Nadbiskupova homilija na Misi Večere Gospodnje, Veliki četvrtak, 21. travnja 2011.
1. U liturgiji čitanja večeras imamo opis slavljenja Pashe kod Židova (prvo čitanje), Pavlovo tumačenje Isusove posljednje večere kao sklapanje “novog Saveza” (drugo čitanje), i dirljivi opis pranja nogu apostolima te Isusova zapovijed “ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.. I vi tako činite” (evanđelje). Iako su sva tri teksta zanimljiva i poučna, večeras ću samo obrazložiti temeljnu istinu, o kojoj Pavao lapidarno piše, da je u Isus Kristu, po njegovoj kalvarijskoj žrtvi sklopljen novi savez između Boga i ljudi. To više nije savez kamenih ploča, već savez srdaca. Formula saveza je “bit ću njihov Bog, a oni moj narod”. A to obećanje vezano je uz dolazak mesijanskog vremena. Zbog toga, kad je Isus na Posljednjoj večeri uzeo čašu s riječima “ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza”, apostolima je bilo jasno da nastupa mesijansko razdoblje, Novi savez u krivi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom. Euharistija kao nekrvna žrtva Novoga Saveza prigoda je da posvjestimo svoje savezništvo s Bogom i doživimo blizinu koja se iz tog novog saveza rađa. Jer, Euharistija je novi savez u krvi Kristovoj.
Znakovit je opis slavljenja pashe u Isusovo doba koji je imao svoj uhodani obred i red. Slavljenje je predvodio domaćin koji bi najprije pružio sustolnicima blagoslovljenu čašu vina neka piju iz nje po redu. Iza toga izrekao bi blagoslov nad beskvasnim kruhom, kiselim zeljem i vazmenim janjetom.. Tada bi netko (obično najmlađi član) zapitao što to sve znači. A onda je slijedilo čitanje biblijskog teksta, kojeg smo večeras slušali, kao i njegovo tumačenje: “Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljenja do koljena.. Toga sam naime dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske.. Kad vas vaša djeca zapitaju: što vam taj obred označuje, odgovorite im: ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuća Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao” (Izl 12, 14; 27).
2. Pasha je za Židove imala višedimenzionalno značenje. Ponajprije ona je bila spomen-čin, sjećanje na veliki spasenjski događaj oslobađanja njihovih otaca iz ropstva egipatskog. Slavljenjem Pashe i oni su se osjećali dionicima tog milosnog događaja. Prema opisu evanđelista Isus se ponaša kao kućedomaćin koji predvodi ceremonijal pashalne večere, a koju je “vruće želio blagovati” sa svojim učenicima. On uzima čašu, zahvaljuje, otvara večeru i blagoslivlje. Ipak je nešto bilo neuobičajeno na toj večeri. Nakon blagoslova Isus daje učenicima kruh uz riječi. “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”. Jednako tako daje im i čašu uz riječi: “Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha”. A nakon toga Isus izriče i svoju oporučnu želju: “Ovo činite meni na spomen”. Ako je Isus blagovao pashu po židovskom običaju, pitamo se gdje su pashalni znakovi janje i krv? Novi pashalni znakovi jesu Tijelo i krv Kristova. Isus je novo pashalno janje. Pa zar ga i preteča nije tako najavio: “Evo jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29). Ako je Isus to novo pashalno janje, onda je njegova posljednja večera nova pasha svijeta. Dva događaja u dva dana (posljednja večera u četvrtak i žrtva na veliki petak) pokazuju Krista kao Jaganjca Božjeg koji je u trenutku, dok su se klali pashalni janjci u hramu, visio i umirao na križu za spasenje svijeta. Tu je možda i razlog zašto je Isus anticipirao pashalnu večeru dan ranije. Učenici će to tek nakon uskrsnuća shvatiti. A sv. Pavao će u tom smislu napisati svojim Korinćanima: “Žrtvovana je Pasha naša, Krist” (1 Kor 5, 7). Ne shvaćamo, ne gledamo, al po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu.
Svaka sveta Misa je nekrvna žrtva Novoga saveza. Crkva je po Kristovom nalogu pozvana slaviti euharistiju jer zna da euharistija izgrađuje Crkvu. I ona to čini sa sviješću da je misno slavlje središte svega kršćanskog života. Evanđelist Luka veli kako su to apostoli shvatili, pa su “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram; tamo su lomili kruh, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda” (Dj 2, 46-47). Zbog toga Apostolske Upute poznate kao “Didache” preporučuju vjernicima: “U dan Gospodnji saberite se zajedno i slavite euharistiju. ‘Kruh s neba dao si njima, koji svaku slast u sebi ima’. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam molimo, tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega. Amen.
Zadar, 21. travnja 2011.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup