Blagdan Krštenja Gospodinova svečano je proslavljen u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači u nedjelju, 8. siječnja. Za vrijeme svečanog misnog slavlje koje je predvodio u polačkoj župnoj crkvi, zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić blagoslovio je nove kipove sv. Kuzme i Damjana.
Sredstva za nabavu tih kipova darovali su polački župljani dobročinitelji, Vlado Perajić i Goran Ražnjević. To je prvi put da ta župna crkva ima i kipove svojih zaštitnika i naslovnika.
„Postoje vrijednosti koje će nas trajno podsjećati na bitno. U župnoj crkvi se nalaze slika Milosrdnog Isusa, kipovi Sv. Josipa, Gospe a sada i kipovi sv. Kuzme i Damjana. Ti likovi podsjećaju nas na Isusa koji nas neizmjerno ljubi.
Oni su tu ljubav nosili u sebi i zato se mi njima radujemo. Kad gledamo kipove, mi gledamo u Onoga za koga su oni živjeli, za koga su dali svoj život i uzor su na putu našeg života“ rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je vjera veliko blago, najveće dobro i bogatstvo koje nadilazi naš život, nadbiskup je rekao da se u njoj krije tajna našeg spasenja i živi Bog.
Premda blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, nadbiskup je rekao da taj blagdan „nije prekid, nego vrhunac božićnog vremena“, gledajući što je Isus sa svojim rođenjem učinio za nas.
„U Isusovom krštenju promatramo Boga koji se snažno zauzima za nas. Bog nešto čini za nas. Bog nije neka lijepa ideja koju slijedimo, kojoj se divimo, buđenje nekih lijepih osjećaja, nego najveća uzvišenost koja se tiče našeg života.
Isus inzistira da se krsti da se ispuni što je rečeno, najavljeno. Nama je jako važno da se Isus krsti. Jer kad se Isus krstio, Isus je uronio u našu narav. Isus je uronio u našu grešnost. Sve što ne valja, zlo koje postoji, Isus kao Božji Sin prihvatio je na sebe. Na križu je do kraja prihvatio ljudsko zlo i posljedice ljudskog grijeha. Isus je uronjen u našu sudbinu da bi nam nešto darovao, da bi s nama nešto učinio“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je pojasnio da je značenje hrvatske riječi krstiti novije u našoj povijesti. Kad su Ćiril i Metod došli iz Grčke u slavenske krajeve pokrštavati Hrvate koji su se ovdje nastanili, riječi iz Svetog pisma su preveli. U riječ krštenje, Hrvati su stavili korijen riječi Krist.
„Krst podsjeća na križ, ali podsjeća nas i na Krista. U originalu, riječ krstiti, na grčkom baptizo, znači uroniti, zaroniti, staviti nešto ispod vode.
Isus je došao Ivanu na Jordan da ga krsti, došao je uroniti u vodu, na oproštenje grijeha. Ivan je prepoznao da je to Sin Božji. Izdaleka je prstom pokazao Evo Jaganjaca Božjeg, evo onoga koji odnosi grijehe svijeta.
Prepoznao ga je kao Sina Božjega, da je drugačiji od nas, da je Bog u njemu prisutan. Zato Ivan kaže Isusu da ga neće krstiti, nego da Isus njega treba krstiti, jer je grešan čovjek. Te grešnosti nema na Isusu“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se u našem krštenju, u našem uranjanju dogodilo suprotno od onoga što je Krist učinio kad je grijehe svijeta preuzeo na sebe.
„Kolika je to ljubav – da ima netko kome si toliko drag, da te netko toliko ljubi, da ti kaže, daj mi sve što ne valja u tvom životu, sve što ne želiš, ja ću to preuzeti. Ja to prihvaćam, ja to stavljam na svoja leđa. Ja sam jači od toga. Ja ću to ponijeti da to uništim, da te spasim“ utješio je mons. Zgrablić.
Kad se krstimo, spominje se naše ime. „Kaže se, Ja te krstim. Dakle, ja te uranjam. U što? Ja te uranjam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Dakle, po sakramentu krštenja mi smo uronjeni u samog Boga. Bog je nas toliko uzeo k sebi da nas uroni u sebe.
U našem krštenju događa se što se dogodilo i na Isusovom krštenju; toliko veličanstveno, da će nam biti potrebna cijela vječnost da uđemo u veliko bogatstvo koje nam je Bog već darovao.
S krštenjem smo od Boga dobili nešto najuzvišenije, što je veće od našeg srca, od naše misli, od naše mogućnosti spoznaje“ naglasio je mons. Zgrablić.
Nakon čina krštenja, Evanđelje počinje s riječju I gle!
„Dakle, kad si kršten, pozvan si da gledaš. Ne da razmišljaš nešto, nego da gledaš. Pozvani smo gledati što je Bog učinio u našem životu. Da nam Bog ne bude dalek, da možemo pogledati u dubinu našeg bića i vidjeti što je Bog već učinio u našem životu.
Da budemo svjedoci toga. Ne samo da je Bog nekome drugome nešto učinio, da je Bog nekoga dotaknuo, nego da ti možeš za sebe reći, Gledaj, kako je Bog dobar prema meni. Gledam Boga koji mi čini tako veliko dobro u životu.
To je prva stvarnost o kojoj nam govori navješteno Evanđelje – da gledamo ono što je Bog po Kristu učinio u našem životu“ poručio je koadjutor Zgrablić.
Druga činjenica u Evanđelju kaže da su se otvorila nebesa.
„Krštenje su vrata po kojima možemo ući u Boga, znači da smo ušli u Nebo. Nosimo posljedice grijeha, ali Krist je svojim dolaskom ovom svijetu otvorio Nebo, rastvorio Nebo. To je stvarnost u kojoj se već nalazimo.
Bog nam je toliko darovao da budemo sretni za vječnost. To već posjedujemo u klici. Trebamo postati svjesni toga, to razvijati, u tome rasti. Problem je naš grijeh, nevjera, tvrdoća našeg srca, naša ravnodušnost, što se ne prepustimo Bogu i prihvatimo njegovu prisutnost u našem životu“ upozorio je propovjednik.
Kad se otvorilo nebo, Isus je ugledao Duha Božjega koji silazi na njega.
„Duh Božji je ljubav Božja koja silazi na tebe. To trebamo razotkriti, maknuti zlo i grijeh u našem životu. Ljubav Božja nam pomaže da nas zlo ne zahvati.
Kad se s Bogom družimo i njemu u molitvi otvaramo, kad obnavljamo naše krštenje, kad se obraćamo našim prijateljima svecima, dozvoljavamo da nas Duh Sveti osvaja, da možemo čuti glas s neba, riječi koje su najveća snaga u našem životu. Bog koji sve drži kaže: Ti si dijete moje ljubljeno. U tebi mi sva milina.
To Bog govori tebi, to nam Bog svaki čas progovara. To što je Bog rekao Isusu na Jordanu nije nešto što je jedanput rekao. To je kao odjek, kao koncentrični krugovi koji stalno zahvaćaju cijeli naš život, naš prostor i vrijeme, svaki trenutak našeg života.
Kad god ti je teško, kad sagriješiš i učiniš nešto što ne valja, sjeti se tog Božjeg glasa koji nije prestao titrati u tvojoj duši: Ti si dijete moje ljubljeno, u tebi mi sva milina“ ohrabrio je mons. Zgrablić.
Kad dozvoljavamo da Božji glas uđe u naše srce, pozvani smo, poput Marije, prebirati to u svom srcu, čuti glas koji progovara u našoj savjesti.
Kada naše srce čezne za dobrim, lijepim, mirom, ispunjenjem, puninom, srećom, to želimo jer nas Bog privlači, zove u dubinu našeg bića.
„Ta milina te dodiruje, Gospodin te zove ne da te kazni, ne da se osveti, nego da ti dođe kao liječnik. Gospodin dolazi tebi da te izliječi.
Taj glas, tvoja čežnja za dobrim je Bog koji te traži. Pokloni mu se. Osjeti Duh koji je sišao nad tebe. Riječ Božja je živa i pokazuje kako je Bog djelatan u tvom životu, kako Bog djeluje, da ga možeš razumjeti.
Bog je postao čovjekom da možemo shvatiti – Bog nije daleko. U Boga smo uronjeni, njegova milost nas nosi. Postoji blago koje je važnije od ljudskog života.
Kao što su Kuzma i Damjan liječili ljudske rane, činili su to besplatno iz ljubavi prema ljudima. Kuzma i Damjan rado su položili život. Mogli su se pokloniti pred božanstvom cara i spasiti svoj život. Mogli su biti bogati. Čovjek bi sve dao za zdravlje. A oni su davali besplatno, jer im je bilo važno žIvjeti za ljubav. Nikome nisu htjeli naplatiti nijednu uslugu koju su liječili, jer su preuzimali na sebe i željeli svjedočiti za ljubav“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je poželio da nam blagdan Krštenja Gospodinova pomogne doživjeti Gospodina bliskog nama. „Da nam Crkva bude draga, da se ne umorimo oplemenjivati našu dušu, da se ne umorimo ući u tišinu, sabranost, u našu nutrinu, da Gospodina prepoznamo, sretnemo. Da znamo koliko smo bogati. U vječnosti ćemo vidjeti svu istinu i još više ćemo se moći radovati jer ćemo biti oslobođeni svake zemaljske patnje“ rekao je mons. Zgrablić. Nasuprot tome, život u paklu znači svijest: to sam propustio, to sam izgubio, to sam imao, to sam prokockao.
Poželjevši da osvijestimo koliko nas Bog ljubi, da nam Njegov glas odzvanja kad nam bude teško, mons. Zgrablić je rekao: „Sjeti se, Bog šapće u tvom srcu, Ti si dijete moje ljubljeno, u tebi mi sva milina. Kao dijete kad je bolesno, pa ga majka njeguje, otac je blizu.
Reci, Gospodine, hvala ti, ljubim te, tvoj sam. Hvala ti na milosti krštenja koju si mi darovao. Hvala što si uronio u moju grešnost, hvala što si ponio moje grijehe. Hvala što me tako sebi primičeš da osjetimo Boga koji nas istinski ljubi, Boga koji je najveće dobro, najveće blago, neprolazno i vječno bogatstvo“ poručio je nadbiskup Zgrablić.
Na početku mise, mons. Zgrablića u ime župljana pozdravio je župljanin Mate Bobanović, ravnatelj OŠ u Polači.
„Sv. Kuzma i Damjan polački su zaštitnici stoljećima, a veze Polače i Katoličke Crkve neraskidive su. Dokaz tome je i polački župnik Ivan Ricov koji je službovao u Polači 46 godina. Otvorio je Pučku školu u benkovačkoj općini, školu u Polači i bio je njen prvi ravnatelj. Godine 1905. je zapisano: ‘Ako Polača danas živi udobno iznad sviju sela ove okolice, i to je zasluga Ivana Ricova’“ rekao je Bobanović. Podsjetio je da su nošnje naših predaka, odore serdara podsjetnik na minula vremena, izraz snage i prkosa polačkog naroda koje se znalo nositi s teškim vremenima.
Na misi su bili i članovi KUD-a Gradina Polača i KUD-a Kraljica Katarina – Kraljeva Sutjeska, jer su Polaču nastanili i ljudi koji su za vrijeme rata izbjegli iz BiH.
Poželjevši svima duhovni rast, Bobanović je podsjetio kako su zadarski nadbiskupi kroz stoljeća pohodili Polaču. Nadbiskup Mate Karaman je 1760. u Polači služio misu pod borovima starog groblja, jer svi Polačani nisu mogli stati u crkvu, pa je podignuta nova crkva, koja je sada stara župna crkva sv. Kuzme i Damjana.
Nova župna crkva bila je izgrađena 1989., a 1991. pobunjeni Srbi su je do temelja razorili. Sadašnju novoizgrađenu župnu crkvu Sv. Kuzme i Damjana u Polači 26. ožujka 2006. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.
Ines Grbić
