve, ne razmišljajući o dobru drugoga. Da nije bilo ljudske oholosti, ne bismo se spominjali tolike patnje koju su u agresiji na Lijepu našu proživjeli hrvatski ljudi. Ali te patnje iznjedrile su našem narodu očitovanje Božje ljubavi koju smo dužni čuvati kao zalog sadašnjice i smjerokaz za budućnost“ rekao je don Josip, dodavši da je svaki rat krvavo ostvarenje zla i zatiranje dobra; grijeh je tumačiti Domovinski rat izjednačavanjem zločinca i žrtve. „Naša je zadaća da kao živi svjedoci razmatramo Domovinski rat kroz ljubav prema ljudima koji su branili druge ljude, naša ognjišta. To je naša zadaća, usprkos onima koji su u Hrvatskoj i izvan nje uložili značajnu političku moć i ekonomska sredstva da dokažu suprotno. Sve je započelo kad je obescijenjena istina o čovjeku, domu i domovini. Hrvatski čovjek nije posezao za tuđim, nije pošao ratovati u tuđu zemlju. Rat ga je zatekao u svakodnevnim poslovima“ rekao je don Josip. Upozorio je da je u našem društvu poljuljana vrijednost zajedništva koje je bilo osnaženo u ratu. „Sloga i zajedništvo ne niču na tlu samodostatnosti i uskogrudnih interesa. Branitelji koji su obranili domovinu nisu pošli u rat iz interesa kako bi nešto dobili, a ipak su izvrgnuti sramoćenju i preziranju radi svoje velikodušnosti. Ljubav prema bližnjemu, solidarnost, nesebičnost i sloga, stupovi su na kojima je Hrvatska izgrađena. Moramo je i dalje graditi oslanjajući se na vrijednosti izgrađene tijekom povijesti i osnažene za Domovinskog rata. To ne smijemo dovesti u pitanje ako želimo Božji blagoslov i snagu silniju od ljudskih pravorijeka“ poručio je don Josip, sa žalošću ustvrdivši kako se o Domovinskom ratu svašta čuje, no ne i o vrijednostima koje su prožimale te godine hrvatskog stradanja. „To su bile godine hrabrosti, milosrđa i ljudskosti, godine molitve i pouzdanja u Božju providnost. Mi smo svjedoci i živi spomen ljubavi i patnje koje nikakva laž ne može uništiti. I danas se u ime nečije objektivnosti zanemaruju tadašnje okolnosti, ozračje i ljudska svakodnevica koja je šira od političkih razmišljanja i igara. Život nije komad administrativnog papira. Pa se tako ne može napisati istinu o Domovinskom ratu analizirajući samo dokumente i potpise, položaje vojnih postrojbi i broj tehničkih sredstava. Istinu o tim godinama svjedoče iskustva susreta i opraštanja, poleta i nadanja, strepnje i molitve. Domovinski rat su i obećanja da rodna gruda neće biti zaboravljena ni ostati opustošena. U tom su ratu postojali napadači, otimači, sluge laži. S hrvatske strane su bili oni koji su branili nedužne živote, koji u rukama nisu držali osvajačke političke manifeste, nego su nosili krunice“ poručio je don Josip. Vrijednosti iz tog vremena ni danas nisu manje aktualne. Poljuljane su, ali nisu izgubile vjerodostojnost. „Nemamo ih pravo zaboraviti i prestati ih živjeti. Samo svijest o moralnim i ljudskim vrijednostima, a ne njihovo blaćenje, mogu jamčiti sigurnost i dobrobit domovine. Ljubav, očitovana u darivanju vlastitog života za druge, na prvom je mjestu tih vrijednosti. Ta ljubav nije moguća s distance i nije ostvariva bez vjere u vječnost“ poručio je don Josip.
Navještaj Božje riječi o Zakeju propovijednik je aktualizirao i situacijama čiji smo i sami nositelji. „Kad je Zakej čuo da Isus dolazi u grad, htio ga je vidjeti. Ali ne tako da ga Isus dotakne, zahvati i obrati. Želio je promatrati, skriven u krošnji smokve, želio se zaštititi od Isusova pogleda. Nije želio biti primijećen. Svi smo mi ponekad slični Zakeju, po želji za promatranjem koje ne obvezuje. Pojedinci iz prikrajka glasno razmišljaju što bi trebala činiti Crkva, što su dužnosti službi društva, na koji način odgovorni moraju pronaći rješenja. U središtu su uvijek drugi. Svatko od nas ima svoju smokvu na koju se sklanja kako bi mogao predbacivati drugima. U Hrvatskoj ima ljudi koji se postavljaju kao da sjede iznad zbilje, s visoka govore o drugima i pokazuju što bi drugi trebali činiti“ upozorio je don Josip, dodavši da se osobito vodstvu Crkve daju smjernice. No ti kritičari ne žele sudjelovati u životu Crkve nego skriveni u krošnji, udaljeni, dijele lekcije. „I Zakej je želio distanciranjem sačuvati ulogu promatrača, ali nije uspio. Svatko tko susretne Isusa, ne može ostati distanciran od života. Ponekad ni sami sebi ne vjerujemo, ali evanđelje uči da Netko u nas vjeruje. Zakej je prešao put od znatiželje do vjere. Nitko se ne može smatrati i nazivati kršćanskim vjernikom, ako iskreno sa Zakejem ne može ponoviti da je spreman dati siromasima i nadoknaditi sve što je stekao na nepošten način i prijevarom. Davanje, a ne uzimanje! To je Radosna vijest provedena u djelo. Tome nas uči i spomen Dana obrane Grada, koji naše misli neizbježno vezuje uz poginule u Domovinskom ratu. Kao i u Zakejevu životu, istinski život u radosti koja je Božji dar ne može se iskusiti bez susreta s Bogom. Temeljnu vrijednost vjere u Boga, poniznost i snagu križa, ništa ne može zamijeniti“ poručio je don Josip, zaključivši da je Dan obrane grada i Dan neovisnosti RH prigoda zahvaliti Bogu za domovinu i za sve koji su u nju ugradili svoj život, zdravlje i sposobnosti; za našu samostalnost, naše jučer, danas i bolje sutra, da u miru i zahvalnosti izgrađujemo svoju Hrvatsku.
Ines Grbić