Hvala Ti, veliki sine roda našega!
1. Nalazimo se u rodnoj župi blaženog Alojzija Stepinca koji je ovdje po svetom krštenju urastao u mistično Tijelo Kristovo. Znamo da je nakon prežalosnog procesa i osude na 16 godina zatvora poslan na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavu (1946.- 1951.), te nakon petogodišnjeg izdržavanja kazne u Lepoglavi premješten u internaciju u rodni Krašić gdje je ostao do 1960. Bio je uz to spriječen poći do svoje katedre u zagrebačkoj katedrali. No, on je odavde vršio „učiteljsku službu“ u svojoj nadbiskupiji i diljem hrvatskih dijeceza. Odavde je uputio više od 5000 pisama biskupima, svećenicima, redovnicima i vjernicima u kojima ih je „hrabrio, tješio i poticao neka ustraju u vjeri i crkvenom jedinstvu“.
Dok spominjem kako je ovo mjesto postalo „njegova učiteljska katedra“, opečaćena mukom i trpljenjem za Crkvu i svoj narod, u mislima idem u baziliku svetoga Petra gdje se u apsidi bazilike nalazi brončano Berninijevo djelo (1666.) „Katedra sv. Petra“. Nju podupiru svojim rukama četvorica crkvenih naučitelja: Atanazije i Ivan Zlatousti (s Istoka), te Ambrozije i Augustin (sa Zapada). Trojica od njih, Atanazije, Ivan Zlatousti i Ambrozije, puno su pretrpjeli od ondašnjih protivnika Crkve i heretika, pa su bili optuživani, napadani i proganjani (Atanazije je pet puta išao u progonstvo i punih sedamnaest godina proveo u egzilu). Siguran sam kako je i naš blaženik, svjestan svoga prognaničkog stanja, žarko molio ove velike naučitelje neka mu pomognu nositi svoj križ do kraja. Upravo onako kako je naglasio u zahvali biskupu Sevisu koji mu je čestitao na imenovanju. „Zahvaljujem vam od srca, rekao je Alojzije, iako se radovati ne mogu. Jer, ovo imenovanje za mene je težak križ, koji valja nositi, ne samo strpljivo, već dragovoljno i gorljivo (patienter, libenter et ardenter).
2. Već kod samog imenovanja, dakle, nadbiskup Alojzije osjeća težinu križa koja ga čeka. U svom životnom hodu on je prošao tri faze: Bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. Bio je ratar koji je obrađivao svoju plemenitu zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. Bio je svećenik, biskup i pastir, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do kraja života. Ove tri različite životne faze, od vojnika i ratara do svećenika, učinile su ga divnim povijesnim likom u kojem se savršeno isprepliću tri velike ljubavi: Ljubav prema bratu čovjeku, prema rodnoj zemlji i Domovini, prema Bogu i njegovom velebnom djelu Crkvi Katoličkoj.
Već je u prigodi imenovanje zagrebačkim nadbiskupom ondašnji „Katolički list“ napisao da Stepinca „rese velike vrline: Odan je molitvi i srca milostiva prema sirotinji koju ljubi ljubavlju svetog Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara za Kristov križ. Sin je seljačke obitelji, pučanin, osjećajne duše, pun najsvetijih ideala, pa će znati svom vjernom puku biti i otac i prijatelj, spreman moliti i trpjeti, te svojim moćima i sposobnostima biti žrtva ljubavi za svoj narod“. Izvrsno ga je portretirao novinar Katoličkog lista i predvidio sve teškoće i divne vrline koje su ga dovele do oltara, 3. listopada 1998. Tada je, naime, sveti Ivan Pavao II. rekao u Mariji Bistirici: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i hrvatskoga naroda. Podnijevši okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve kard. Alojzije Stepinac, sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva“. Stoga, svake godine ovdje u Krašiću, u zagrebačkoj katedrali i u drugim crkvama diljem Domovine i inozemstva, spominjemo se ovoga dičnoga sina roda našega.
3. Njegova hrabrost u onom mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene. Volio je svoj narod i bio ponosan na svoje korijene. Stoga nije mogao mirno promatrati progone Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. No, to ga nije omelo da se u tijeku rata zauzima za svakog ugroženog čovjeka, bez razlike vjere i nacije. Spašavao je Židove, Rome, Srbe, ugrožene Hrvate i Slovence. Stoga su ga nacisti dva puta pokušali likvidirati namještenim atentatima. Poslije rata jednako tako usprotivio se komunističkoj diktaturi, prosvjedovao protiv brojnih zločina, osobito protiv ubojstava preko šest stotina katoličkih svećenika. O nesalomivom stavu ovog Božjeg viteza, najbolje govore pisma u kojima treperi njegova pastirska duša. Tako biskupu Čekadi piše: „Stavljam Ti toplo na srce, dragi preuzvišeni, da budeš potpuno vedar s obzirom na budućnost naše Crkve. Ako ja umrem ovdje, rado ću položiti svoj život za Boga i Crkvu Katoličku.. Bog bitke nikada ne gubi, rekao sam više puta, a to ponavljam i sada. Neće je izgubiti niti u borbi s jugoslavenskom komunističkom partijom“.
Zato će povijest Crkve upisati Stepinca u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Njegov život je poruka Istine i dobrote, poruka vjernosti Bogu, Crkvi, čovjeku, poruka ljubavi prema svome narodu. Stepincu je Bog udijelio dvije posebne milosti: Utjehu što nije morao otići od svoga stada premda su komunisti sve poduzimali da ga nagovore da ode iz zemlje; te drugu posmrtnu nagradu: čekati dan uskrsnuća u srcu svoje biskupije, u zagrebačkoj katedrali u koju nije imao pristupa punih 14 godina, od osude do blažene smrti. S njegovim grobom postala je jačom i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao. A narod, kojeg je on toliko volio da se u tome „ni od koga nije dao natkriliti“, dobio je sigurnost i dar blaženog Alojzija kome se mogu moliti i svoje životne potrebe njemu preporučivati. Svoju službu naviještanja Evanđelja on je ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio svetom smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja.
4. To potvrđuje između ostalog i pismo koje je uputio Sudu u Osijek, u prosincu 1959.: „Osuda je bila juridičko umorstvo sa strane komunista koji poduzimaju sve da me dotuku jer za njih ‘presporo umirem’. Mogu i dalje moji istražitelji onemogućavati moj život. Ali, ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću je do kraja, bez trunka mržnje i osvete prema ikome, ali i bez straha pred bilo kim“. U njegovom proglašenju blaženim prepoznajemo pobjedu Kristova Evanđelja nad totalitarnim ideologijama; pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem; pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Stoga, lik blaženog Alojzija Stepinca predstavlja čvrstu točku na koju se možemo osloniti i upirati svoj pogled kako bi se na njemu nadahnjivali i nalazili sigurno utočište.
Prije dvadeset i četiri godine on je u našem nacionalnom Marijinom svetištu, na Mariji Bistrici, proglašen moralnim pobjednikom. A bezbožni režimi, fašizam, nacizam i komunizam, otišli su, nadamo se zauvijek bez povratka u povijesnu ropotarnicu. Upravo onako kako je to Stepinac predvidio u onom povijesnom govoru na procesu u Zagrebu. Stoga, na ovom mjestu, koje je kardinalu Stepincu bilo „učiteljska katedra“ zadnjih devet godina njegova života, zahvalna i ponosna srca kličemo: Hvala ti, blaženi Alojzije!
- Hvala Ti najprije što si svojim stavom i riječima tumačio svećenicima i Bogu posvećenim osobama njihovo dostojanstvo i osobitu ulogu u svijetu. Molimo te, isprosi nam svetih svećenika i redovnika koji će izgarati za Boga i duše.
- Hvala Ti, što si stao u obranu života i obiteljskog ognjišta, te tumačio da su roditelji Božji suradnici, a obitelji i djeca snaga i nada Crkve i naroda.
- Hvala Ti, blaženi Alojzije, što si dobro razlikovao slobodu od liberalizma i blagostanje od kapitalizma, pa javnim djelatnicima i političarima savjetovao „ako žele stvarati solidne temelje slobode, sreće i napretka u hrvatskoj Državi, neka znaju da to mogu činiti samo uz pomoć Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka“.
5. Hvala Ti, veliki sine roda hrvatskoga, što si bio jasan i glasan, pa za svakoga imao prikladnu riječ utjehe i objašnjenja. Svima si s ove „katedre iz Krašića“ putem pisama, govora, propovijedi i nadasve svojim trpljenjem upućivao pastirsku i učiteljsku riječ: Očevima i majkama, mladićima i djevojkama. Studentima i radnicima, biskupima, svećenicima i redovnicima, te kulturnim djelatnicima i političarima. Budući da si branio Božja prava i ljudsko dostojanstvo, fašisti su te imali na nišanu, a komunisti osudili i otrovom ubrzali tvoje umiranje. A neki od suvremenih slikara koji ne podnose ništa što „miriše duhom katoličke svetosti i hrvatstva“, strpaše te i u pakao. No, ti nisi drhtao pred moćnicima ovoga svijeta; a nisi se ni povijao. Imao si osjećaj „pomazanog sluge“ koji je pozvan i poslan navješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radosnu vijest evanđelja, te „proglasiti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega“ (Iz 61, 2) .
Učimo, braćo i sestre, od ovoga uzora svetosti i Božjeg viteza kako se družiti s Isusom u molitvi i euharistiji, eda bi rasla naša kršćanska, obiteljska, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na našem krštenju. Hranimo se Božjom riječju i posebice tijelom Kristovim kako bismo poput Alojzija mogli biti svjedoci i vjerni sinovi Crkve i naroda. Isus je, naime, jedini otkupitelj čovjeka. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Krašić, Stepinčevo 10. veljače 2022.