Korizmena askeza, sinodski itinerarij
Draga braćo i sestre!
U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju
Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih
učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i
Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov
navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer
ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze
Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt
17, 1).
Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju.
Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok
redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i
katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru
visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.
Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj
manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali
učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini
razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju
samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se
od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor,
žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva. Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu.
Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod
“sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga
Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom
itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.
I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I
zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”,
cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da
ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je
zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora
koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog
izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju
pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini
napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je
nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše
poslanje u službi njegova kraljevstva.
Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa
pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je
novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim
narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen
u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje
novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog
eksperimentiranja, s druge.
Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu
i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima
svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se
takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam
je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.
Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su
gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa,
dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega
koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u
liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo
biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam
govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim
dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je
također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je
u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske
crkve.
Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k
njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli
Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od
suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima
bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje
Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega
jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha,
već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do
uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog
daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite,
ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi
na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.
Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu
s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj
put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla