Blagopokojni Benedikt XVI. upravo je na zadnjoj svetkovini Bogojavljenja koju je predvodio mjesec dana prije svoga umirovljenja, 6. siječnja 2013., u bazilici Sv. Petra u Vatikanu predvodio misu tijekom koje je zaredio četvoricu novih nadbiskupa, među kojima je bio i njegov tajnik Georg Gänswein, koji je tu službu obavljao do smrti pape emeritusa.
Papa je Gänsweinu tada povjerio i službu prefekta Papinskog doma. Na toj misi ređenja Benedikt XVI. govorio je o svetkovini Bogojavljenja i o značenju biskupa u Božjem narodu.
Istaknuo je da se „mudraci s Istoka nisu dali pokolebati ni onda kad im se svijet smijao, rugao, kad im je javno mišljenje bilo posve protivno. No, za njih je potraga za istinom bila važnija od ruganja ovoga svijeta, što možemo uočiti i dan danas, kad se biskupe i Crkvu promatra kao da su u raskoraku s vremenom i kad ljudi, oslanjajući se samo na svoju mudrost, ne prihvaćaju neku drugu, uzvišeniju“ upozorio je tada papa Benedikt XVI.
I u toj prigodi Benedikt XVI. istaknuo je da se u našem vremenu „nameće agnosticizam sa svojim dogmama koji je krajnje netolerantan prema svemu što ga stavlja u pitanje i svemu što stavlja u pitanje njegove kriterije.
S tim se posebno treba nositi biskup koji ima biti jak, ali ne snagom sile, nego jasnoćom kriterija naspram nasilja koje je danas modernije protiv kršćanske istine, ali i ljudskih kriterija zdrave naravi” još jednom poslao je suvremenom društvu snažnu poruku Benedikt XVI. na Bogojavljenje 2013. godine.
Papa je tada citirao Knjigu Mudrosti: „Onaj koji se boji Gospodina nema straha ni pred čim“, slično kao što je Isus rekao svojim učenicima da idu u svijet kao ovce među vukove.
„Apostoli su bili prožeti tom snagom pa i onda kad su morali pretrpjeti bičeve radi Imena Isusova. Kao što je Marija mudracima pokazala Isusa, tako i biskupi imaju pokazivati put ljudima prema Isusu”, poručio je tada Benedikt XVI.
Godinu dana prije svoga umirovljenja, uz molitvu Anđeo Gospodnji na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2012., Benedikt XVI. rekao je da taj „vrlo drevni blagdan koji potječe s kršćanskog Istoka ističe otajstvo očitovanja Isusa Krista svim narodima koje predstavljaju mudraci koji su se došli pokloniti kralju židovskom koji se rodio u Betlehemu“.
„Isus je sunce koje se pojavilo na obzoru čovječanstva da rasvijetli osobni život svakoga od nas i da nas sve vodi zajedno prema cilju našeg putovanja, prema zemlji slobode i mira, u kojoj ćemo zauvijek živjeti u punom jedinstvu s Bogom i među sobom“ rekao je Benedikt XVI., istaknuvši da je to ‘novo svjetlo’ zapaljeno u božićnoj noći, na Bogojavljenje svanulo nad svijetom, „kao što sugerira slika zvijezde, nebeskog znamenja koje je privuklo pažnju mudraca i vodilo ih na njihovom putovanju prema Judeji.
Čitavo vrijeme Božića i Bogojavljenja karakterizirano je temom svjetla, vezano također uz činjenicu da na sjevernoj hemisferi, nakon zimskog solsticija, dani postaju sve duži a noći sve kraće. Ali, neovisno o njihovu geografskom smještaju, za sve narode vrijedi Kristova riječ: “Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8, 12)“ rekao je Benedikt XVI., istaknuvši da je navještaj otajstva spasenja Krist povjerio svojoj Crkvi.
“Ono je sada, piše sveti Pavao, u Duhu objavljeno njegovim svetim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici, ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju”(Ef 3, 5-6). Poziv što ga je prorok Izaija uputio svetom gradu Jeruzalemu može se primijeniti na Crkvu: “Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve i Slava se njegova javlja nad tobom” (Iz 60, 1-2).
Svijet sa svim svojim bogatstvima ne može dati čovječanstvu svjetlo koje će ga voditi na njegovom putu. Vidimo to i u našim danima: zapadna civilizacija kao da je izgubila orijentaciju, plovi na viđeno.
Ali Crkva, zahvaljujući Božjoj riječi, vidi kroz tu maglu. Ne posjeduje tehnička rješenja, već upravlja svoj pogled prema cilju i nudi svjetlo evanđelja svim ljudima dobre volje, kojoj god naciji ili kulturi pripadali“ poručio je Benedikt XVI. na Bogojavljenje 2012. godine.
Papa emeritus smatrao je da je događaj Bogojavljenja značajan jer se „u njemu počelo ostvarivati prianjanje pogana uz Kristovu vjeru, prema obećanju što ga je Bog dao Abrahamu, o čemu piše i Knjiga Postanka: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (Post 12,3).
Ako Marija, Josip i pastiri u Betlehemu predstavljaju Izraelski narod koji je prihvatio Gospodina, mudraci su prvina naroda, pozvanih da i oni postanu dio Crkve, novog Božjeg naroda, utemeljenog ne više na etničkom, jezičnom ili kulturalnom jedinstvu, nego samo na zajedničkoj vjeri u Isusa, Sina Božjega.
Kristovo Bogojavljenje stoga je, u isto vrijeme i objava Crkve, tj. njenog poziva i univerzalnog poslanja“ poručio je Benedikt XVI.
Uz Bogojavljenje uvijek je upućivao „svoj srdačan pozdrav ljubljenoj braći i sestrama iz istočnih Crkava“ koji slave Božić po julijanskom kalendaru.
Svoje ekumensko nastojanje Benedikt XVI. pokazao je i time što je bio prvi papa koji je sudjelovao na protestantskom bogoslužju; protestanta je svojevremeno bio postavio i za predstojnika Papinskog vijeća za znanost. Na putu dijaloga s muslimanima, Benedikt XVI. bio je postavio muslimana kao profesora na jednom papinskom sveučilištu.
Knjige razgovora s Papom popularizirao je upravo Benedikt XVI.
U vremenu suvremene komunikacije i otvaranja Crkve, pa i njenih najviših poglavara svijetu, vrijedi istaknuti da je izdanje knjige u formi osobnih razgovora s Papom popularizirao upravo papa Benedikt XVI.
Knjiga „Benedikt XVI. – Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom“ je zadnja, peta knjiga u nizu knjiga intervjua započeta dok je Joseph Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere.
Tada je kao prefekt dao intervju novinaru Vittoriju Messoriju koji je objavljen u knjizi ‘Razgovor o vjeri’. Niz su nastavile četiri knjige intervjua Seewalda.
„Benedikt XVI. – Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom“, knjiga razgovora pape emeritusa s novinarom Seewaldom u izdanju nakladne kuće Verbum, predstavljena je 6. prosinca 2016. u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru.
„Ratzinger kao prefekt i kao papa popularizirao je tu vrstu literarne forme, intervjua. Imao je kratke intervjue u novinama, zatim u knjigama. Ta vrsta literarnog oblika nije bez opasnosti. Papa mora paziti što govori jer se njegove riječi uzimaju ozbiljno. Zato nije običaj da pape puno govore, a još manje da govore na ovaj način. Ratzinger i kasnije Benedikt XVI. izložio se tom načinu izlaganja“ rekao je na predstavljanju te knjige u Zadru dr. sc. don Elvis Ražov.
U tom kontekstu i osobno svraćajući pozornost na tu činjenicu, papa emeritus naveo je distinkciju u predgovoru svoje knjige ‘Isus iz Nazareta’ zapisavši: „Jamačno nije potrebno posebno naglašavati da ta knjiga nije ni na koji način čin Učiteljstva, nego jedino izraz mog osobnog traženja Gospodinovog lica. Stoga je svakom slobodno da mi se usprotivi. Samo molim čitatelja za mrvicu simpatije, bez koje nema razumijevanja“.
Taj poziv i dopuštenje iskoristio je kardinal Carlo Maria Martini koji je pohvalio knjigu, a u nekim konkretnim primjedbama rekao kako je vidljivo da je papa tu teolog, a manje egzegeta.
„To nam u ovo vrijeme pomaže da razlikujemo papinsku službu od njegove osobe. Odnosno, čin Učiteljstva od njegovog osobnog teološkog mišljenja. Jer u posljednje vrijeme vidimo da Papa govori u raznim prigodama, u avionu, novinarima.
Publika i vjernici svaku riječ uzimaju preozbiljno, ne razlikujući mišljenje teologa pojedinca od čina Učiteljstva. Mislim da je to što je papa Benedikt XVI. učinio i tako razlikovao bilo providonosno – da bismo u novije vrijeme bili spremni vidjeti, razlikovati, da ne bismo došli u zabludu što je jedno, a što drugo. Taj niz knjiga intervjua može nam biti od velike duhovne koristi i da ostanemo čvrsti“ rekao je tada dr. Elvis Ražov.
Seewald koji je s Ratzingerom radio najviše intervjua obratio se od ljevičarskog aktiviste i ateista na katoličanstvo; za to je bilo presudno njegovo poznanstvo s Ratzingerom i razgovori koje su vodili.
Verbumu kao nakladniku te knjige njeno izdanje značajno je i u emotivnom smislu, jer je osnivanje Verbuma 1992. vezano za Ratzingera kao predstojnika Kongregacije za nauk vjere.
U drugoj polovici 1990.-ih, knjiga ‘Razgovor o vjeri’ Messorija bila je prvi prijevod Verbuma, prva Verbumova knjiga za koju su kupili prava u inozemstvu i objavili je na hrvatskom tržištu.
Od vremena kad su kao studenti djelovali u izdavaštvu u sklopu katoličkog aktivizma, to je predstavljalo iskorak u crkvenom nakladništvu Verbuma.
„Mnogi su tu knjigu proglasili duhovnom oporukom Benedikta XVI., što na neki način ona i jest. Jedinstveno je da u 2000 godina dugoj povijesti kršćanstva, prvi put jedan Papa osobno pravi bilancu svog pontifikata i svog života, zbog okolnosti da je papa emeritus. Obično su to radili drugi za njega i poslije“ rekao je na predstavljanju Seewaldove knjige u Zadru Miro Radalj, direktor Verbuma.
To je bilo prvi put da papa emeritus u prisnim i dirljivim razgovorima govori o poteškoćama, osjećajima i teškim trenucima koji su prethodili njegovom odreknuću od službe. Iskreno je odgovarao na pitanja o svom javnom i privatnom životu, uspješnoj teološkoj karijeri, prijateljstvu s Ivanom Pavlom II., sudjelovanju na Drugom vatikanskom saboru, o izboru za papu, nasljedniku papi Franji i odnosu s njim.
Papa Franjo svojevremeno je rekao da je „Benedikt XVI. bio veliki papa po svojoj snazi, prodornosti svoje inteligencije, po značajnom doprinosu teologiji, ljubavi prema Crkvi i ljudima, velik po kreposti i religioznosti. Njegov će se duh iz naraštaja u naraštaj očitovati sve veći i moćniji“ rekao je jednom prigodom papa Franjo.
Seewald u uvodniku knjige ističe riječi engleskog povjesničara Petera Watsona koji Benedikta XVI. stavlja u niz s velikim osobnostima poput Kanta i Beethovena, nazivajući ga jednim od posljednjih predstavnika njemačkog genija.
Zanimljivost je da Ratzingerovo habilitacijsko predavanje 1958., kad je već predavao u Freisingu, nije prošlo jednostavno.
„Njegov habilitacijski rad je od strane jednog profesora ocijenjen negativnom ocjenom te ga je morao popravljati, pa mu je onemogućen potencijalno brzi napredak u profesorskoj karijeri.
To je Ratzinger shvatio kao trenutak koji mu je potreban u mladenačakoj dobi da bi spoznao svoje granice i shvatio kako je upravo to potrebno da bi čovjek mogao donositi ispravne i jasne stavove i odluke“ rekao je tada zadarski svećenik Jerko Vuleta na predstavljanju Seewaldove knjige u Zadru.
Podsjetio je pritom i da je Ratzingerova obitelj dala više duhovnih zvanja; svećenici su bili braća djeda i oca Josepha Ratzingera, kao i njegov brat Georg. Svoju jasnoću nauka i izražavanja Joseph je naslijedio i od svoga oca koji je bio jasan u stavovima, snažno pobožan i duboko vjeran. Cijela obitelj Ratzinger bila je oduševljena bogatstvom liturgije, što je došlo do izražaja i u osobnosti i pontifikatu blagopokojnog pape Benedikta XVI.
Ines Grbić
