Ivica Matešić Jeremija, književnik i publicist, gostovao je na susretu ‘Večer u knjižari’ u srijedu 15. lipnja u knjižari Verbum u Zadru. Matešić je član Društva hrvatskih književnika i vojni časnik, zamjenik načelnika službe za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH. Nazivan je tribunom hrvatskih ratnika, predan i odan domovini, Bogu i čovjeku. Resi ga živi dijaloški, slikoviti i lucidno pronicljivi stil. U njegovih sedam knjiga sabrani su tekstovi koje je Jeremija zapisao u 15 minuta na terenu u Domovinskom ratu ili poraću, a njegovi su osobni doživljaji, iskustva ili od suboraca ispričane situacije. Kvalitetan su predložak i za filmski scenarij. Na potresan ali i humorističan način detaljno opisuje raspoloženja naših branitelja, tijek akcija, a u toj tragediji i oskudnim uvjetima bilo je i zadivljujućeg življenja života. Moderatorica Ines Grbić potaknula je Matešića na otkrivanje vrijednih čina branitelja, karaktera izuzetne ljudskosti, božanske žrtve i predanosti, a u poraću su omalovažavane, što su sa žaljenjem ustvrdili i prisutni u publici, u kojoj su bili i Jeremijini suborci. Poželjeli su da bude još mjesta i prigoda poput te u Verbumu gdje se o tome na takav način govori. „Naše društvo nije ponovno socijaliziralo čovjeka koji je bio u ratu. Postoje 1102 udruge iz Domovinskog rata, od čega su 42 krovne. Kome je to interes? Onome koji se boji mišljenja branitelja. Imamo 2750 samoubojstava branitelja. Dvije brigade hrvatskih vojnika izvršile su suicid. Koga je to u ovom društvu briga? To su mladi ljudi u naponu snage. Riješio si mu mirovinu, ali nisi mu dao život. Ljudima nije trebalo dati mirovinu nego posao. Poslani su kući u četiri zida. Svaka nepravda danas dodatno ga ubija. Zašto je puknuo – a obranio je domovinu“ upozorio je Jeremija, istaknuvši apsurd činjenice da je za pokolj u Škabrnji sudski kriva a potom i oslobođena jedna medicinska sestra. Od 1993. do 1995. g. u UNPA zoni je ubijeno 300 ljudi, logor u Bruškoj, nitko nije odgovarao. „Dio nas je ostao tamo. Dio našeg duha je među ljudima i nabojem koji je tada vladao. Rat je ogroman medij i zaokuplja cijelo ljudsko biće: duh, misao, fizički napori. Ti se ljudi vežu. U jednom danu i trenu stekli smo brata za cijeli život. A nikad ga nisam poznavao. Sve se brzo odvija. Svi rasponi ljudske duše u jednom danu su iskazani. Sve je intenzivnije“ rekao je Jeremija žalostan što je Hrvatska deklarativno uz branitelje. „Kad treba trgovati s nekim, onda smo za izručenje. I danas isti nose križ, a drugi su se izvukli ispod njega. Mnogima se hrvatska država dogodila. Niti su je htjeli niti željeli. Ti kojima se dogodila, izvukli su se. Sirotinja i par idealista je branila. Na prvoj crti bojišnice su bili momci svih profila. No u bitnim stvarima o hrvatskoj državi nismo se podijelili, isto mislimo“ rekao je Jeremija. U svojim tekstovima ističe jedinstvo koje je vladalo među braniteljima, bez obzira na prošla opredijeljenja njihovih obitelji. „Poginuli branitelji su uvijek uz nas. Kad treba nešto odlučiti, uvijek misli na te ljude i nećeš pogriješiti. Misliš ono što su oni razmišljali i savjest ti je čista. Nećeš pogriješiti ako odlučiš na način na koji su oni razmišljali“ rekao je Jeremija, dragovaljac Domovinskog rata od 1991. g. Ljudskost branitelja potvrđuje i to da su i za ubijene četnike organizirali sprovode i pomolili se. „Živimo u doba kad je biti pametan prevariti domovinu. Jedni su ginuli, drugi se bogatili. Mi živimo za odmovinu i to nas nije pokolebalo. Neupitan je naš odnos prema zemlji i domovini. Mi smo prva pobjednička vojska kojoj je suđeno, ikad. Da je živ, vrhovni zapovijednik bi bio u zatvoru. Koja je to pobjednička vojska doživjela? A naš je rat najčišći u svijetu u zadnjih 20 godina, s najmanje kolateralnih šteta. Kažu mi to kolege i u svijetu. Svi su bili jedno, a netko nas je opet počeo dijeliti. Imaju interes, da se ne vide pravi problemi u državi. Totalitaristi u korijenu negiraju ljudsku slobodu. Jer su ozemljili Boga. Željeli su atribute Boga za sebe, za čovjeka. A tko se dira u atribute Boga, postaje diktator. Zlo uvijek nastupa bahato i sebično“ rekao je Jeremija. Istaknuo je i da presuda hrvatskim generalima nema veze s realnošću. Čovjek koji je osmislio pobjedničku strategiju hrvatske vojske je kriv; dakle, krivi su svi branitelji koje je vodio.
Njegove knjige su zbir kolumni objavljivanih u Zadarskom i Narodnom listu. „Danima se vodila bitka oko Suhovara i Poličnika. Nikad nas nitko nije posjetio. Pitao sam se jel’ itko piše o tome što se događa? Pali su Murvica, Crno, zaobilazno smo vozili ranjene u grad. A ljudi na Boriku sjede u kafiću, piju, pričaju. A mi u krvi do koljena. Kažem ‘Moram o tome početi pisati.’ Napisao sam tekst na komad kartona a prijatelj ga je bez mog znanja odnio u Narodni list koji ga je objavio. Tako je počelo“ sjetio je Jeremija koji je u tekstovima i kritičan prema onima koji nisu odgovorili pozivu obrane domovine; onima koji su otišli u rat drugi su se rugali zbog njihova idealizma: „Da nije bilo tih glupih Hrvata, po onim pametnima vjerojatno danas ne bi bilo Hrvatske“ rekao je Jeremija. Najteže mu je bilo doći kući i reći obitelji da je netko njihov poginuo. „Svi ti ljudi su na neki način imali veze sa zemljom. Dok su didovi kopali, osjećali smo teret zemlje. Tko ne osjeća teret zemlje, nema pojma što je to. Naš seljak je neovisan jer ne ovisi o nikom, sam sebe hrani. Nas nije zanimala politika. Nas je zanimala zemlja. Nažalost, prepustili smo da ljudi koji nemaju veze sa zemljom, vjerom, nacijom i hrvatskom državom dođu na funkcije na koje su došli. I danas imamo problem“ rekao je Jeremija. Istaknuo je značaj podruma dječjeg odjela u zadarskoj općoj bolnici gdje je spašeno tisuće ljudi. „Od onih koji su živi s crte stigli do bolnice, 97 % ih je preživjelo. Ti ljudi su radili čudesa. Adrenalin je vjerojatno sprječavao sepsu. Imali smo više od 2000 ranjenih. Cijela moja ulica izginula je na Dračevcu, sedam ih je poginulo u jednom danu. Svi su htjeli dati doprinos. Čovjek u bolnici bi rekao ‘Daj mi pušku, idem natrag, nisam toliko teško ranjen’. To je bio taj entuzijazam, volja i želja da se brani domovina. Ljudi iz Vodovoda, Elektre, pekari koji su pekli kruh u Zadru, profesori su radili na fakultetu, školi; naš grad je heroj. Malo smo to profilirali. Na neki način se ograđujemo od svega toga, kao da nikad nije bilo“ rekao je Jeremija. Domaća kritika ga je uspoređivala s Hemingwajem, Marquezom i Gorkim. Svijetla točka su mu moral plemenitih ljudi koje sreće a želja mu je da se mlade krivo ne usmjerava. „Novi život je uvijek radost. Čovjek se treba radovati malim stvarima. To čini život“ zaključio je Jeremija, pisac tekstova i za nekoliko CD-a o Domovinskom ratu, dobitnik mnogih priznanja, između ostalog i dva posebna priznanja pape Ivana Pavla II.
Ines Grbić