Na 29. obljetnicu Dana sjećanja na razaranje Franjevačkog samostana i samostanske crkve Bezgrešnog začeća BDM u Donjem Karinu, misu za domovinu i hrvatske branitelje u nedjelju 13. veljače u župnoj crkvi Sv. Male Terezije u Gornjem Karinu predvodio je fra Ilija Mikulić, vojni kapelan Bojne Pauci iz Knina i Inženjerijske bojne u Sinju.
Ta je obljetnica sjećanje na dan kada su pobunjeni Srbi na tada okupiranom hrvatskom teritoriju, u znak odmazde za uspjeh hrvatske oslobodilačke akcije Maslenica, 13. veljače 1993. g. opljačkali vrijednu sakralnu i kulturnu samostansku baštinu, a miniranjem su razorili crkvu i karinski samostan koji potječe iz 1429. i hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije (proglašen 16. ožujka 1964). Taj je samostan kroz povijest imao značajnu duhovnu, kulturnu i nacionalnu ulogu, knjižnicu s više od tisuću naslova i vrijedne inkunabule iz 15. st.
Njegovo rušenje 1993. bilo je najveće razaranje u šeststoljetnoj povijesti karinskog samostana koji je najstariji od 15 samostana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Protjerivanjem fratara 26. kolovoza 1991. i rušenjem samostana 1993., „Zlo u liku srbočetnika i zločinačke JNA pokazalo je po tko zna koji put svoje pravo lice i svoj način djelovanja. Isti su rukopis ispisali u raznim krajevima Hrvatske kroz toliko srušenih samostana, crkava, kapela, križeva, toliko porušenih i zapaljenih ognjišta, pobijenih i protjeranih, s porukom: Bili ste tu, ali izbrisat ćemo silom zla vaše svetinje, preorati grobove i izbrisati svaki spomen iz prostora“ rekao je fra Ilija, zahvalivši Bogu što zlo ipak nikad nema zadnju riječ.
„Nakon drame Velikog petka dolazi mirnoća, pobjedonosna snaga uskrsnog jutra. Sv. Pavao kaže da Đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga proždrijeti. Oduprite mu se čvrsti u vjeri, poziva nas Pavao. Oduprijeti se možemo ako stojimo izgrađeni na čvrstom temelju vjere, zajedništva, pouzdanja u Božju dobrotu i njegovu stalnu prisutnost; ako djelujemo na temeljima časti, odanosti, ljubavi prema Bogu i bližnjima, obitelji i domovini. Te ljubavi obogaćuju čovjeka, liječe i pružaju radost“ poručio je fra Ilija, istaknuvši: „Bezuvjetna ljubav ne podnosi postavljene uvjete, nema pogađanja, nema trgovačkih odnosa, nema ‘ja ću tebi, a ti meni’. Bog nije benzinska crpka – dođi, ulij, plati – nema me dok opet ne presuši spremnik. Bog je prijatelj, stalna prisutnost u životu, nepresušni izvor milosti“ rekao je fra Ilija, naglasivši da Bog govori, ali mi ga ne čujemo od zaglušujuće, isprazne buke i ne prepoznajemo njegov glas.
„Bližnji nisu potrošna roba s polica supermarketa niti je domovina bespomoćno stado koje strepi pred vukovima i kradljivcima. Naše vrijednosti nisu u sotonskom mentalitetu koji plače za egipatskim ropskim loncima punima mesa, jer baš taj mentalitet obilazi kao ričući lav, tražeći koga će proždrijeti. Oduprite mu se čvrsti u vjeri, potiče Pavao. Naše su vrijednosti podcrtane u liku svetosti kardinala Alojzija Stepinca. Ne bojte se biti zaogrnuti njegovim geslom u svim prilikama i neprilikama života – U tebe se, Gospodine, uzdam“ potaknuo je propovjednik, istaknuvši važnost pouzdanja u Boga i življenja po Božjoj riječi.
Kristov program ne prihvaćaju moćnici ovoga svijeta. „Isus okuplja oko sebe malene, siromašne, bolesne i izgovara riječi neobične za naše ljudsko razmišljanje. Blaženi siromasi duhom, ožalošćeni, krotki, žedni pravednosti, progonjeni, čisti srcem. Blago vama kojima nešto nedostaje, koji ste pritisnuti nevoljama, ako su vas te situacije dovele do spoznaje da bez Boga svijet nema smisla“ poručio je propovjednik, upozorivši da će osobni hod i put naroda kroz pustinju do obećane zemlje trajati ako Bog ne oblikuje naš život.
„Prepustimo svoje korake Gospodinu. Imamo mogućnost da živeći po Kristovim riječima učinimo našu domovinu i svijet boljim mjesto za život nas osobno, naših obitelji i našeg naroda“ poručio je fra Ilija, rekavši da se svatko od nas svojim životom na svoj način ugrađuje u opstojnost naroda.
„U zajednicu naroda unosimo svoje misli, riječi i djela. Po osobnosti svakoga od nas, po našem dobru narod kojem pripadam postaje bolji, jači, pošteniji, čvršći u izgrađivanju i obrani vrijednosti. Po lošim osobnostima vrijednosti se ruše, razgrađuju i postaju ranjive“ upozorio je fra Ilija, rekavši da je čovjeku malo potrebno za zaborav. „Ako se čovjek opusti, ne promišlja, događaje je lako zaboraviti. Odbaci li čovjek vrijednosti svoga postojanja, njegov identitet se topi, nestaje, odlazi u zaborav i lutanje“ upozorio je fra Ilija.
Prisutnost na obljetnici na mučeničkom mjestu u Karinu prigoda je „obrisati prašinu zaborava i biti živo sjećanje koje časno i odano hoda na prolaznom, zemaljskom hodočašću“. Fra Ilija je potaknuo da predamo „baklju svjetlosti i sjećanja nadolazećim generacijama, kao što smo je i mi primili od naših roditelja i predaka koji su je nosili kroz povijest s toliko strpljenja, žrtve i predanosti. Nisu dozvolili da se svjetlost utrne, bez obzira koliko bila olovna vremena“ poručio je fra Ilija.
Sjećamo se radosti, uspjeha, ostvarenja, ali treba se sjećati i „žalosti i bolnih rana naše domovine koja je u bližoj i daljnjoj prošlosti bila razapeta, rušena, paljena“.
„Bolni jauci iz svakog dijela naše domovine vapili su u nebo i ugrađivali svoju žrtvu u mir i budućnost. Budimo ponosni na sve znane i nama nepoznate velikane duha našeg naroda. Na temelju te žrtve mi danas možemo u miru uživati radost slobode i napretka. Često se usuđujemo biti bahati i nezahvalni, osobito prema hrvatskim braniteljima, onima koji su nosili najveći teret križa na vrh kalvarije naše domovine, ustrajno, s puno odricanja. Branitelji su nesebično izložili najbolje godine svoga života i sam život. Puno je života branitelja ugrađeno u našu slobodu, u ratu i iza rata“ istaknuo je fra Ilija, rekavši kako su svakodnevno pogrebi branitelja čija „životna kalvarija nije završila kad je oružje zašutjelo“.
„Mislimo na njih i na obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja, čija srca nose tugu praznine jer su njihovi najmiliji istrgnuti iz obiteljskog zajedništva. Nosimo ih zahvalno u svojim molitvama zbog podnesene žrtve. Neka nas oblikuje Božja riječ, kako bi unatoč svim slabostima koje imamo i činimo kao ljudi, u ovom prostoru i vremenu bili dobri Kristovi svjedoci“ poručio je fra Ilija Mikulić, potaknuvši da po molitvi budemo jedno srce i duša u zajedništvu te da Gospodin od nas udalji zlo.
Na početku mise, prisutnima se obratio fra Petar Klarić, gvardijan karinskog samostana. „Kad su se franjevci nastanili u Karinu 1429., kroz povijest do naših dana naši samostani i duhovni sinovi svetog Franje s narodom su prolazili kroz razne nevolje i iskušenja. Djelovali su u brojnim burama i olujama svjedočeći duhovnu i nacionalnu opstojnost hrvatskog naroda u tom dijelu zadarskog zaleđa“ rekao je fra Petar.
Zbog svoga povijesnog, ustrajnog duhovnog i domoljubnog svjedočenja, karinski samostan i njegovi franjevci „kroz burnu i patničku prošlost doživljavali su teške križeve, razaranja, pljačkanja, progonstva. Narod u Karinu i franjevački samostan uvijek iznova dizali su se iz pepela. Samostan se obnavljao usprkos neprijateljskim razaranjima, uz zaštitu duhovnih pastira i hrvatskog naroda“ poručio je fra Petar.
Karinski samostan 1993. Srbi su „razorili iz mržnje, da izbrišu svaki spomen na sve što je hrvatsko i katoličko u Karinu. No, nisu uspjeli razoriti vjeru u Boga, nadu u povratak, obnovu i život u slobodi, duhovni i nacionalni ponos hrvatskog naroda i naš samostan“ poručio je gvardijan Klarić, rekavši da je obljetnica spomena znak ponosa, vjere i ljubavi, pokazatelj duhovne snage hrvatskog naroda, naše mukotrpne prošlosti razaranja ali i obnavljanja domovine.
„Usprkos protivnim vjetrovima, karinski samostan, Božji znak, poslije muke i križa je uskrsnuo te će i dalje biti mjesto duhovnosti, vjere, mistike, kulture i domoljublja“ poručio je fra Petar.
Na misi je pjevala klapa HRM-a Sveti Juraj. Obljetnica je počela hodnjom hrvatskih branitelja od državne ceste iznad Karina do Franjevačkog samostana u Karinu. Kod samostanske grobnice izaslanstva su položila vijence i svijeće u spomen na pale branitelje, a gvardijan Klarić izmolio je molitvu odrješenja za pokojne.
U događaju su sudjelovali predstavnici Hrvatske vojske i Policije, državnih i lokalnih vlasti te članovi braniteljskih udruga.
U Srednjem vijeku, od 9. do 15. st., na prostoru između rijeka Krke i Zrmanje te Skradina i Nina bilo je više od 40 muških i ženskih samostana. Od toga broja, danas na tom prostoru djeluju samo četiri samostana.
Porijeklo riječi Karin je od latinske riječi Corinium, a označavao je liburnsko – rimski grad povrh izvora rijeke Karišnice. Bio je sijelo hrvatskih plemića, a osobito značajan bio je plemić Lapčanin Voniha koji se oženio Klaudijom, kćeri kralja Zvonimira. Od toga plemena Lapčana potječu plemići Karinjani koji se spominju 1349. godine. Plemić Nikola Lapsanović podigao je 1429. u Karinu samostan za franjevce, a njegova supruga Elizabeta ga je darovala dragocjenostima. Drugi kat samostana podignut je u 18. st., nakon što su ga Turci u više navrata rušili i palili.
U 18. i 19. st. u samostanu je bila srednja škola, studij filozofije i moralne bogoslovije. Uprava Provincije Presvetog Otkupitelja je 1797. sa svog zasjedanja u Karinu poslala zahtjev caru u Beču da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom. U Karinu je 1806. održan izborni kapitul Provincije Presvetog Otkupitelja.
Sredstvima Ministarstva kulture RH uz potporu Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka RH i Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja samostan i crkva obnavljani su od 1997. do 2006.
Koliko su ponižavanje Zloga bili doživjeli karinski franjevci u agresiji na Hrvatsku, pokazuju i arhivi Provincije. Uz prijetnju oružjem, franjevci su morali napustiti samostan 26. kolovoza 1991. oko 18, 30 sati.
U tom samostanu svatko je bio primio prijateljsku riječ, osjetio dobrodošlicu i mir. To potvrđuje i svjedočanstvo Vladimira Garića, paroha u pravoslavnoj crkvi sv. Save u Parizu, koji je u Karinu službovao u Drugom svjetskom ratu. Misleći na stanovnike samostana, napisao je kako su sve vrijeme teškog rata svi bili bliski jedan drugome, pomagali se, u nevolji tješili. „Fratri su me, tek izbjeglog iz Vrlike, od početka duhovno i materijalno pomagali, a ja sam im za njihovu dobrotu i iskrenost svesrdno uzvraćao. Dva puta sam odvratio da se Manastir ne pretvori u ruševine i pepeo. Svih se rado sjećam, a naročito gvardijana fra Krune. Želja mi je da o obljetnici njegove mučeničke smrti objavim članak u našoj srpskoj štampi, da je i pored mraka koji je vladao u našim krajevima za vrijeme teškog rata, bilo i luči koje su gorjele i nisu se dale ugasiti“ (30. kolovoza 1974.).
Fra Alberto Marić, zadnji gvardijan karinskog samostana do početka srbijanske agresije, sa subraćom je prošao psihičke torture, strah i neizvjesnost. S vrećicom u ruci napustio je samostan i pješačio do Pridrage. Zapisao je kako su ga 31. srpnja 1991. na povratku u samostan kod naselja Kukavice zaustavili martićevci. Poduže ispitivanje završilo je riječima: „Seli iz samostana, nemaš tu što raditi. Samostan će biti srušen i poravnat sa zemljom. Na samostan je upereno devet cijevi, a i sam si već tri puta bio na nišanu. Seli ća, narod želi!“. Gvardijan ih je upitao: „Koji narod, pravoslavni? Pa oni su radili u samostanu. Pitajte sve Srbe od Đevđelije do Triglava, kako smo ih mi fratri primali?“.
U ponedjeljak, 26. kolovoza 1991., fra Alberto je s fra Vjekom ujutro u 9,30 sati služio misu, kad je odjeknula prva detonacija, zatim rafalna paljba po samostanu. „Meci su udarali kao krupa po pločniku. Iz maslinika je zaredalo 12-ak tromblonskih mina po samostanu. U kloštru je dimilo a na krovu se lomila cigla. Skamenjeni, čekali smo sat vremena da se smiri“ zapisao je gvardijan fra Anselmo. On je gospođu Anku koja je bila na misi te joj je od napada pozlilo odveo do prve pomoći u Pridragu. Tada su ga na povratku u samostan kod Kukavica zaustavili martićevci i rekli mu: „Izvedite mladog fratra iz samostana, uklonite se odmah i spasite glavu, jer ćemo samostan sravniti sa zemljom!“.
Oko 18, 30 sati toga dana rečeno im je da uzmu osobne stvari i idu pješice prema Pridragi. „Uz dozvolu, otišao sam pred oltar u pratnji naoružanih ljudi, klečeći izmolio jednu Zdravomariju, poljubio oltar i zavapio: ‘Isuse i Marijo, zbogom, čuvajte samostan’ i prolio suzu. Zatražili su od mene sve ključeve samostana, da ne bi obijali brave, rekoše. Samo su govorili ‘Žurite, žurite’. Ostavili smo sve, prognani od ‘braće’“ zapisao je fra Anselmo.
Francuski časnik iz UNPROFOR-a pisao je Ordinarijatu u Zadru i Provincijalatu u Splitu, prije rušenja samostana. Časnik je bio stacioniran u kampu u Karinu nasuprot samostana te je 21. travnja 1992. zamolio da se s vojnicima smjesti u samostanu, kako bi ga „zaštitio od pljačkaša koji svaki dan dolaze“ i obnovio što je moguće. Samostan je bio opljačkan, „u bijednom stanju“, svetohranište provaljeno, inventar ukraden, knjige razbacane, crkvena roba profanirana.
„Kao katolički časnik, bio sam jako uzbuđen nad tim prizorom beskrajne žalosti i sotonskog barbarstva“, napisao je francuski časnik, uz napomenu da je toga Uskrsa francuski vojni svećenik slavio misu na nakanu samostana.
Ponovni franjevački život u Karinu počeo je 1997., od kada su braća franjevci opet na usluzi puku u samostanu u Donjem Karinu i u župi Sv. Male Terezije u Gornjem Karinu. O duhovnom i društveno razvojnom životu Karina marljivo, nastavljajući tradiciju srdačne franjevačke dobrodošlice svima koji ih pohode, brine gvardijan i župnik fra Petar Klarić.
Ines Grbić
