Obiteljski duh u redovničkim zajednicama tema je rekolekcije redovnica Zadarske nadbiskupije održane u srijedu 18. svibnja u ženskom samostanu benediktinki u Zadru. Mjesečni susret redovnica počeo je misnim slavljem koje je u crkvi sv. Marije predvodio zadarski nadbsikup Želimir Puljić. Istaknuo je da Crkva njeguje i razvija duh pravih, temeljnih životnih vrijednosti, učeći prepoznavati ih i lučiti od nesigurnih udobnosti i obilja. Potaknuo je redovnice da u svakodnevnoj buci čuju glas svoga zaručnika te da mu daruju prostor tišine i sabranosti kako bi im mogao prenijeti ono što mu je na srcu. „Možda ga boli što smo nedovoljno raspoloživi osluškivati njegove poruke i poticaje duha. Neka i ovaj dan sabranosti bude prigoda za opetovanu raspoloživost duha i žarku molitvu Gospodinu da probije gluhoće i sljepoće srca, da bismo razumjeli i sve više voljeli Isusa koga je Otac nebeski poslao radi našeg spasenja“ poručio je mons. Puljić. S. Benedikta Miš iz zajednice Karmelićanki Božanskog Srca Isusova iz Bibinja, s 20-godišnjim iskustvom djelovanja u misiji u Brazilu, razlagala je kako se obitelj i posvećeni život dodiruju i isprepliću. „Ako u obitelji i redovničkim zajednicama još nije usvojena vrijednost pripadnosti, teško će se moći živjeti poziv. Uvijek će se hodati paralelno, ali ne i zajedno. Cilj obiteljske i redovničke zajednice je ostvarivati zajedništvo, ljubav“ rekla je s. Benedikta navodeći vrijednosti koje treba njegovati za uspješan obiteljski duh: vjernost, povjerenje, otvorenost za dijalog, poštenje, pažnja, dobrohotnost, poštivanje osobnosti svakog člana. „Obiteljski duh ne dolazi sam po sebi. Da bi zajednica disala tim duhom, svi članovi trebaju uvidjeti vrijednost tog duha, prodati sve i kupiti taj dragulj. Svijest da smo velika Božja obitelj vodit će nas i u odnose pripadnosti i poštovanja svakog čovjeka“ istaknula je predavačica dodavši da duh koji vlada u zajednici ili obitelji ovisi o kakvoći odnosa njenih članova. „Svatko unosi samog sebe sa svojom osobnošću, donosi iskustvo iz vlastitog obiteljskog ozračja. U zajednicu kojoj pristupa ulazi u odnos s drugim osobnostima. Tada nastaju kombinacije odnosa koje stvaraju ozračje da se osjeća duh kojim neka zajednica diše. Ljudi imaju osjetilo i osjećaju kakovim duhom odišemo. Naša tema nije karizma redovničkih zajednica nego duhovni oblici koje našim odnosima stvaramo, koji nam nekad donose teškoće, udaljuju nas ili vode bliže idealnom obliku reda“ rekla je s. Benedikta istaknuvši da je lice zajednice odraz odnosa njenih članova. Redovnice su pozvane na duh zajedništva koji je na sliku Trojedinog Boga. „Isus upućuje da je Otac u njemu i on u Ocu, da treba doći duh. Bog je zajednica i stvara čovjeka na svoju sliku, koji je također biće zajednice. Stvoreni smo kao bića odnosa. Čovjeku je potreban drugi jer se u odnosu s drugim ostvaruju iskustva o sebi, drugomu, Bogu. Bog je zajednica gdje su tri božanske osobe u neprestanoj dinamici odnosa. Bog je ljubav jer je uvijek u dinamici darivanja. Ljubav je uvijek novost. Iako se nekad čini da se neki čini ponavljaju, u svakome je novi odnos koji nije identičan prethodnom“ rekla je s. Benedikta. Istaknula je da govor o obiteljskom duhu u redovničkim zajednicama nije govor o varijantama praktičnog življenja u obiteljima, nego o onome što je karakteristično za obitelj. „Obitelj je Božje stvaralačko djelo. Svi smo dio obitelji u kojoj se potvrđujemo kao osobe. Osjećaj da imam svoje korijene i identitet daje mi potporu i snagu. Kad se govori o redovničkim obiteljima i Crkvi kao obitelji ne misli se na vanjski izgled obitelji nego na ono što je srž obitelji“ rekla je s. Benedikta podsjetivši na Isusovu riječ i volju Oca da je potrebno ostaviti oca i majku i prionuti uz novu obitelj; izići iz jednih odnosa i ući u nove odnose da se život ima u izobilju.
Predavačica je tumačila i kako u svom hodu zajednica može isijavati nekoliko obličja. S promjenama u redovničkim zajednicama mijenja se i obličje zajednice, ovisno o odnosima članova koji je čine. „Međusobni odnosi su najjače područje gdje prolazimo iskustva ljubavi, poštovanja, prihvaćanja, patnje, radosti. Stvoreni smo kao biće u dinamici odnosa“ rekla je s. Benedikta opisujući karakteristike nekoliko oblika odnosa: autoritarnost (osoba se postavlja kao vlast i drugima sebe nameće kao pravilo ponašanja, što guši osobnost, kreativnost i slobodu); demokracija (svi odlučuju i pozivaju se na prava, ali malo na dužnosti). „Zdrava demokratičnost je sposobnost za davanje i primanje. Slušanje drugoga i prihvaćanje zdrave kritike. Demokratski odnos jednog lidera, poglavara, stvara radost, polet, kreativnost u zajednici. Za demokratičnost je potrebno imati smisao za zdrav i usmjereni dijalog, poštivanje osobnosti i različitosti nadzora na svijet, odmjerenost reakcija i riječi. U suprotnom, pretvara se u anarhične odnose“ upozorila je s. Benedikta. U odnosu anarhije autoritet je nepotreban za vodstvo; svi su poglavari, nema podložnika; ne treba zakona, pravila, uvijek se osjeća da je nečija sloboda zakinuta, pravda je ono što svaki pojedini smatra pravdom. „Nekad je vrlo mučno živjeti redovničko opredjeljenje u takvom duhu zajednice. Znamo da i ta razdoblja postoje i da nisu svjedočanstvo za nasljedovanje“ istaknula je s. Benedikta. Upozorila je i da mnogima upravlja posao te da su rad i produktivnost postali mjerilo vrijednosti osobe. „Zajednica izgleda kao ured ili tvrtka koja se vrednuje po onome koliko je učinkovita. Zato taj oblik zajedničkog življenja zovem uredski ili tvrtka odnosi. Rad, Božji dar po kojem sličimo Bogu Stvoritelju i omogućuje nam okušati se u kreativnosti i stvaralaštvu, pretvorio se u nešto što nas opterećuje da hodamo u grču, pod stresom, apatični, bez radosti redovničkog ideala. Sve što nas je u početku redovničkog života zanosilo, sad se ohladilo i iščezlo. Pretvorili smo se u zahuktali motor koji nema vozača i juri u beskraj. Nemam vremena i to je to“ upozorila je s. Benedikta.