Svećenička rekolekcija zadarskog prezbiterija održana je u srijedu 11. svibnja u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Počela je molitvom krunice koju je u sjemenišnoj kapeli predvodio don Mario Soljačić. Potom je mons. dr. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup, izlagao o temi ‘Liturgija i obitelj: obredna polazišta za shvaćanje kršćanskog života’. „Bez obzira na razlike između Crkve i obitelji, obitelj Crkvi nudi realizam, povjerenje, živu predaju, otklon od pokušaja svođenja Crkve na muzej ili beživotnu pobožnost. Djelatno udioništvo ne dopušta zatvoriti se u klerikalističku logiku. Djelatno udioništvo je oblik kojim se živi slavlje. Vrijeme koje živimo u cikličnosti izmjenjivanja rada i odmora, bdjenja i sna, radosti i tuge, zajedništva i samoće, snage i slabosti, zdravlja i bolesti, otkriva se zahvaljujući slavljima u njihovoj izvornoj dimenziji, kao potvrda temeljnog odnosa koji nas povezuje s drugim ljudima i s Bogom, prije svake bolesti, samoće, razočaranja i nerazumijevanja. Slavlje nam pokazuje veliki ‘Da’ u koji mogu stati svi mali ‘ne’ i ‘da’ koje život donosi“ rekao je dr. Šaško istaknuvši da život u obitelji traži preciznu obrednost. To ne zahtijevaju neke dužnosti i prava, nego obiteljsko ozračje, životna zbilja. „Obiteljska životnost pretočena u liturgijski govor uvijek je sprječavala puku retoričnost i beživotnost“ istaknuo je dr. Šaško. Opisao je karakteristične geste djelovanja obitelji i njihove obrede: inicijacija, formacija, edukacija (uvođenje, oblikovanje/obrazovanje,odgajanje), iscjeljenje, prihvaćanje i nježnost te služenje, raspoloživost do odricanja. „Svaka je obitelj mudra inicijacija u načine uzajamnog podnošenja, promicanja i motiviranja drugoga. Obitelji su veliki laboratoriji iskustva promjena, obraćenja i pokore te zbog toga imaju što reći i učiniti u krizama vjere“ poručio je predavač istaknuvši da bi obiteljsko iskustvo kao temeljno pravilo u crkvenu životnost trebalo unijeti pravilo tzv. izgubljenog vremena za pomirenje, liječenje rana bližnjega. „Crkva koja se žuri i traži obnovu života putem ‘korisnog, iskorištenog’ vremena, ne pazi na geste, slušanje, zaboravlja da je mjesto tjelesnog, vremensko-prostornog zajedništva. Jednako tako, kad se pojedini članovi obitelji preobražavaju u puke nositelje prava i dužnosti, izgubili su svoje dostojanstvo unutar i izvan Crkve“ upozorio je dr. Šaško. Rekao je da se logika odricanja oblikuje malim gestama koje odgajaju pojedinca da pronađe sebe u promicanju i pomaganju drugoga. „Spremnost na služenje dolazi od malih i velikih obreda zamjene i raspoloživosti. Služenje je uvijek čin na radost drugoga. U igri je osjetljivost traženja vlastitog ostvarenja i rast drugoga, što ne isključuje odricanje. Ako ne postoji spremnost na služenje i odricanje, ulazi se u krize, životne pustinje unutar obitelji. Iako okruženi drugima, pojedinci žive napuštenost i osamljenost. Pojedinci nisu svemoćni i zato je važno vidjeti njihove granice, jer neuočavanje njihovih granica može nanijeti još više štete. Služenje ide do odricanja, ali ne i sljepoće. Ostati budnima znači preduhitriti, vidjeti znakove degeneracije odnosa, upitnosti zajedništva koje je preduvjet osobito za brak“ rekao je dr. Šaško. Istaknuo je da je svaka obitelj velika sinkronizacija vremena, ne samo jer muškarci i žene imaju drukčiji odnos prema vremenu i jer su mladi i stari drukčiji u svojim ritmovima, nego zato što svaki pojedinac živi vrijeme na tri različite razine: slobodno, radno i slaviteljsko. „Držati sve to na okupu istinsko je umjetničko djelo. Svaka obitelj koja uspijeva to uskladiti i držati ravnovjesje ostvaruje nešto što izgleda kao nemoguć zahvat“ rekao je predavač. Svaka sretna obitelj tvori obzorje sinteze između rada, odmora i slavlja. Gdje to ne postoji, otvara se nezadovoljstvo, nemir i predbacivanja. Obitelj uspijeva pronaći taj sklad ako u odlučujućim trenucima dopusti da prevlada iskustvo slaviteljskog vremena koje promiče i ponovno učvršćuje. Dr. Šaško je istaknuo tri vremena: slobodno vrijeme i individualizacija, vrijeme rada i odgovornost te vrijeme slavlja i spomen/obećanje dara. „Slobodno vrijeme traži ispunjenost rekreacijom, što doslovno znači ponovno stvaranje te obrede traženja zajedništva, blagostanja, konzumiranja. Radno vrijeme je okvir odnosa i zadaća, prava i obveza; obredi tog vremena su precizni i detaljni u usvajanju uloga i vršenju posla“ rekao je predavač upozorivši da se zaboravilo da je slavlje ustrojbeno različito u odnosu prema radnom i slobodnom vremenu. „Ne postoji slavlje koje čovjek može slaviti sam. Sami možemo biti u radno ili slobodno vrijeme, ali ne u vremenu slavlja. Baš je to vrijeme spomena, memorije, vrijeme riječi koja posadašnjuje prošlost i preduhitruje budućnost. To je vlastito vrijeme obitelji. Obitelj može biti na visini tog vremena samo kad ga živi; za življenje ga treba moći usvojiti simbolički i obredno. Drukčije postaje žrtvom moraliziranja ili stvaranja krivnje“ upozorio je dr. Šaško.
Govoreći o odnosu Crkve i obitelji u svjetlu obreda, predavač je rekao da obiteljski, nereligijski obredi očituju nesvodivost na ‘teološku ideologiju’. „Ta je antropološka baza važna za pastoral, za susret teologije i životnih okolnosti. Ako se ne daje duhovna vrijednost obiteljskom stolu, raznim inicijacijama, prostorima bračnog zajedništva, zdravstvenoj njezi, obitelj se lako gubi. Obredi se ne smiju oblikovati nekom dostatnošću, zavaravati se da ih se može prekočiti ili ih držati krutima kao da su idoli predaje. To je kušnja u kojoj se nalazimo i kližemo iz područja miješanja raznih obrednosti ili dizanja zida da u crkvene obrede ne uđe kultura“ upozorio je dr. Šaško. Istaknuo je da Crkva i obitelj nose iskustvo zajedništva s bližnjim i s Bogom, u Kristu, na razini razuma, osobito na razini dodira. „Obredi su velika škola osjetilnog, taktilnog, punog pozornog slušanja, gledanja, zbir i istina osjećaja koji započinju i završavaju u dodiru. Suvremenost se udaljila od spajanja razuma i dodira. Obitelj i Crkva obredno čuvaju tu poveznicu“ rekao je predavač upozorivši da se Crkva ne smije svesti na agenciju za svete usluge. Ona je nastala iz milosti i dara i njeni obredi trebaju odražavati oslobođenost i radost iz srca svoje životnosti. Predavač je istaknuo i značaj vraćanja smisla kuće, doma. „Više se za crkvu gotovo ne usuđuje reći da je Božji dom. Na pitanja gdje boravi Bog, gdje se uči vjerovati, moliti i živjeti ljubav, većina će odgovoriti u crkvi. No svjedočanstvo Sv. Pisma je drukčije: kuća je mjesto Božjeg očitovanja i ujedno mjesto slavlja i učenja vjere. U kući su našli mjesto i glavni događaji spasenja koje je započeo Krist: naviještenje, najljepši hvalospjevi, euharistija, Pedesetnica, trideset godina Isusova života“ rekao je dr. Šaško podjsetivši da je bl. Ivan Pavao II. mišlju da je obitelj put Crkve naznačio da se Crkva treba vratiti doma. „Vratiti se kući gdje se nalazi vjernost poslanju, gdje se moli srcem i životom. To ne znači da se treba zatvoriti u kuću, jer obitelj nije samodostatna; ona treba oblikovati veću obitelj da bi se ucijepila u povijest spasenja koja se tiče svih ljudi. Treba pokušati stvoriti sintezu između velike i male Crkve (kućne Crkve)“ rekao je dr. Šaško naglasivši da liturgija obiteljima može pomoći kako ući u litrugijski govor, dozrijevati u okusu Božje riječi (osobna i obiteljska povijest), pripovijedati Riječ (pripovijedati svoju povijest, povijest obitelji djeci); slavlje govori i potiče (iskustvo susreta s Bogom), a svećenici mogu povezati govor o pozivu i sakramentima sv. reda i ženidbe.
Ines Grbić