Zadarski nadbiskup Želimir Puljić i predsjednik HBK predvodio je na svetkovinu Velike Gospe u ponedjeljak 15. kolovoza svečano misno slavlje ispred crkve Velike Gospe na Velikom Rujnu na Velebitu, na planinskoj uzvisini od približno 1000 metara nadmorske visine.
„Drago mi je što na Rujnu možemo zajedno obilježiti svetkovinu Uznesenja BDM, da ste se odvažili tu doći i na slikovitom mjestu uzvisine, gdje smo bliže i Nebu, slaviti ovaj veliki blagdan. Okupljeni zajedno oko Marije, osjećamo se sigurnima i radosni zbog njene prisutnosti među nama“ rekao je mons. Puljić, podsjetivši na Isusove riječi s križa učeniku Ivanu: Evo ti majke. A Mariji je rekao, Evo ti sina.
„Radosni smo što smo u ulozi Ivana, oko svoje Majke, sigurni da nas zagovara i prati. Navješteni evanđeoski odlomak o susretu dviju žena paradigma je onoga po čemu se vjernici mogu ravnati. Susret Elizabete i Marije sažet je u dvije riječi: blagoslov i zahvalnost“ rekao je nadbiskup Puljić.
„Elizabetin pozdrav Blagoslovljena ti među ženama i Marijin Veliča, zahvala. To mi se čine smjernice i nama vjernicima u ovoj dolini suza, u borbi sa Zmajem o kome smo čuli u prvom čitanju. Što nam je činiti? Hoćemo li se s puškom boriti sa Zmajem? Ne. Hoćemo li se povući pa pustiti Zmaja neka ore? Ne.
Naše je u odnosu s njim, poput Elizabete, veličati Mariju koja je na početku obećana kao naša nada i naša pobjeda. I s Marijom zahvaljivati Bogu da smo na životu i da možemo boriti se. Boriti se sa sobom, s grijehom, sa svime što ne valja i sigurni u pobjedu koju nam je Gospodin obećao preko Marije“ ohrabrio je mons. Puljić, upozorivši:„Čovjek je Zmaju najveća opasnost. Zato i vreba na njega prije nego se rodi“.
U kontekstu izvješća iz Knjige Otkrivenja: „Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama. A Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi“, nadbiskup je istaknuo da su „divna žena i strahoviti zmaj upečatljiva znamenja“.
„Žena odjevena suncem, sama ljepota, nježnost, blagost i dobrota. Na drugoj strani jezoviti Zmaj vreba kako ubiti i proždrijeti dijete. Pod znakom tih dviju slika odvija se cijeli život čovjeka i čovječanstva koji je Zmaju velika opasnost. Zato i vreba na njega u prigodi rođenja. A ne napušta ga ni tijekom čitavog života, već ga prati, nagovara, plaši i zavodi.
Tko ne bi protrnuo pred jezovitošću takve nemani koja se boji samo čovjeka i žene koja ima roditi! Budući da je svako novo biće toj nemani opasno, Zmaj dežura i želi „proždrijeti dijete čim se rodi“.
Svakoga tko preživi, ta neman lomi silom ili zavodi milom. Uvijek s istim ciljem i jasnom nakanom: odvojiti čovjeka od Boga i Božjih zakona upisanih u njegovu narav i njegovu savjest, da bi se „urušio pravni poredak u Jeruzalemu i počelo izvrtanje naglavačke svih vrijednosti“, kako je zapisao prorok Izaija još prije 28 stoljeća“ naglasio je zadarski nadbiskup.
Podsjetio je na pojave koje je u petom poglavlju svoje knjige naveo prorok Izaija, opisujući zločine. Izaija kaže da pojedinci „otimaju zemlju i kuće siromaha“, „opijaju se i žive u raskoši“. Osobito se okomio na one koji „izvrću naglavačke sve vrijednosti“, pa kaže „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom; koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5, 20).
„No, utješno je što Izaija najavljuje da će Bog takvo izvrtanje, takvu nepravdu i korupciju kazniti te nagraditi one koji ostanu vjerni Božjem zakonu. Sâm Bog je jamac te pobjede i toga obećanja! On je na početku povijesti najavio pobjedu po „ženi odjevenoj suncem koja će satrti glavu sedmeroglave aždaje“.
Dogodit će se, dakle, „povratak pravnog poretka u Jeruzalemu“, kako kaže Izaija i započeti stvaranje „boljega svijeta“. To je već počelo u dirljivom susretu dviju ženu u Judinom gradu , kojeg nam je evanđelist Luka lijepo opisao u dva čina: u Elizabetinom blagoslovu Marije i ploda njezine utrobe te u veličanstvenoj molitvi Gospine zahvale Spasitelju što je „pogledao na neznatnost službenice svoje“ (Lk 1 48)“ rekao je nadbiskup Puljić, naglasivši da su „blagoslov i zahvala temeljna sastavnica Božjeg Kraljevstva kojeg Crkva izgrađuje strpljivo i postupno u ovoj suznoj dolini“.
Istaknuo je misao iz predslovlja blagdanske mise, da je Marijino uznesenje na nebo slika „konačnog savršenstva Crkve, putokaz nade i utjehe njegovom patničkom i putničkom narodu“.
Tvrdnje proroka Izaije koje je napisao prije 28 stoljeća, da se „urušava pravni poredak u Jeruzalemu“ i da se događa „izvrtanje naglavačke svih vrijednosti“ aktualne su i u naše vrijeme.
„Vidimo, pratimo i osjećamo kako stoljetna plima antivjerskog i anticrkvenog duha ne jenjava. Netko je zapisao kako „pravni sustav Europe sve više biva u neskladu s onim što propisuje Deset Božjih zapovijedi“.
Europe koja je utemeljena na kršćanskim korijenima, koju je kršćanstvo učinilo slavnom u svijetu, koja je proizvela tolika kulturna i ostala dobra – pravni sustav te Europe, nakon Veleprevrata koji se dogodio za vrijeme Francuske revolucije 1789., dapače, i ne želi se uskladiti s Dekalogom“. Prije se trudio, koliko toliko, biti u skladu s Deset Božjih zapovijedi. Otada je pravni sustav sve više bivao u neskladu s njima“ upozorio je mons. Puljić. U tom kontekstu, naveo je neke primjere iz nedavne prošlosti koji to potvrđuju.
„Koliko otpora su pružali sastavljači Europskog Ustava kad ih je Ivan Pavao II. prije dva desetljeća, 2003., upravo kad se vratio iz Zadra, molio „neka u Ustav ugrade Boga i kršćanstvo“. Tada je u šest uzastopnih nedjelja sa svoga prozora, uz anđeoski pozdrav s prozora, sklopio ruke i molio: Molim vas, unesite u taj Ustav Boga i kršćanstvo. Kršćanska Europa niječe svoje korijene. Nisu ga ni čuli, a ni uvažili“ rekao je mons. Puljić.
Podsjetio je i na „medijsku prašinu prije osam godina kad je izabrani rektor Hrvatskoga Sveučilišta u Zagrebu izjavio da se „moramo vratiti biblijskim vrijednostima koje su u Hrvatskoj zanemarene, a na kojima se temelji Europa”. Bila je velika halabuka, strašni natpisi, pozivali su na linč, kako će to govoriti? Pa ova Europa se oslobodila kršćanstva“ rekao je nadbiskup, navodeći da smo „sličan otklon i odbojnost prema duhovnim vrijednostima mogli i nedavno pročitati prigodom otvaranja Pelješkog mosta i „dodatnog čina blagoslova“.
„Jedan od komentatora rekao je kako je „sve do završnog čina otvaranja mosta bilo odlično. A onda je, usprkos odvojenosti Crkve, čitavo državno vodstvo došlo svećeniku na noge, dok je on držao neki govor koji se zove blagoslov“. On se sablaznio, mi u 21. st. tražimo blagoslov mosta? Gdje mi živimo?
Kakva blamaža za hrvatsko državno vodstvo pred sekularnom Europom koja je svojim Ustavom „raskrstila i s Bogom i kršćanstvom“, to će reći, s molitvom i blagoslovom. Ne treba se onda čuditi ako su neki te večeri pitali: Ujedinjena Europo i Republiko Hrvatska, kuda i kamo to idete? Na kojim temeljima zapravo želite graditi budućnost ove zemlje i ovoga staroga kontinenta“ upozorio je nadbiskup Puljić, pojasnivši i što je činiti vjernicima pred takvim izazovima.
„Kako se oduprijeti zastrašivanju apokaliptičke nemani i zavođenjima Zmaja i njegovih pomagača? Kako braniti ljudska, a i Božja prava? Valjda i Bog ima neka prava u ovom svijetu kojeg je stvorio. Jer Zmaj se svojski trudi „rušiti naravni i pravni poredak u prirodi“ te ismijavati i „izvrtati naglavačke duhovne i biblijske vrijednosti“, kako je davno pisao prorok Izaija.
U čitanju Knjige Otkrivenja nalazimo praktičnu preporuku i savjet prikazan u izvješću kako „žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište“.
Ovako divno sklonište, kao naše na Velebitu, gdje nas nitko ne ugrožava, a bliže smo Bogu i osjećamo njegovu nazočnost i u kamenu, u boru i travi i cijelom prostoru koje odiše nečim nadnaravnim. Bog pripravi mjesto u tišini, u pustinji.
Bog nas, dakle, čeka u pustinji, a to znači u šutnji i sabranosti. Ne u strahu, ne u ratu i panici, već u tišini i prisebnosti našeg duha i naših svetišta. Tamo nas želi osnažiti i progovoriti našoj duši – na svetim mjestima tišine, u svetištima naše duše, u skrovištu naših obitelji. Tamo možemo čuti i razumjeti njegov govor. Ne u vrevi, buci i galami ovoga svijeta.
Stoga, kad začuješ, a često ćeš ih čuti, zavodljive glasove i pozive Zmaja, ne nasjedaj! Zaustavi se i pođi u samoću, u tišinu Božjega hrama i svoje obitelji. Bog te čeka u okružju tvoje obitelji i tamo želi progovoriti tvojoj duši“ potaknuo je nadbiskup Puljić, obrativši se na osobit način roditeljima.
„Odvažite se, oče i majko, stvarati i pronaći prostore duha i sabranosti u svom domu. Okupite svoju djecu na razgovor i molitvu. Ugasite za neko vrijeme mobitele i medijska sredstva radija i televizije i postanite vi jedini drugima izvor komunikacije i razgovora.
Budite poput Marije pri ruci jedni drugima u međusobnim potrebama. Kako je lijepo čuti Lukino izvješće. Kad je Marija čula da je Elizabeta već u šestom mjesecu, požurila je da joj bude pri ruci. Tu pomoć možemo osjetiti u ozračju tišine i otvorenog razgovora.
Ne budite osamljeni, jer vi ste narod spašenih, živi članovi Crkve koju ni vrata paklenoga Zmaja neće i ne mogu nadvladati. Opisani Zmaj iz prvog čitanja ničega se toliko ne boji koliko udružene braće koji zajedno mole, planiraju i rade. A kad su dvojica ili trojica sabrani u Isusovo ime, on je s njima zajedno s Marijom, majkom svojom. Tamo gdje su Krist i Marija nazočni, Zmaju nema mjesta“ ohrabrio je mons. Puljić, naglasivši da su „nasrtaji nevjere, nepravde, udarci strasti i napasti, provalije ćudorednog nereda i nemorala, socijalne nepravde i stradanja bili i bit će svakodnevna stvarnost s kojom ćemo se morati nositi za života i suočavati se s time kao Kristovi učenici i vjernici.
Međutim, s Marijom, Zvijezdom mora, koja je nada čovječanstva i zora naša svagdanja, nećemo potonuti, nego ćemo doploviti do sigurne luke spasenja. Ne bojmo se, stoga, Zmajevih zavođenja i zastrašivanja. Pođimo u tišinu Marijinih svetišta. Preporučimo joj sebe i sve svoje. Molimo je neka bdije i čuva naše obitelji, djecu i mlade“ potaknuo je nadbiskup Puljić.
Podsjetio je kako se na Drugom Vatikanskom saboru raspravljalo i o Mariji, te je u dogmatskoj konstituciji o Crkvi napisano da Marija „materinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama“. Zato se i naziva odvjetnicom, pomoćnicom, posrednicom i zagovornicom“ (LG 62). Kako je to velika milost, biti brat Isusa Krista! To smo postali po krštenju.
Marija je s Isusom i „njegovom braćom“ trajno nazočna u Crkvi. Pred tom velikom tajnom prigibamo koljena, pa s njenom rođakinjom Elizabetom molimo i ponavljamo: „Blagoslovljena si Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus!“ rekao je mons. Puljić, povjeravajući njenom Bezgrešnom srcu našu domovinu i naš narod.
„Njoj, odvjetnici i zagovornici našoj, s vjerom kličemo: „Raduj se, dragocjena kruno vjernih vladara, ponose bogobojaznih svećenika, utvrdo Crkve i nerazrušivi bedeme Božjega Kraljevstva“. Povjeravamo ti našu sadašnjost i budućnost uz dragu nam molitvu i pjesmu: „Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan barjak Tvoj. Ti nad nama plašt razastri bijeli; brani Gospo, brani i nadalje narod svoj“!
Po toj vjeri bili smo prepoznatljivi ovdje, diljem Europe i svijeta. S tom vjerom i s tom odanošću želimo proslaviti i Marijino slavno uznesenje na nebo. Tako je bilo jučer i kroz stoljeća. Tako neka bude danas i sutra“ poručio je nadbiskup Puljić.
Crkvicu Velike Gospe na Velikom Rujnu 1930. s marljivim župljanima izgradio je don Ante Adžija, župnik župe sv. Jurja u Starigrad – Paklenici, čiji je narod u to vrijeme živio na velebitskoj visoravni. Tuda je prolazio i put Podgoraca koji su preko Velebita pješice satima išli u Liku, prodavati plodove rada svojih ruku, od čega su i živjeli.
„Ljudi su živjeli podno i u okruženju te crkvice, a dolazeći na ispašu nisu zaboravljali svoga duha. Kao što sada kada gosti dolaze na odmor u naše krajeve, ne zaboravljaju svoj duh“ rekao je starigradski župnik Tomislav Končurat, istaknuvši da je Marija ispunila Božju volju i nama je primjer i put.
Uz starigradske župljane i vjernike iz podvelebitsokg kraja, u misi su sudjelovali i brojni gosti iz domovine i svijeta, kao i mnogi ljubitelji prirode i planinari koji rado pohode to mjesto i tuda prolaze. Kardinal Franjo Kuharić tu je rujansku crkvicu koju je svojevremeno i osobno pohodio, odredio marijanskim svetištem hrvatskih planinara.
Pohod zadarskog nadbiskupa na Rujno ostvaruje i poticaj pape Franje da idemo na periferije, na mjesta koja u široj javnosti nisu toliko razglašena, a gdje se puk samozatajno i vjerno okuplja u velikom broju i pokazuje svjedočanstvo svoje vjere, pripadnost Bogu i Crkvi. Odlazak na Rujno zahtjeva veću požrtvovnost u svladavanju strmovitog uspona automobilom. Dio puta od 14 km iz središta Starigrada Paklenice je asfaltiran na početku, a u svom kasnijem dijelu je pošljunčan.
Na uočnicu Velike Gospe 14. kolovoza održana je 21. Međunarodna planinska utrka Starigrad Paklenica – Veliko Rujno čiji je predsjednik Organizacijskog odbora Višeslav Dokoza.
To je prva i jedina utrka u slavu Majke Božje i Velike Gospe koja se trči planinskom dionicom od 14 km, što mnogi trkači svladaju u nepuna dva sata trčanja od Trga Stjepana Radića u Starigrad – Paklenici do crkvice Velike Gospe.
Na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza nadbiskup Puljić predvodi i večernje koncelebrirano slavlje u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru, gdje se već devet stoljeća, od 1118., Mariju nazivalo Gospom među hrastovima, a kasnije i do danas Gospom Maslinskom, gdje hodočaste i čijem se zagovoru utječu mnogi vjernici iz grada Zadra.
Ines Grbić
