Sveta Stošija – obrana Zadra nam rodnoga
(Sir 51, 1-12; Ps 156; Rim 8, 31-39; Iv 12, 24-26)
1. Uz svetkovinu svete Stošije čuli smo čitanje iz završnog poglavlja knjige Sirahove koja pripada mudrosnoj književnosti, a u nju se ubrajaju knjiga Jobova, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, te knjiga Sirahova. Sirah se u knjizi obraća svojim sunarodnjacima da ih učvrsti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, ohrabri u kušnjama, te očuva od zavodljivosti poganske civilizacije. Mali izraelski puk proživljava teške dane. Dok prodire poganski grčki način života, mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U takvim teškim prilikama Sirah pruža narodu praktične moralne opomene, pouke i smjernice mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu.
Nakon teksta iz Sirahove knjige mudrosti pjevali smo psalam 126 koji je hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva. „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin“. Sada povratnici iz sužanjstva gledaju drugim očima na muke i probleme s kojima su se tamo susretali. „Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi; zato su radosni i vraćaju se noseći snoplje svoje“. Ovaj današnji psalam pripada radosnoj hodočasničkoj pjesmi povratnika iz sužanjstva. Psalmi su inače, kako veli sveti Augustin, „evanđelje Isusa Krista prevedeno u hvalu, zahvalu, molbu i pomirbu“.
2. U kontekstu današnjeg povijesnog datuma međunarodnog priznanja R Hrvatske, 15. siječnja 1992. naviru sjećanja i na naše teške dane stradanja. Ali, u duši odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, prema Europi i prema svijetu. Mi smo Davidove prozbene psalme učinili svojima, prilagodili ih našim potrebama i vapajima. Sjetimo se one Maršanove „Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom“ u kojoj želimo da se „sliju naše molitve sve u jedan glas“. Bila je to naša jutarnja i večernja prozbena molitva koja se orila po skloništima, našim crkvama, kapelama i našim dvorovima.
Ili pak ona kolektivna pjesma koju su pjevali skupa pisci i glumci, voditelji programa i pjevači, a govorila je o Domovini koja „ima snagu zlatnog žita, a oči poput mora“. More naše plavo sve nam želje znaš ti si snaga, srića, cili život naš. I na koncu, u kontekstu naših „narodnih psalama“, spomenimo i onu: „O Zagoro, lijepa li si. Slavonijo, zlatna ti si. Herceg-Bosno, srce ponosno. Ajde, Istro i Zagorje, podignimo sve tri boje. Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima“. To su bili naši prozbeni, molitveni i zahvalni psalmi poput onih Davidovih koje smo maloprije slušali: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin’.
3. Sinoć smo pod Večernjom i danas u drugom čitanju slušali Pavla kako piše svojim Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje u Isusu Kristu?“ (8, 35). U kontekstu ovog Pavlovoga razmišljanja lakše nam je shvatiti zašto je i naša zaštitnica sveta Stošija pošla na lomaču s pjesmom na usnama. I mi smo s pjesmom njezinoga himna, koji veli kako je ona „obrana Zadra nam rodnoga“, došli slaviti žrtvu novoga Saveza. Stošija je kao osobita Božja izabranica ušla i u molitvu Prvoga Rimskoga kanona gdje molimo da i nama „svojim grješnim slugama Gospodin podari mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Ivana, Stjepana, Petra, Cecilije i Stošije“.
Vrijeme u kojem je živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po osobitim djelima ljubavi prema siromasima, posebice u vrijeme teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana (284.-305.). Rado je priskakala u pomoć utamničenima i svima koji su oskudijevali. U svijet boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još u svojoj mladosti. A od njegove ljubavi ništa je više nije moglo rastaviti: „Ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo. Ništa, ama baš ništa“ (Rim 8, 18).
4. A to će posvjedočiti pred prefektom Ilirika Probom koji će joj na ispitivanju u zatvoru predbaciti da „ispovijeda vjeru Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i da ih u toj vjeri učvršćuje“. Na sve te prigovore ona bez straha odgovara: „Jest, pazila sam ih ko zjenicu oka i ako bi koga uhvatila malodušnost hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli“.
Kao nagradu za takva djela osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. Svjesni, braćo i sestre, činjenice da nam je sveta Stošija izvrstan primjer takvog sebedarja, a uz to uzvišen ures grada i Nadbiskupije, te moćna zagovornica kroz dvanaest stoljeća njezine nazočnosti među nama, mi joj i danas zahvalno pjevamo i kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Amen!
Katedrala, 15. siječnja 2023., u 11 sati
✠ Želimir Puljić,
umirovljeni nadbiskup zadarski