„Hoće li se u ovom vremenu nejasnoće i pomutnje naći odvažnih svjedoka koji će neustrašivo poput sv. Antuna upućivati ljude na središte svega, Krista? Imamo li snage pokazati na Isusa, ugaoni kamen? Nismo li kao kršćani premalo proroci u svijetu brojnih izazova?“ pitanja su zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u propovijedi večernjeg misnog slavlja koje je predvodio na blagdan sv. Ante Padovanskog u ponedjeljak 13. lipnja u istoimenoj župi na Smiljevcu u Zadru. „Koji su poroci i problemi s kojima bi se danas sv. Ante susreo? Koje bi rane i boli liječio, koje bi praznine evanđeljem punio?“ upitao je nadbiskup istaknuvši da mučne upitnike čovjeka samo Krist može osmisliti. „To su osjećaj bezvrijednosti, izgubljenosti i besmisla. Usprkos deklaracija o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pravima, čovjek se danas često osjeća sporednim i beznačajnim. Izgubio je smisao za vlastitu vrijednost i dostojanstvo. Degradiran je i ostao bez centra, bez hijerarhije vrednota i uporišne točke. Nema strahopoštovanja pred životom i Božjim zakonima upisanim u savjest čovjeka. Zbog toga se osjeća izgubljeno i nesigurno. A kad izgubi osjećaj za vlastitu vrijednost, ostane i bez čvrstog uporišta te ne razumije zašto živjeti, čemu se boriti i patiti. On je bez smisla“ upozorio je nadbiskup dodavši da su ateistički pokreti ostavili čovjeka praznim i bez odgovora na najdublja pitanja egzistencije. „Zar toliki suvremeni robovi droge i perverzni oblici traganja za smislom nisu nespretno formulirani i krivo artikulirani krikovi za Bogom, za sigurnom lukom spasenja? Tko će uvjeravati ljude da su vrijedniji od proizvoda svojih ruku? Hoće li roditelji znati svojoj djeci pokazivati prostor duha, gdje će biti svoji, nezamjenjivi i nenadmašivi? Hoće li se naći koji sv. Antun da uzvikne čovjeku ‘Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!’ Tko će to činiti, ako ne mi koji se hranimo s vrela besmrtnosti, nadahnjujemo na riječima Života i znamo gdje su temelji vrijednosti čovjeka i njegova dostojanstva“ istaknuo je mons. Puljić dodavši da su pred tim odgovornim zadatkom svi koji vole sv. Antuna jer je on volio Krista. „Krist je jedini kadar preobraziti ljudsko srce. Iako su živjeli davno, sveci su suvremeni i izazovni. Sveti Ante je suvremen svetac po svojoj poruci svjedočkog života, radikalnom opredjeljenju za Boga, oštroumnom uočavanju promašaja svojih suvremenika, po svojoj jasnoći moralnih i kršćanskih načela. Dok su se drugi bavili svakodnevnim poslovima, zaboravljajući na vječnost i spasenje duše, on je revno propovijedao, navješćivao Božju istinu, pozivao na obraćenje, korio i upućivao: protiv zabluda, loših običaja i krivovjernog nauka, što mu je pribavilo naziv malj heretika. Vidio je da ljudi gube smisao za onostranost, ne znaju zašto žive i gube osjećaj za vlastitu vrijednost. On nije zatvarao oči pred činjenicom niskog vjersko moralnog života svojih suvremenika“ poručio je mons. Puljić.
Opisujući kreposti sv. Antuna, crkvenog naučitelja, nadbiskup je rekao da je imao veliko teološko i svetopisamsko znanje; Bog ga je obdario rječitošću te je među najčuvenijim propovjednicima svih vremena. „Nije se umarao isticati važnost kreposnog života. Tumačio je značenje Božjih zapovijedi, duh molitve, poniznosti i samozataje, ljubav prema potrebnima. Nije štedio oholost, škrtost, bludnost, lihvarstvo. Kao takav i danas je nadahnuće propovjednicima i vjernicima te pomoćnik u vrtlogu problema kojima su izloženi vjernici“ poručio je mons. Puljić. Podsjetio je da je u nekim vremenima Crkva morala voditi bitku za goli život i očuvanje svetih tajna. Kroz stoljeća ju je pogađalo unutarnje rastakanje i izvanjsko ugrožavanje. „Udaralo se po njenoj strukturi i mržnjom obaralo na njenu hijerarhiju. Pokušavalo se zanijekati njen nadnaravni karakter i nadzemaljski autoritet. Željelo se posvjetovnjačiti i učiniti udrugom za rješavanje socijalnih pitanja, u službi zemaljskog progresa i materijalnog blagostanja ljudi. Zaboravljalo se da je ona glasnica vječnosti i navjestiteljica nadzemaljske istine, novog neba i nove zemlje“ rekao je nadbiskup, dodavši da se i Crkva u Hrvatskoj borila za golo preživljavanje u komunizmu, a danas za očuvanje svetinja koje se u ime businesa i profita pokušava desakralizirati. Zaključio je da čašćenjem svetaca ispovijedamo vjeru u svijet objave, nebeske slave, primat duhovnog nad materijalnim, vječnog nad prolaznim: „Štujući svece ispovijedamo da nam je zakon Evanđelja jedina i prava mudrost života i opredjeljujemo se za plodove novog čovjeka koje izvodi Duh Gospodnji. Takvim stavom relativiziramo ovozemne veličine i sile te prihvaćamo neprolazne vrijednosti i nadnaravno shvaćanje čovjeka i svijeta. Štovanje svetaca otklon je od modernih zavođenja: manipulacije, ateizacije, relativizma, indiferentizma i svih zastranjenja. On je aklamacija nadnaravnom, milosnom, evanđeoskom i crkvenom kršćanstvu koje su prakticirali naši očevi, sigurni da su sveci moćni zagovornici i dragi zaštitnici“.
Ines Grbić