Tribina pod nazivom Udomiteljstvo u organizaciji inicijative ’40 dana za život’ održana je u utorak, 25. listopada u dvorani Sjemeništa Zmajević u Zadru.
Stručno izlaganje održao je dr. don Damir Šehić, predavač Moralne teologije na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.
„Zakon o udomiteljstvu u središte stavlja djecu, a ne status osoba koje društvo delegira da pružaju tu uslugu“ istaknuo je dr. Šehić, rekavši kako je u Hrvatskoj tema udomiteljstva osobito došla u fokus javnosti kada je istospolni par želio posvojiti dijete. To im je i omogućeno presudom Ustavnog suda RH prije dvije godine koji je proglasio diskriminatornim ukoliko se istospolnim parovima, koje Sud definira kao obitelj, ne udijeli dijete.
Udomiteljstvo i posvajanje se koristi i ideološki kao sredstvo neoliberalne propagande, pri čemu u središtu nije dobrobit djeteta nego legitimacija vlastitog statusa, odnosno prava istospolne zajednice.
Dr. Šehić je rekao da se Ustavni sud takvom odlukom „udaljio od dobrobiti i najboljih interesa djeteta, stavljajući u fokus navodnu diskriminaciju istospolnih partnera u predmetu udomljavanja djece. Time je navodna zabrinutost istospolnog para postavljena iznad dobrobiti djeteta zbog kojega uopće postoji udomiteljstvo“.
U Hrvatskoj dijete može udomiti svaki pojedinac ukoliko zadovoljava određene kriterije i prolazi psiho – socijalne provjere. Tim za udomiteljstvo čine socijalni radnik, psiholog i pravnik. Osnovno osposobljavanje udomitelja koji prolaze postupak provjere uključuje 40 sati edukacije, socijalnu anamnezu, psihologijsku obradu i terenski izvid u utvrđivanju stambenih uvjeta. Organiziraju se i godišnje edukacije udomitelja.
Dr. Šehić je upozorio na moguće dominantni ‘tehnicistički’ pristup u postupku udomljavanja, u smislu zadovoljavanja određenih psiho – socijalnih kriterija, jer dijete može udomiti i samac ukoliko ostvaruje određene materijalne uvjete, npr. ima puno novca, dobro stambeno rješenje, a ne živi u obitelji bračne zajednice muškarca i žene.
„U središtu udomljavanja treba biti dobro djeteta. Ne daje se dijete udomiteljima kako bi se udovoljilo njihovoj želji za djetetom, nego se udomitelji daju djetetu radi njegove skrbi i zaštite. Udomiteljstvo predstavlja lijek za dijete bez obitelji, a ne za obitelj bez djece“ istaknuo je dr. Šehić, citirajući pritom mišljenje ustavnog suca Miroslava Šumanovića koji je u slučaju posvajanja djeteta od strane istospolnog para poručio da dijete ne smije biti instrumentalizirano u svrhu ičijih pretenzija.
Naglasivši da se homoseksualni par i posvajanjem djeteta želi legitimirati kao obitelj, dr. Šehić je rekao da takvo postupanje ugrožava javni moral društva koje je ustavna kategorija. Ustav spominje javni moral kao važan dio javnog pravnog poretka. Narušava se status obiteljske zajednice muškarca i žene koja je najbolji i prirodni ambijent za podizanje djeteta, jer čovjekova stvorenost proizlazi iz spolnog odnosa žene i muškarca, rekao je predavač.
„Govor teologije utemeljen je na antropološkoj istini o čovjeku kao slici Božjoj i prirodnoj obiteljskoj zajednici. Brojna recentna istraživanja nedvojbeno potvrđuju kako se uspješnije razvijaju djeca u zajednici muškarca i žene, naspram djece odgajane u istospolnim zajednicama te imaju manje pretpostavke rizičnog ponašanja. Tu se očituje sklad antropološke istine o čovjeku s onim što empirijske znanosti potvrđuju“ poručio je dr. Šehić, rekavši da „dobrobit, sigurnost i cjeloviti razvoj djeteta predstavljaju imperativ zakonskog uređenja koje treba utemeljiti u znanstvenim činjenicama različitih disciplina. Pritom je nezaobilazna kršćanska antropologija iz koje je iznikla zapadna civilizacija“.
„Pravo govori o najboljem interesu djeteta čemu treba zakonom težiti. Optimalni interes djeteta znači osiguravati njegov cjeloviti razvoj u svim područjima: tjelesno – psihomotornom, kognitivno – spoznajnom, socio – emocionalnom i duhovnom. Teološki govor o tome artikulira crkveno učiteljstvo koje polazi od dostojanstva djeteta, što znači potvrditi njegovu potrebu i njegovo prirodno pravo na majku i oca“ rekao je dr. Šehić, citirajući pritom zaključak pape Franje u Amoris laetitia, br. 172.
„Najprije treba zadovoljiti potrebe djeteta koje je u prvom planu, onda potrebe obitelji koja je u drugom planu.
Obitelj je najprikladnije mjesto za razvoj djeteta, uz komplementarnost braka između muškarca i žene koji su nezamjenjivi i nenadomjestivi za uravnotežen razvoj i život djeteta.
I papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae, br. 93., pravom majčinom i očinskom ljubavlju naziva prihvaćanje djece iz drugih obitelji, pružajući im potrebno za život i puni razvoj“ rekao je dr. Šehić.
Predavač je upozorio i na implementaciju dokumenata nadnacionalnih okvira, poput Istanbulske konvencije koja ima elemente rodne ideologije, rekavši da neke konvencije upitnog demokratskog legitimiteta promoviraju neoliberalnu agendu u duhu etičkog i moralnog relativizma. Postavljaju se kao zakoniti pravni autoriteti, a suprotni su tradiciji europskih vrijednosti.
No, s prihvaćenim konvencijama moraju biti usklađene i odredbe nacionalnog zakonodavstva. Komisije provjeravaju provedbu zakonodavnih elemenata konvencija u državama koje su konvenciju prihvatile.
„Udomiteljstvo mora počivati na najboljem interesu, blagostanju i dobrobiti djeteta, prema Amoris latetita br. 180. Ako to nije u fokusu, događa se zloupotreba. Svaki pokušaj čiji je cilj služiti se udomljavanjem i vlastiti nedefinirani pravni status legitimirati onim za udomljavanje, moralno je pogrešan i štetan“ upozorio je dr. Šehić, poručivši da bit udomiteljstva treba biti dobro djeteta.
„Pravo postati udomiteljem na postoji ni u kontekstu čl. 8 o pravima na obiteljski život Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Sintagma ‘Imam pravo biti udomitelj’ je oblik manipulacije u želji da se udomiteljstvo proglasi osobnim pravom, a one koji to niječu proglašava se protivnicima ljudskih prava.
Dijete ne smije biti instrumentalizirano i u svrhu legitimiranja seksualne orijentacije. Mnogi u javnoj raspravi udomiteljstvo promatraju kao polugu prihvaćanja ili odbijanja tzv. modernih vrijednosti kroz koje se želi uvesti ravnopravnost spolne orijentacije“ rekao je dr. Šehić, napominjući da nije tako u svim slučajevima, ali postoje nastojanja da se udomiteljstvo iskoristi kao poluga za dokazivanje ravnopravnosti i nediskriminacije određenih zajednica. U tom slučaju, dijete postaje objekt o čijoj se dobrobiti nedovoljno govori.
Istaknuvši da je važno gledati kontekst u kojem se događa udomljavanje, što dalekosežno može utjecati na promjene glede obitelji i moralnih načela, dr. Šehić je potaknuo da se udomljavanje promatra u judeo-kršćanskom kontekstu u kojem obitelj ima svoju ustavnu vrijednost, stečena prava i mogućnost u kojima može odgojiti dijete.
„Zakon koji će ići u redukciju ili u raslojavanje temeljnih prava i vrijednosti može donijeti suprotan efekt koji će se posvetiti minucioznom raslojavanju toga tko sve može postati udomitelj.
Ako se ide na fokus udomitelja, smatram da će se zaboraviti da je dijete temeljni fokus, homo imago Dei, oko kojega se mora razviti dar obitelji koja se daruje djetetu, kako bi dijete raslo u obiteljskom ambijentu. Jer, ako dijete postane lijek za obitelj, onda smo izgubili smisao i svrhu Zakona o udomljavanju“ upozorio je dr. Šehić.
Lucija Škrokov Kučina i Tena Vujević, psihologinje iz Obiteljskog centra u Centru za socijalnu skrb u Zadru, govorile su o kriterijima koje treba zadovoljiti za postati udomiteljem, o pravnoj regulaciji i postupku udomiteljstva. Nakon uspješno završenog osposobljavanja, udomitelju se izdaje Dozvola za obavljanje udomiteljstva na rok od tri godine, što se nakon isteka toga roka može obnavljati.
U tradicionalnom udomiteljstvu udomitelj ima pravo na opskrbninu i na naknadu za rad udomitelja. Srodničko udomiteljstvo mogu obavljati osobe u srodstvu s korisnikom čiji udomitelj također ima pravo na opskrbninu.
Udomiteljstvo kao zanimanje znači da se osobe mogu baviti udomiteljstvom kao zanimanjem. Pritom ne smiju biti zaposleni u drugim poslovima, a za obavljanje udomiteljstva ostvaruju prava kao zaposlene osobe, pravo na opskrbninu i naknadu za rad udomitelja.
Dobna razlika između udomitelja i djeteta mora biti najmanje 18 godina, osim kod srodnika kao udomitelja. Timovi za udomiteljstvo nalaze se u lokalnim Centrima za socijalnu skrb.
Udomiteljica Maja Dumančić, vjeroučiteljica na Visu, posvjedočila je vlastito iskustvo posvajanja dvojice dječaka koji su braća. Dumančić je članica ‘Josipove obitelji’, udruge potpore posvajateljima i udomiteljima o kojoj se više može saznati na njihovoj stranici josipoveobitelji.com.
Ines Grbić
