Svečano prijepodnevno misno slavlje na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u nedjelju 15. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Na početku mise, prigodni pozdravni govor mons. Puljiću uputio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.
„Oče nadbiskupe, više puta ste mi rekli kako Vam je uzor blagopokojni papa emeritus Benedikt XVI. On je na svom posljednjem nedjeljnom Angelusu hodočasnicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, 24. veljače 2013. rekao: „Gospodin me zove ´uspeti se na goru´, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kako sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama“ rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju mons. Puljiću, istaknuvši da on svojim činom umirovljenja ne napušta Crkvu.
„Uvjeren sam kako ćete i Vi nastaviti služiti Crkvi s istim predanjem i ljubavlju kako ste činili do sada na način koji više odgovara Vašoj dobi i Vašim snagama. Bog Vam dao dobro zdravlje da Crkvi služite ‘uspinjući se na goru’ Vašeg života“ rekao je mons. Zgrablić.
Podsjetivši da je Sveta Stolica prihvatila odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića zbog navršene kanonske dobi, mons. Zgrablić je rekao da je objava 14. siječnja bila upravo na 33. godišnjicu biskupskog ređenja nadbiskupa Puljića.
„Lijepa simbolika: Isus je na vrhuncu života imao trideset i tri godine. Oče nadbiskupe Želimire, dok Vam u ime svećenika, redovnika i redovnica, svega puka Zadarske nadbiskupije i svoje osobno ime, kao Vaš nasljednik na nadbiskupskoj stolici Nadbiskupije zadarske, srdačno čestitam na 33. obljetnici biskupskog ređenja, zahvaljujem Vam na biskupskom služenju našoj Crkvi, a osobito na gotovo trinaestogodišnjem mudrom i razboritom vođenju Zadarske nadbiskupije. Neka ovo euharistijsko slavlje bude veliko Bogu hvala za sve milosti koje je dobri Bog podijelio Vama osobno, a preko Vaše biskupske službe i cijeloj Crkvi. Rado se pridružujemo toj Vašoj zahvalnoj molitvi“ rekao je nadbiskup Zgrablić.
Katedrala je majka svih naših crkava i zajednica u Nadbiskupiji, naglasio je mons. Zgrablić.
„Okupili smo se, dakle, oko naše majke, naše katedrale, koja se zove sveta Stošija. Ovo je naš prekrasan dom. Kad se djeca skupe oko svoje majke, majka je radosna i svu svoju ljubav, pažnju i najbolje što posjeduje dijeli sa svojom djecom. Dobrodošli u svoj dom. Dobrodošli svojoj majci.
Izvolite, poslužite se s onim najboljim što vam ovaj dom može pružiti. Ono što nam ovdje naša Majka Crkva nudi pripremio nam je sâm Gospodin koji je naš nebeski otac i naša nebeska majka. Nudi nam se i pozvani smo blagovati na gozbi njegove ljubavi na kojoj se nudi ono najbolje: njegova riječ koja je Duh i Život i Kruh koji s neba silazi“ poručio je nadbiskup Zgrablić.
Nakon upućenoga pozdrava, Katedralni zbor Sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića otpjevao je pripjev nadbiskupskog gesla mons. Puljića koji glasi Unitas, Libertas, Caritas.
Od ambona odakle je pozdravio svoga predšasnika, mons. Zgrablić došao je do sedesa nastaviti misu kao koncelebrant. Prije nego se obratio puku, bilo je dirljivo čuti riječi mons. Puljića koje je srdačno i raširenih ruku uputio svom nasljedniku, nadbiskupu Zgrabliću, rekavši mu: ‘Milane, da te zagrlim’. U zahvalnosti za prigodne riječi, pastirski zagrljaj dvojice nadbiskupa odisao je srdačnim duhom zagrljaja oca i sina.
„Prikažimo Bogu ovo slavlje kao zahvalu za sve milosti koje nam je udijelio. To je i moja zahvala za divno vrijeme koje sam s vama proveo i s vama ostajem, za sve što je Gospodin činio u našem životu. Osobito zahvaljujemo za divnu zaštitnicu sv. Stošiju koja već stoljećima bdije nad Zadrom i našom nadbiskupijom“ rekao je uvodno mons. Puljić.
Mons. Puljić u propovijedi je rekao kako mu je drago da se na Stošijinu svetkovinu umjesto predviđenog Psalma 126, u katedrali tradicionalno pjeva božićna pjesma U sve vrime godišta, kao i da božićno vrijeme u Zadarskoj nadbiskupiji traje do svetkovine sv. Stošije. To je iskazivanje počasti ranokršćanskoj mučenici sv. Stošiji, jer je sv. Stošija na Božić 304. u Srijemskoj Mitrovici spaljena na lomači za vrijeme Dioklecijanovih progona, jer se nije htjela odreći vjere u Krista.
„Drago mi je da je božićno vrijeme u Zadru do sv. Stošije, možda jedino u Hrvatskoj. Jer božićno vrijeme jako kratko traje. Došašće sa svojim adventima odvede našu pozornost ne znam kuda. Dođe Božić desetak, 15 dana i završava. Evo, u Zadru božićno vrijeme traje do sv. Stošije. I neka je tako“ poručio je mons. Puljić.
Inače, liturgijski predviđen Psalam 126 je radosna hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva. „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin“.
„I mi smo snivali u teškim danima. San nas je nosio, držao duh, nadali smo se i ostvarili ono što smo željeli, hvala Bogu“ rekao je nadbiskup u kontekstu činjenice da je na svetkovinu sv. Stošije i povijesni datum međunarodnog priznanja RH, 15. siječnja 1992.
„Naviru nam sjećanja i na naše teške dane stradanja, poput Izabranog naroda. Ali, u duši odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, prema Europi i svijetu. Mi smo Davidove prozbene psalme učinili svojima, prilagodili ih našim potrebama i vapajima“ rekao je mons. Puljić, podsjetivši na misao sv. Augustina da su Psalmi „evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu“.
Povratnici iz sužanjstva gledali su drugim očima na muke i probleme s kojima su se susreli u sužanjstvu. „Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi; zato su radosni i vraćaju se noseći snoplje svoje““ rekao je propovjednik, napomenuvši da mi, živeći u gradovima, gubimo osjećaj za prirodu, pa sasvim i ne možemo doživjeti divne slike iz prirode koje pokazuju radost naroda koji se vraća iz sužanjstva.
U svjetlu prvog čitanja iz završnog poglavlja knjige Sirahove, mons. Puljić je rekao da se „Sirah obraća svojim sunarodnjacima da ih učvrsti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, ohrabri u kušnjama te očuva od zavodljivosti poganske civilizacije. Svima u teškim prilikama pruža praktične moralne opomene, pouke i smjernice. Pa nije samo u naše vrijeme da postoji poganska civilizacija. Ona je stoljećima, uvijek, opasnost za one koji vjeruju u jednog Boga“ poručio je mons. Puljić.
Mali izraelski puk proživljava teške dane. „I to je Božje čudo, da je taj mali narod ostao u moru poganskih civilizacija, čuvajući vjeru u jednoga Boga“ istaknuo je predslavitelj, podsjetivši da je i tada prodirao poganski grčki način života, mnogi su se odricali vjere otaca i kidali Sveti savez.
I Pavlovo pitanje u Poslanici Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu?“ daje nam „lakše shvatiti zašto je i naša zaštitnica sv. Stošija pošla na lomaču s pjesmom na usnama. Pavao je zaljubljenik Krista raspetoga i uskrsloga. I ne vidi ništa osim njega, odnosno sve gleda kroz njega gleda. Njemu je raspeti i uskrsli Krist temelj svega“ poručio je propovjednik.
Govoreći o sv. Stošiji, nadbiskup je istaknuo da je ona kao osobita Božja izabranica ušla i u molitvu Prvog Rimskog kanona gdje molimo da i nama „svojim grešnim slugama, Gospodin podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Cecilije i Stošije“.
„Vrijeme progona i mučenja u kojem je Stošija živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Rado je pomagala utamničenima i svima koji su oskudijevali. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još u svojoj mladosti. Sv. Krševan, još jedan zadarski zaštitnik, hrabrio je Stošiju i dodatno je odgajao u vjeri“ rekao je mons. Puljić, poručivši: „Sveta Stošija je svojim životom odgovorila na Pavlovo pitanje, ‘Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?’. Od njegove ljubavi ništa je nije moglo rastaviti: „Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo. Ništa, ama baš ništa“ (Rim 8, 18). To će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom koji će joj na ispitivanju u zatvoru predbaciti da „ispovijeda vjeru u Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje“.
Na sve te prigovore Stošija bez straha odgovara: „Jesam, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodušnost, hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan, tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli“.
Hvala ti, naša zaštitnice, za to divno svjedočanstvo koje je i nama nadahnuće. Hvala ti za silna djela kojima si pokazala tko je u tvom srcu i od Njega te nitko nije mogao rastaviti: ni progonstvo ni muke ni sve teškoće koje su te snašle“ poručio je mons. Puljić, zaključivši: „Kao nagradu za takva djela osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. Svjesni činjenice da nam je sv. Stošija izvrstan primjer takvog sebedarja, a uz to uzvišen ures grada i Nadbiskupije te moćna zagovornica kroz 12 stoljeća njene nazočnosti među nama, mi joj svake godine zahvalno pjevamo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite!“.
Na kraju mise, umirovljeni nadbiskup Puljić vjernicima Zadarske nadbiskupije uputio je svoj oproštajni govor sabran u poruci da su ga kroz pola stoljeća njegovog svećeničkog i biskupskog života pratili oproštaji i odlasci.
„Nekoliko puta u zadnjih pola stoljeća selio sam se i počinjao ispočetka. Godine 1978. preselio sam se iz Rima u Sarajevo gdje su me poslali biti odgojiteljem i profesorom na teologiji. Tamo sam ostao 12 godina, ukorijenio se i uhodao u odgojnom i znanstvenom poslu, lijepo surađivao s kolegama profesorima i studentima“ rekao je mons. Puljić.
God. 1990. došao je u Dubrovnik gdje je zaređen za biskupa. Nakon rata, trebalo je materijalno obnoviti kuće i duhovno obnoviti ljude.
Nakon 20 godina biskupstva u Dubrovniku, 2010. došao je u Zadar „nakon nagle smrti drage uspomene mons. Ivana Prenđe“.
„I, evo, nakon 13 godina boravka i rada u ovom podneblju divnih ljudi i odanih poklonika Isusovog evanđelja, opet je došlo vrijeme rastanka i odlaska; ne u neko mjesto, već u zasluženu mirovinu.
Neki su me pitali gdje ću sada. Uglavnom sam ponavljao riječi pjesme Tomislava Bralića i klape Intrade ‘Ja ostajem tu’:na Forumu, Rivi i na Muraju, s krunicom i brevijarom u rukama, a možda doskora i sa štapom, što priliči starim ljudima.
Ostajem tu kako bih na drugačiji način služio Crkvi Zadarskoj koja me od prvoga dana srdačno prigrlila, kao što je to učinila i s mojim nasljednikom mons. Milanom Zgrablićem, sinom Istre ponosne koji je u ovo pola godine dobro upoznao kler i Nadbiskupiju i Papa mu je povjerio da je vodi.
Predajući službu svom nasljedniku, ponovno kažem što sam rekao kod nastupne propovjedi u zadarskoj katedrali, da ću i nadalje svim srcem i dušom moliti za sve žitelje ‘Iadere Christianae’, voljeti grad Zadar i ljude ovog blagoslovljenog podneblja Nadbiskupije u kojoj sam aktivno služio 12 godina, 8 mjeseci i 22 dana“ rekao je s treptajem u glasu mons. Puljić.
„Srdačno zahvaljujem svećenicima, Bogu posvećenim osobama, redovnicima i redovnicama, vjernicima i stanovnicima drage Zadarske nadbiskupije“ poručio je mons. Puljić, nakon čega je otpjevan svečani Tebe Boga hvalimo.
Ines Grbić
