Svetkovina Tijelova, Zadar, Katedrala, 23. lipnja 2011.
1. Slavimo svetkovinu Tijelova koju zovemo i Brašančevo; svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove. Krist je, naime, u euharistiji stvarno, istinito i bitno nazočan (na latinskom je to bilo formulirano: vere, realiter et substantialiter). Stoljećima Crkva naučava i ispovijeda vjeru u njegovu nazočnost u Presvetom oltarskom sakramentu. I mi ćemo istom vjerom večeras s pjevačima pjevati: “Veselo braćo, kliknimo na radost roda svog, pjevajmo bijeloj hostiji: u njoj je živi Bog”; i “ne ostavi nas nigdar, blagoslovi nas svigdar, budi s nama svaki čas, Isuse, Spasitelju naš”. Liturgija je oblikovala izričaje vjere, kao i način kako se imaju vršiti sveti obredi, pa živo želi da se vjera pretoči u život, a sudjelovanje na pričesti “preobrazi vjernike u ono što primaju” (Leon Veliki). Krist, “kruh živi i kalež vječnog spasenja” je među-nama, Emanuel, Bog-s-nama. On je naš suputnik, supatnik. Naša hrana i popudbina na ovozemaljskom putu.
Kršćani to vjeruju i aktivno sudjeluje u misnim obredima. I tako ostvaruju ono duhovno bratstvo s Kristom o kojem večeras piše sveti Pavao: “Zar kruh koji lomimo nije zajedništvo tijela Kristova? Budući je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednog kruha” (1 Kor 10, 16-17). Sudjelovati na pričesti znači biti jedno s Kristom, te ostati i biti u njemu: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu” (Iv 6,56), veli Isus u večerašnjem evanđeoskom odlomku. ‘Ostati u njemu’ označava intimno zajedništvo koje postoji između Oca i Sina. Zbog toga otajstvo euharistije označava trostruko zajedništvo: zajedništvo s Kristom, s njegovom Crkvom i svim ljudima; posebice s onima koji pate zbog bolesti, gladi, ovisnosti, rata, različitosti mentaliteta, rase i vjere. Po njihovim, naime, tegobama Isus nastavlja svoju muku u povijesti. I oni su najbliži njegovom patničkom licu.
2. Crkva prikazuje Ocu nekrvnu žrtvu Novog Saveza, slavi euharistiju i živi od euharistije koja je čudo Božje nazočnosti među nama. Euharistija je produljenje Isusovog života na zemlji i milosno približavanje ljudima. On, koji je prošao svijetom čineći dobro, nastavlja i danas liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne i praštati grijehe. Sveti Pavao nam večeras kratko i jezgrovito donosi temeljnu istinu da je u Isusa Kristu, po njegovoj kalvarijskoj žrtvi sklopljen novi savez između Boga i ljudi. To više nije savez kamenih ploča, već savez srdaca: “Bit ću njihov Bog, a oni moj narod”. Kad je na Posljednjoj večeri Isus izgovorio riječi “ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza”, bilo je jasno kako nastupa mesijansko razdoblje, Novi savez u krivi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom i Bog s ljudima. U činu Isusove Golgotske žrtve dogodilo se otkupljenje i sklopljen je savez. Euharistija, kao nekrvna žrtva Novoga Saveza, prigoda je posvijestiti to naše savezništvo s Bogom i doživjeti blizinu koja se iz tog novog saveza rađa.
Blagdan Tijelova vraća nas nezaboravnoj Gospodnjoj Pashi koju je -kako piše evanđelje- “vruće želio blagovati sa svojim učenicima”. Nešto je, ipak, bilo neuobičajeno u toj Pashi. Nakon blagoslova Isus je dao učenicima kruh uz riječi: “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”. Jednako tako dao im je i čašu govoreći: “Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha”. A nakon toga izrekao je svoju oporučnu želju: “Ovo činite meni na spomen”.
3. Stoga večeras na blagdan Presvetog Tijela i krvi Kristove, razmišljamo o toj svetoj Tajni Crkve koju smo po Kristovom nalogu pozvani slaviti. Već dvije tisuće godina Crkva to s poštovanjem i zahvalnošću čini. “Nedjeljno misno slavlje, središte je obiteljskog, župskog i kršćanskog života”. Apostoli su to shvatili pa su “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživa-jući naklonost svega naroda”(Dj 2, 46-47). Upute “Didache” preporučuju vjernicima neka se “u dan Gospodnji saberu, lome kruh i slave Euharistiju”. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega. “Budimo, stoga, zahvalni i vjerni Kristu svom, svoj život njemu darujmo, obitelj i svoj dom”.
Molitvenom sabranošću i pobožnom procesijom ulicama grada mi večeras zahvaljujemo javno, srdačno i harno na daru Euharistije. Zahvaljujemo Isusu što je pod znakovima kruha i vina ostavio samog sebe, pa nam se “duša napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, on nam je ostavio simbole vjernosti i ljubavi. To nam je najdraža i najdragocjenija uspomena; spomen-čin koji najavljuje novo doba, “novo nebo i novu zemlju”. Čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira; Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. I to je ono što večeras zahvalno slavimo, ispovijedamo i radosno spominjemo. Vjerujemo da je svaka misna pretvorba navještaj onog konačnog dolaska “jednog dana”. Zbog toga molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 23. lipnja 2011.