Zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, u razgovoru za Hrvatski tjednik komentirao je zadnji popis stanovništva u Hrvatskoj, poručujući: „Alarmantan je odlazak ljudi iz Hrvatske, ali on ne znači i rastanak od vjere“.
Razgovor kojeg je vodila novinarka Andrea Černivec objavljujemo u cijelosti.
Mons. Puljić: Već godinama naši uvaženi demografi upozoravaju na pomanjkanje stanovništva koje se uglavnom svodi na dva odlučujuća faktora: na pomanjkanje rođenih i povećanje broja odseljenih u inozemstvo. Posebice, međutim, zabrinjava činjenica pomanjkanje djece pa se brojne škole po našim selima i manjim naseljima zatvaraju ili su pred procesom zatvaranja. Ali i odseljavanje pojedinaca i čitavih obitelji zadnjih godina u zemlje zapadne Europe, ili čak i u prekomorske zemlje, ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.
Imajući u vidu brojne poteškoće i krize s kojima će se oni susresti u novim mjestima, jezičnim barijerama, kao i u susretu s novim običajima, mentalitetom i drugim životnim teškoćama i problemima, često sam se pitao je li im doista bilo nužno činiti takve radikalne zaokrete i poći u tuđinu.
Istina, mnogi od njih imaju nekoga ‘od svojih’, rodbine, braće, stričeva ili susjeda, pa im je bilo ‘lakše donijeti tu životnu odluku’. Znali su, naime, i bili sigurni kako će im oni pomoći da se priviknu i započnu iznova. No siguran sam da ih nisu pitali, a ni oni im nisu rekli s kakvim su se sve novim problemima ‘hrvali’ kad su u tuđinu došli.
Nije pjesnik bez razloga napisao ‘svaka tuđa zemlja, tuga je golema’… O tome vjerojatno nisu ni pitali svoje poznanike i rodbinu u tuđini. A ni oni im se nisu usudili nešto pričati iz svoje ‘gorke iseljeničke prošlosti’ jer bi to mogli shvatiti i protumačiti kao da im ‘ne žele pomoći’. A to bi zapravo bila prava i ‘prva pomoć’ svima koji su u napasti donijeti odluku ‘o odlasku u nepoznato.“
Već godinama, barem kad je riječ o katolicima u Hrvatskoj, brojka se nije spustila ispod 80 posto. Prema zadnjim podacima DZS-a, katolika je oko 78 posto, ali njima se dodao i broj onih koji se nalaze pod rubrikom Ostali kršćani. Je li ovo svejedno alarm za uzbunu i Crkvi?
Mons. Puljić: Mislim kako su već neki komentatori pokušali dati objašnjenje o padu postotka katolika ispod 80 posto, navodeći posebnu rubriku ‘kršćana od 186.960’ među kojima je golem postotak katolika, da bi se onom postotku od 78 posto moglo dodati još barem četiri posto katolika. Tako bi realniji broj katolika bio barem 82 posto.
Ako se uzme u obzir kako je u zadnjih deset godina oko 240.000 odselilo iz Hrvatske, a veliki je postotak od njih bio iz redova katolika, onda je to vrlo alarmantno, kako za društvo, tako i za Crkvu koja je sastavnica društva. I valja nam se svima zapitati što nam je činiti da ljudi ne idu iz zemlje, da ostanu uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta.
Uz naše ‘domaće snage’, učitelje, svećenike, javne djelatnike u politici, školstvu, u javnom i društvenom sektoru, važan ‘saveznik u prosvjećivanju’ jesu i naši iseljenici, koji su prošli fazu odseljenja i prilagodbe novim okolnostima. Oni mogu posvjedočiti o nepredvidivim problemima i traumama s kojima su suočili na novom polju rada i života.
Svi smo pozvani biti od pomoći onima koji su već otišli, kao i onima koji možda sanjaju kako poći. Njima bi bilo vrlo korisno ponavljati one već poznate riječi mostarskoga pjesnika Šantića: Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat’ k’o što ovo grije…
Brojna hrvatska emigracija pomagala je 90-ih
Kažete da niste iznenađeni najnovijim brojkama. Gdje, osim u iseljavanju, vidite najveći problem? Kako zaustaviti ovaj negativni trend i osjeća li Crkva već sada ove brojke?
Mons. Puljić: Nisam iznenađen brojkama jer, kako sam rekao, već desetljećima nas na to upozoravaju demografi koji ‘prate kretanje nacije’. Mi smo poput Talijana i nekih drugih europskih naroda, Iraca i Poljaka, poznati kao oni koji imaju ‘brojnu emigraciju’.
U više navrata bio sam u ime HBK zadužen za našu inozemnu pastvu te sam u susretima osjetio svu dramu života u tuđini. Ali, i blagoslov što smo u teškim ratnim godina imali svoje zemljake diljem svijeta. Zahvaljujući njihovoj potpori, srcu i pomoći nitko u Domovini nije umro od gladi. Dapače, i u najtežim danima stradanja, kad su jugoslavenska vojska i srpske paravojne formacije okupirali veliki dio Hrvatske i BiH, silan broj prognanika Hrvata i Muslimana iz Hrvatske i BiH bio je zbrinut u hotelima i drugim društvenim zgradama diljem Lijepe naše, pa su svi imali krov nad glavom. I sanjali su da će doći dani slobode, obnove i normalnoga života.
S pravom je Sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, govorio kako se u Domovinskom ratu zbilo mnogo čudesa, posebice na polju karitativne djelatnosti i solidarnosti. Poželio bih da nas sve drži i nosi taj duh, kao i osjećaj za Domovinu, za koju su mnogi položili svoje živote kako bismo mi danas u slobodi i demokraciji mogli i znali stvarati bolju budućnost onima koji iza nas dolaze.
Je li se i prema Vašemu mišljenju zaista smanjio broj katolika u Hrvatskoj, odnosno broj vjernika na svetim misama i biste li se složili s ovim postotkom Državnoga zavoda za statistiku?
Mons. Puljić: Dvije godine zdravstvenih problema s Covidom-19 ostavio je traga i na redovitim okupljanjima na svetim misama. No, proslava nekih obljetnica i velikih svetkovina, posebice Marijinih blagdana s brojim hodočasnicima diljem Hrvatske, pokazuje kako vjernici nisu zaboravili svoje svece i svoje svetinje.
Što se tiče rezultata Državnoga zavoda za statistiku, već smo čuli neke izjave i komentare, kao i manjkavosti u formulaciji pojedinih pitanja koja onda ‘proizvedu’ dvoznačne rezultate. No, matematika je kruta realnost pred kojom se ne isplati ‘prepirati i lamentirati’, već ‘dobro razmisliti i odlučiti nešto delati’, kako vele Zagorci.
Odljev iz župe ne znači i rastanak od vjere
Pojedini svećenici godinama upozoravaju kako postoji sve veći odlazak vjernika iz Crkve nakon sakramenta potvrde, na neki način i ovaj Popis to potvrđuje. Što je tomu uzrok i kako spriječiti njihov daljnji odljev?
Mons. Puljić: Ne isključujem opravdanost prigovora ‘pojedinih svećenika’ koji govore o ‘odljevu vjernika nakon sakramenta potvrde’. No, pitanje je dosta slojevito i više je tu elemenata koje valja uzeti u obzir.
Najprije valja znati kako su različita iskustva podjele svete potvrde u Hrvatskoj: negdje je krajem osmogodišnjeg školovanja, negdje početkom srednje škole, a negdje pri kraju srednjoškolskoga obrazovanja.
Dok su osmogodišnje škole ‘uglavnom negdje blizu župa’ u kojima se kandidati za krizmu pripremaju, srednje škole, naprotiv, nisu svima ‘jednako blizu’, pa je ‘razumljivo’ što se događa njihov ‘odljev iz župe’. Bilo bi, međutim, neprimjereno zaključiti kako taj ‘njihov odljev’ iz župe znači njihov ‘rastanak od vjere’, kako se često čuje u vjerničkim krugovima.
Ako su mladić ili djevojka po završetku srednje škole upisali fakultet u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Zadru i Osijeku, razumljivo je što se dogodio njihov ‘odljev’ iz vlastite župe. Bilo bi dobro i pohvalno kad bi katehete i župnici zadržali povezanost s njima i kad odu iz mjesta.