Zaodjenemo se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost
1. Večeras sudjelujemo na osobitom slavlju blagoslova izabranog opata Slavenske benediktinske kongregacije, dosadašnjeg priora s Ćokovca oca Jeronima Adama Marina. Ova nas svečanost ispunja radošću i zahvalnošću pa s apostolom Pavlom molimo neka ga Gospodin obdari milošću i snagom da riječju i djelom vodi braću putem svetosti i tako u svoje vrijeme zajedno s njima primi nagradu vječnoga života. Ova svečanost prigoda je ne samo preporučiti u molitve novoizabranog opata Jeronima, već reći nešto i svetom Benediktu, utemeljitelju reda koji je zadužio povijest Europe i Hrvatske, posebice Zadra. Vrijeme u kojem je Benedikt živio bilo je vrlo turbulentno. U Europu prodiru novi „barbarski narodi“ koji su „pljačkom i osvajanjem tuđih krajeva“ rješavali svoje životne potrebe da prežive. Sveti Benedikt im je ponudio stabilnije rješenje: Njih koji su osvajali tuđe krajeve, stvarali nerede i stalno ratovali, Benedikt je zamolio neka „odlože mačeve“, a kruh svagdanji neka zarađuju vlastitim rukama. „Moli i radi“ postalo je prepoznatljivo geslo ovih Božjih radnika koji će malo po malo „osvojiti barbare“, politi ih krsnom vodom i učiniti plemenitim članovima nove zajednice. U ondašnji svijet surovosti ovaj Božji čovjek sa svojim monasima „unosio je mir i duhovnost“, pa ga je sveti Pavao VI. proglasio zaštitnikom Europe. Je li sveti Benedikt i danas suvremen i aktualan?!
Istina, nema danas „seobe barbarskih naroda“. No, nije teško primijetiti da su ljudi i danas „stalno u pokretu“, kako zbog posla, tako i radi odmora i turizma. Dakle, i u ovo doba kao i u Benediktovo ljudi su „u trajnoj seobi“. Premda je pismenost ljudi danas na zavidnoj razini (za razliku od ondašnjih barbara), na pretek je slučajeva „barbarskog ponašanja“ kako u pogledu odnosa prema životu, dostojanstvu čovjeka i obitelji, tako i u „barbarskom odnosu“ prema „radu i zaradi na crno“, kao i s obzirom na neodgovorno ponašanje prema prirodi i okolišu. Zato je Benedikt suvremen i aktualan. Jer, pokazao je alternativu barbarskom načinu preživljavanja. I ne samo to. On je „pripitomio i preodgojio barbare“, pa od njih učinio prikladnima „članove europske obitelji“ čiji pozitivan doprinos i danas osjećamo. Kojom metodom i principima je to sve činio sv. Benedikt? Najprije, ponudio je stabilnost mjesta u sveopćoj „seobi naroda“ i pokazao u praksi ondašnjim selilačkim suvremenicima kako se može biti „kod kuće i zarađivati za život“, ne „on-line“ i virtualno, već stvarno svojim rukama, motikom i žuljevima. U vidu dobrog funkcioniranja zajednice, odredio je neka se redovnici drže „kućnog reda“, prema staroj latinskoj poslovici, „Serva ordinem, et ordo servabit te“. U tom radu, redu i programu ravnomjerno je rasporedio rad i molitvu, čitanje Svetog Pisma, odmor i rekreaciju.
3. Uz stabilnost i funkciju kućnog reda, Benedikt je uspostavio i treći stup opisan principom „jednakosti braće“, bilo da se radi o potomcima „latina ili pridošlicama pogana“, bilo da su bili pismeni ili nepismeni, članovi kraljevskih dvorova ili potomci seoskih obitelji. Stoga, sasvim je pogrješna percepcija u javnosti kako je „načelo jednakost i bratstva“ plod Francuskog veleprevrata (revolucije). Ne, pravi i istinski velprevrat europskih i svjetskih razmjera dogodio se početkom VI. stoljeća s pojavom ovog skromnog, ali radinog i blagoslovljenog monaha, Benedikta, koji je proglasio „Pravilnik o jednakosti braće“. Stupu „jednakosti braće u pravima i obvezama“ Benedikt je dodao i „princip autoriteta, koji je utjelovljen u liku opata“. Stabilnost mjesta, rad i red, jednakost braće u pravima i obvezama s principom opatovog autoriteta, to su, dakle, temelji benediktinskog reda, pa je u tomu vidu suvremen i aktualan ovaj sveti monah kojega osobito štuju, vole i nasljeduju njegovi sinovi i kćeri. U tom duhu valja razumjeti simboliku dodjele prstena, štapa i mitre koju će opat Jeronim danas primiti kao čelni monah „Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha-Adalberta. Toj kongregaciji pripada jedna nadopatija (svetog Vojtjeha-Adalberta i Margarete u Pragu-Brevnovu), tri opatije (sv. Vaclava i Vencele u Broumovu; svetog Petra i Pavla u Rajhardu; Djevice Marije i sv. Jeronima u Pragu-Emauzy), te dva priorata (svetog Ćirila i Metoda u Mariboru i svetog Kuzme i Damjana na Ćokovcu).
U kontekstu svečanosti „posvete opata“, čuli smo i odlomak iz Pavlove poslanice Kološanima u kojoj apostol preporučuje da se „zaodjenemo kao izabranici Božji u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te dodaje da „budemo zahvalni“ i da od srca pjevamo hvalu Bogu psalmima, hvalospjevima i pjesmama duhovnim“ (Kol 3, 12-17). Veličajmo, stoga, Gospodina i uzvisujmo ime njegovo zajedno. Evanđelist Luka donosi Isusove preporuke učenicima, neka im „bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene. A oni neka budu slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe kako bi mu odmah otvorili vrata čim stigne i pokuca. Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne (Lk 12, 35-44). Budnost nam je prijeko potrebna u suvremenoj kriza koja nas sve muči i zabrinjava, pa se pitamo „ima li izlaza iz ovoga ćor-sokaka“? Postoji li kakav projekt i plan prema kojem bi se mogla započeti obnova kulture i društva?
4. Veliki sveti Ivan Pavao II., čiju smo stotu obljetnica rođenja obilježili prošle godine, na početku svoga pontifikata pozvao je ljude „neka otvore vrata Kristu“ kako bi pronašli izlaz iz krize. On je bio duboko uvjeren kako autentično kršćanstvo i kršćanski humanizam mogu preobraziti suvremeno društvo i ljude. Takvim optimizmom bile su prožete njegove brojne enciklike, pobudnice, knjige i razmatranja. To je posebice istakao u enciklici „Otkupitelj čovjeka“ gdje se u središtu nalazi Krist koji preko Crkve i obitelji stvara obrise kršćanskoga humanizma. Krista je, naime, svojim „utjelovljenjem objavio čovjeku punu istinu o njemu“ i otkrio mu njegovu „veličinu, dostojanstvo i vrijednost“. Stoga kao odgovor na upit apostola Petra, „Gospodine, kamo ćemo poći“ (Iv 6,68), jedino pravo „usmjerenje duha, razuma i srca jest prema Kristu Otkupitelju čovjeka i svijeta, kako je govorio i pisao Karol Wojtyla.
To je u teoriji i u praksi pokazao sveti Benedikt kad je pred općom „seobom naroda“ ponudio „stabilnost mjesta“, s „kućnim redom“ u kojem je rasporedio rad i molitvu, čitanje Svetog Pisma, odmor i rekreaciju. Zahvaljujemo članovima „Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha-Adalberta“ što su priora samostana svetog Kuzme i Damjana na Ćokovcu, o. Jeronima izabrali za svoga opata. Ova svečanost dala nam je prigodu osjetiti jeku stoljetne duhovne nazočnosti karizme ovog svetog monaha koji je diljem Europe umrežavao i povezivao različite jezike i narode, te stvarao ozračje rada i molitve da se moglo disati punim plućima. A monasi su se osjećali doma, kako u Clyniju, Kölnu, Monte Cassinu, Pragu i Maria Laachu, tako i u Mariboru, Istri, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Šipanu i Mljetu.
Novoizabranom opatu Slavenske benediktinske kongregacije sv. Vojtjeha-Adalberta, ocu Jeronimu Adamau Marinu želimo Božji blagoslov i zaštitu utemeljitelja Reda sv. Benedikta u obnašanju važne opatske službe. A svim članovima Kongregacije želimo blagoslovljene dane i godine uspješne i blagoslovljene suradnje. Tako neka bude. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Katedrala sv. Stošije, 17. veljače 2022.