Nadbiskupova homilija na Danu obnove, čišćenja pamćenja i spomen mučenika, Jasenovac, 15. travnja 2011.
1. Uz srdačan pozdrav domaćinu mons. Antunu Škvorčeviću i zahvalu da večeras predvodim ovo slavlje, pozdravljam predsjednika HBK mons. Marina Srakića, mons. Đuru Gašparovića, pomoćnog đakovačkog biskupa mons. Đuru Hranića, dekana Novljanskog dekanata, nazočne i svećenike i redovnike, i sve vas braćo i sestre koji ste se na poziv svoga pastira odazvali i došli obilježiti Žalosni petak u ovoj župnoj crkvi u Jasenovcu, posvećenoj BDM na nebo uznesenoj. Nekada se po starom kalendaru upravo na ovaj petak obilježavalo blagdan Žalosne Gospe ili Gospe od sedam žalosti koji ima svoju biblijsku podlogu u proroštvu starca Šimuna čije se neraspadnuto tijelo nalazi u crkvi sv. Šime u Zadru. On je kod prikazanja Isusa u hramu prorekao Mariji kako će njoj ‘samoj mač boli probosti dušu’ (Lk 2, 35). Pučka pobožnost nabraja sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti. To su: Šimunovo proroštvo, bijeg u Egipat, susret s Isusom na križnome putu. Zatim boli koje je Marija osjetila dok su Isusa pribijali na križ. Posebice pak dok su ga skidali s križa, što je ovjekovječio Michelangelo u svom remek djelu Pietà. I konačno bol koju je Marija osjetila dok su njezinoga Sina nosili položiti u grob.
Ovih sedam osobitih zgoda u kojima su u središtu Marijine boli, povezane su s Isusovim trpljenjem i upravljene istom cilju: otkupljenju čovječanstva. Zbog toga je veliki Marijin štovatelj i crkveni naučitelj sv. Bonaventure u svome djelu ‘Sedam darova Duha Svetoga’ o Marijinim žalostima ovako pisao: ‘Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila. Ona je, kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu, platila tu otkupninu… Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao žena puna ljubavi i sućuti prema Kristu, te puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku… Kako samo ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema njoj i nasljedujmo je u nezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu’.
2. U liturgiji čitanja večeras smo čuli odlomak iz knjige proroka Jeremije na kojem su se zaustavile oči Jahvine. Jeremija je imao tek 24 godine kad se Bog upleo u njegov život i pozvao ga biti prorokom u svom narodu. Izbacio ga je iz uhodanih tračnica i usmjerio na nešto novo. On ostaje i dalje slab i krhak. Previja se u mukama i bolovima s dobrom nakanom ispuniti do kraja što je Gospodin planirao još od ‘utrobe majke njegove’. Poznato je kako je Jeremija imao puno neprijatelja, a život mu je bio mučenički i svjedočki. Najteže mu je, veli on, bilo uvjeravati svoje rođake, rodbinu, prijatelje i zemljake u ono što Jahve od njega traži. Čuli smo u večerašnjem evanđelju da je i Isus doživio nešto slično: Židovi pograbiše kamenje da ga kamenuju. Ali, on im izmaknu iz ruku i ode s onu stranu Jordana’ (Iv 10, 39-40). Siguran sam kako bismo i mi mogli govoriti da smo imali ili imamo sličnih Jeremijinih problema i poteškoća. Kao pojedinci i kao narod Božji. Ako netko misli da nema, neka se pripremi. Doći će. Jer, kršćanski poziv je milost i dar. I mora doći pod udar. Sastavni dio Božjeg poziva, naime, uz milosnu rosu blagoslova, radosti i osmišljenja jesu i časovi tame, osamljenosti i tjeskobe. I Jeremija je proživio časove napuštenosti poput vođe izabranog naroda Mojsija (Izl 32), trenutke obeshrabrenja i tjeskobe kao prorok Ilija (1 Kr 19), i trenutke razočaranja poput proroka Jone (Jona 4). No, ostao je vjeran svom pozivu kroz čitavi proročki vijek: punih četrdeset godina velikih borbi i neuspjeha, potištenosti i razočaranja. Ali, svjestan je bio da je time gradio nešto veliko i vječno u svom vremenu. Govorio je i pjevao ono što je osjećao, što ga je duboko potresalo u duši, što ga je mučilo u njegovoj intimi. Stoga su mu i riječi bile žive, neposredne, snažne, djelotvorne, nadprostorne i nadvremenske.
Uronjen u poslanje koje mu je Jahve dodijelio, on je životom, celibatom, askezom, molitvom i pokorom bio živa propovijed svome narodu kojeg je iz duše volio. Stoga je naš zemljak sveti Jeronim o njemu rekao da je ‘Jeremija prava slika našeg Spasitelja Isusa Krista’. A Renan je zapisao kako bi ‘bez ovog izvanrednog čovjeka religiozna povijest čovječanstva slijedila drugi tijek’. Bogu hvala za proroka Jeremiju. Bogu hvala za sve druge brojne svjedoke vjere kojih se na osobit način večeras sjećamo na ovaj Dan čišćenja, pamćenja i spomen mučenika. Oni su, naime, shvatili i prigrlili Isusove zahtjevne riječi: ‘Hoće li tko za mnom neka se odreče samog sebe, neka danomice uzme križ svoj i neka ide za mnom’. Nisu proklinjali dane patnje i iskušenja, već su učinili da ona bude mali doprinos boljem svijetu, boljoj Hrvatskoj i boljoj našoj budućnosti. Znali su ‘svladavati sve protivštine života, svetošću biti Crkvi na radost, a djelom i ljubavlju promicati u svijetu njezin napredak’.
3. Na ovaj Žalosni petak, negdašnji blagdan sedam žalosti BDM, okupljaju se vjernici Požeške biskupije u ovoj Marijinoj crkvi u Jasenovcu, kako bi prema dalekovidnoj odluci njezinog pastira Antuna, od 5. siječnja 2001. a u duhu pastoralnih zadataka iz Velikog Jubileja slavili svake godine ‘Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika’ kao ‘izraz obraćenja i vjernosti Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka’. A što znači ‘čistiti memoriju’ pokazao nam je sluga Božji Ivan Pavao II. kad je na prvu korizmenu nedjelju, 12. ožujka jubilarne 2000. ‘postao glasom Crkve te, zagledan u raspetoga Krista u bazilici sv. Petra, zamolio oproštenje za svako njezino dijete. To pak ‘čišćenje pamćenja osnažilo je, veli Papa, naše korake prema budućnosti i učinilo nas budnijima i poniznijima’ (NMI, 6). Podatak o milijunima žrtava samo u XX. stoljeću bio je razlogom da je sluga Božji Ivan Pavao II. pozvao neka se ‘učini sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu’. Dobro je, dakle, sjećati se tih Božjih ugodnika i ne zaboravljati ih. Spominjanjem nastradalih iskazuje se dužno poštovanje prema nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja je postala baštinom naše sadašnjosti.
Upravo u tom duhu ova biskupija već deset godina slavi ‘Žalosni petak’ kao biskupijski dan obnove čišćenja pamćenja i spomen žrtava ideološke, nacionalne i svake druge mržnje koja se očitovala na ovom prostoru. Okupljajući se ovdje već deset godina vjernici katolici mole Božje milosrđe te hodočašćem pokore i molitve daju duhovnu zadovoljštinu za zločine počinjene tijekom dvadesetog stoljeća na našim prostorima. Pedagogijom ‘oprostiti i moliti oproštenje’, oni žele otkloniti iz pamćenja osjećaje mržnje, mrak i duhovnu zarobljenost kako bi bili slobodni. Zbog toga su hrvatski biskupi na zadnjem zasjedanju HBK pohvalili ovaj model i podržali odluku požeškog biskupa neka nastavi kao i dosada slaviti ‘Žalosni petak’ postom, molitvom, žrtvom i kajanjem kako bi ljubav i milosrđe pobijedilo zlo kojega posljedice i tragove još uvijek osjećamo i na prostoru i u dušama ljudi.
4. Kad je 24. rujna 2009. kard. Bozanić posjetio ovo mjesto, rekao je kako uz duboku bol zbog žrtava ‘ovdje sve vapi za istinom i molitvom’. I dodao da su ‘žrtve jasenovačkog logora iskorištavane u svrhu stigmatiziranja hrvatskoga naroda’, a Bleiburg i ‘križne putove tumačilo se kao posljedicu onoga što se činilo u Jasenovcu’. Crkva je već davno osudila jasenovačke zločine, nazivajući ga ‘sramotnom ljagom Nezavisne države Hrvatske’ (bl. Stepinac). Na sebi svojstven način Crkva komemorira i poštuje nevine žrtve te moli i za njihove ubojice. No, ona je u isto vrijeme svjesna osjetljivosti i složenosti toga pitanja. Ne želi biti upletena u bilo kakvu manipulaciju. I živo se nada da dolazi vrijeme kada će se bez ičijih pritisaka moći znanstveno istražiti ovaj logor, kako za vrijeme II. svjetskog rata, tako i nakon njega. Jasenovački logor bio je jednako zlo 1941., 1945. i 1948. Budući da se još uvijek mogu čuti laži da je Katolička Crkva bila uporište ustaštva, kardinal Bozanić je s pravom ustvrdio kako ‘ovdje sve vapi za istinom i molitvom’. I dok ovdje, kao i na svim drugim mjestima ljudskoga stradanja, od Vukovara do Škabrnje i Dubrovnika suosjećamo s patnjama nedužnih žrtava, spontano nam iz duše izvire molitveni vapaj: Oslobodi nas, Gospodine, od svih zala kako bismo uz pomoć tvoga milosrđa bili sigurni od sviju nereda! Jer, Tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vijeke!
Imajući u vidu brojna stradanja naših ljudi, hrvatski su biskupi odlučili učiniti dvije stvari: Svim znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postaviti spomen gradnjom crkve na Udbini. A izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni bili prisiljeni tu crkvu svojim rukama rušiti. A tamo je samo 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika. Stara Gradiška je stoga postala nenadmašeno mjesto svećeničkih progona, patnje i stradanja. Upravo tu su crkvu biskupi i svećenici odlučili graditi ‘osobnim darom kao trajan molitveni spomen njima u čast, kako bi ‘općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla’ (NTT, 37). Hvala Bogu, što je točno 60 godina nakon odredbe komunističkih vlasti da se crkva ruši, Požeška biskupija ponovno je izgradila. Tamo će se uskoro okupiti hrvatski kler na svoje godišnje zborovanje.
5. Pred likom jasenovačke Gospe i pred križem, izrađenim od krovnih dijelova crkve koja je izgorjela u Domovinskom ratu mi večeras molimo za žrtve totalitarnih sustava 20. stoljeća. U Godini Gospe Voćinske posebice se sjećamo brojnih nedužno ubijenih ljudi u Voćinu, među kojima i voćinskog župnika Josipa Martinca, kao i njegova prethodnika Julija Bürgera koje su ubili komunisti. Ovogodišnji ‘Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika’ na osobit način je vezan s voćinskim žrtvama. A pedagogija odgoja u vjeri, koju nam je ostavio sluga Božji Ivan Pavao II., postala je u ovoj biskupiji prepoznatljivim ‘znakom’ koji obećava i ohrabruje. A ova crkva Marijinog Uznesenja u Jasenovcu, kao i nova crkva sv. Mihovila u Staroj Gradišci mogle postati ‘svetištem zahvalnosti’ i ‘učionicom povijesti’. Jer, dok je obrana Domovine bila presudna kao ‘biološka pretpostavka da nas velikosrpska hegemonija ne uništi i zatre, čišćenja pamćenja i spomena mučenika u vidu nacionalne pomirbe presudni su kao moralna i duhovna pretpostavka’ bez kojih nema istinske hrvatske budućnosti. ‘Prava sreća čovjeka krije se u oprostu i pomirenju’ koje će se dogoditi samo ako se beskompormisno suočimo s negativnim balastom prošlosti što su ga namrle lažne ideologije (dr. Matulić). ‘Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika’ pomaže ljudima oslobađati se od tereta laži, nečiste savjesti i neiskrenih odnosa prema drugima i drugačijima.
6. Jubilarna godina 2000. rodila je pastoralnu praksu ‘obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika’ na Žalosni petak uoči Cvjetnice. Jubilej zato nije samo drag i lijepa uspomena, nego ‘proroštvo budućnosti’ koje nam otkriva neke znakovite stvari. ‘Otkriva nam ponajprije Isusa kao ‘ugaoni kamen’, središte povijesti i ‘jedino ime pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti’. A da bismo dublje moglo uroniti u tu tajnu i promatrati je čistim očima i srcem, potrebno izmoliti oproštenja ne samo za grijehe sadašnjosti, nego i za one iz prošlosti; za sve koji su svojom slabošću i nevjerom bacili ‘sjenu na lice Kristove zaručnice’, Crkve (sjetimo se onog znakovitog bogoslužja u bazilici sv. Petra kad je Papa, upirući pogled u Raspetoga, bio glasnogovornikom Crkve te zatražio oprost grijeha za sve njezine sinove’).
No, povijesni put Crkve nije bio obilježen samo propustima i grijesima. Božja milost je toliko izobilovala da je nadjačala slabosti i mane. Silno mnoštvo svetaca i mučenika danas svijetli na njezinu licu. Njihova svetost najveći je dar čovječanstvu po kojem se iskupljuje silno zlo u ljudskoj povijesti. Na ovaj Žalosni petak spominjemo ih jer bijahu svjedoci ljubavi i vjernosti. A većina od njih bijaše stigmatizirana, oklevetana kao neprijatelji čovječanstva, te kao takvi primorani ‘na šutnju’. A potom i uklonjeni sa svjetske pozornice. Prisjetimo se našeg blaženoga Alojzija Stepinca, kao i drugih vjernih Božjih svjedoka biskupa, svećenika, redovnica i redovnika, i silnog broja vjernika laika. Crkva stoga poziva svoju djecu neka idu njihovim putem i neka ih nasljeduju. U ovom vremenu ravnodušnosti i sekularizma potrebni kršćani koji se odlikuju ‘umijećem molitve’. Potrebne su nam ‘škole molitve’ u kojima će se učiti ne samo ‘tražiti’, nego i i ‘zahvaljivati, klanjati se, praštati i moliti oproštenje, slušati i razmatrati dok se srce ne zaljubi u Krista. Takva duhovnost pomoći će ljudima ‘otkrivati’ lice Božje na licu brata koji je kraj mene, te osjećati bližnjega kao nekoga tko je ‘dio mene’, s kojim mogu podijeliti patnje i radosti, tjeskobe i nade. Bližnji tako postaje Božjim darom kome treba naći mjesta u srcu svome’. I dok čestitamo ovoj svetoj Crkvi požeškoj na desetgodišnjem molitvenom hodu ‘čišćenja memorije i spomena mučenika’, večeras usrdno molimo neka im Voćinska Gospa pomogne da budu i ostanu vjerni Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju kako bi mogle ‘svladavati sve protivštine života, svetošću biti Crkvi na radost, a djelom i ljubavlju promicati u svijetu njezin napredak’. Amen.
Jasenovac, 15. travnja 2011.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski