Blagdan Prikazanja Gospodinova proslavljen je u srijedu 2. veljače u crkvi sv. Šime u Zadru svečanim misnim slavljem koje je predvodio mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije koji je na početku mise blagoslovio svijeće.
Na taj je blagdan osobito svečano u crkvi sv. Šime, jer se u tom zadarskom svetištu već osam stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo proroka Šimuna koji je na svoje ruke primio dijete Isusa te je u njemu prepoznao Mesiju.
Taj susret u jeruzalemskom hramu opisao je Luka u Evanđelju (Lk 2, 22-40) koje se i naviješta na blagdan Prikazanja Gospodinova, u kojem su i zapisane riječi koje je Šimun rekao u susretu s Marijom i Josipom kad su došli prikazati Isusa 40. dan od njegovog rođenja: “Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga” i “Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“. Mariji je Šimun tada prorokovao: A i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca!
„Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, želimo se podsjetiti na trenutak kada su Josip i Marija donijeli Isusa u hram, kako propisuje zakon i kako bi izvršili sve što je propisano. Tada slušamo i riječi starca Šimuna. On blagoslivlja Gospodina jer je dočekao ono što cijeli život željno iščekuje – susret sa Spasiteljem“ rekao je mons. Lenkić, podsjetivši kako je Isusovo prikazanje u hramu prorekao u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite“ (Mal 3,1).
„Nitko nije slutio da će to proročanstvo biti ispunjeno tako skromno, jednostavno i nenapadno. I to je stil Isusovog skrovitog života, stil poniznosti i skromnosti. Bog dolazi u svoj hram, a prepoznaju ga samo pravedni i bogobojazni ljudi, puni Duha Svetoga. Za susresti Boga treba biti pravo raspoložen, otvoren, spreman prihvatiti i da je Bog drugačiji od onoga kakvog ga ja zamišljam, kakvu sam sliku sebi o njemu stvorio“ rekao je mons. Lenkić, dodavši kako su ostali koji su bili toga dana u hramu „očito očekivali drugačijeg Boga, drugačiji njegov dolazak“.
„Sveti Pavao nas je poučio da smo svi mi po krštenju postali Božjim hramom. U hram moga srca dolazi Gospodin. Tu se on želi sa mnom susresti. Kad ga tu u sebi susretnem, onda sam ga spreman susretati i u hramovima koje Njemu u čast podižemo i u kojima ga liturgijskim djelovanjem činimo živo prisutnim“ rekao je generalni vikar.
Od Gospodina tražimo blagoslov i da obasja naš život. „Neka nam blagoslovljene svijeće budu podsjetnik da smo potrebni Gospodinovog svjetla, a po Njegovom blagoslovu pozvani smo i mi biti svjetlo u ovom svijetu. Sudjelujući u bogoslužju Svijećnice, s upaljenom svijećom u ruci, prisjetimo se da smo kao kršćani pozvani svijetom pronositi svjetlo i nadu, pokazujući svima da je Isus Krist istinsko i pravo svjetlo našeg života, svjetlo istinsko koje dođe na svijet da donese svjetlo života, da prosvijetli one koji su u tami i ne vide smisao i cilj svoga života. Isus je svjetlo koje pokazuje put, osvjetljava istinu, razotkriva i raspršuje tmine života. On je svjetlo koje u tami svijetli, pobjeđuje tamu i tama ga ne može obuzeti“ poručio je predvoditelj slavlja, istaknuvši da samo Isus može prosvijetliti tminu naše noći. „Samo Isus je istinska Božja snaga. Samo je u njemu i po njemu spasenje. Samo za njim ima smisla ići. On prosvjetljuje naše staze, on ispunja smislom naše dane, on daje duboki smisao cijelom našem životu: u dobru i u zlu, u radosti i u žalosti“ poručio je mons. Lenkić.
Istaknuvši da smo svi ukorijenjeni u Kristu koji je Svjetlo na prosvjetljenje nas samih, grije na našim putovima i vodi nas u vječnost, propovjednik je rekao kako je važno da raznim putovima putujemo s Kristom te da svi stignemo jedinom pravom cilju, Bogu Ocu.
Na blagdan Prikazanja Gospodinova Crkva slavi i Dan posvećenog života, kako je odredio sveti papa Ivan Pavao II. od 1997. godine. „Na blagdan Svijećnice Crkva zahvaljuje Bogu za dar posvećenog života, promiče ga i nastoji približiti narodu kao nešto što možda i nije svima shvatljivo, ali je za Crkvu bitno i važno“ rekao je mons. Lenkić, potaknuvši da zahvalimo Bogu za poziv kojeg je Bog darovao redovnicima i za njihov odaziv kojeg neprestano daju Bogu.
„Redovničko služenje je znak Crkvi i svijetu da je naš život usmjeren samo Bogu, da njega treba iznad svega ljubiti i radi njega služiti braći i sestrama u potrebama. Molimo Gospodina i njegovu svetu Majku Mariju, molimo svetog Šimuna Bogonosca i proročicu Anu, da i mi prikažemo sebe Bogu, da budemo nositelji prisutnosti Božjeg svijeta te životom i primjerom uključujemo ljude u zajedništvo, otvorenost Bogu, vjernost vlastitom identitetu i poslanju“ poručio je mons. Lenkić, potaknuvši puk da moli za duhovna zvanja, jer ih je sada neusporedivo manje u sjemeništima i bogoslovijama u Hrvatskoj u odnosu na godine u prošlosti kada smo imali više desetaka sjemeništaraca i bogoslova u svakoj generaciji.
Vikar Lenkić zahvalio je svim redovnicima i redovnicama, pojedinačno i njihovim zajednicama za nesebičan rad i trud u župnom pastoralu, odgoju djece i mladih, brizi za stare i nemoćne i u svakoj službi za koju se ukazala potreba, a na koju su redovnici spremno odgovorili. Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su svoje redovničke zavjete.
Nakon mise svećenici i puk počastili su moći sv. Šimuna čije se neraspadnuto tijelo nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju Šimunovog svetišta. Pozlaćenu škrinju kao svoj zavjet dala je izraditi hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić. Bila je kćer bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i žena hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca koji je pobijedio Mlečane u borbi za Dalmaciju te je Zadar oslobodio od vlasti Venecije.
Škrinja sv. Šimuna radila se od 1377. do 1380. g. Najvrjednije je srednjovjekovno djelo zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj i u svjetskim razmjerima. Ujedno je i spomenik nulte kategorije hrvatske kulture.
Škrinju s minuciozno iskucanim reljefnim povijesnim, biblijskim i crkvenim motivima izradio je majstor Franjo iz Milana. Teška je 355 kilograma, a dimenzije su joj 127 x 192 x 62 cm. Pridržavaju je dva brončana anđela koje je 1648. g. izradio Francesco Cavrioli.
Koliko je majstor Franjo imao i osobnu vjerničku spoznaju o duhovnoj vrijednosti škrinje u kojoj počiva tijelo proroka Šimuna koji je na rukama držao dijete Isusa, potvrđuje i činjenica da je točno u središtu pročelja škrinje, matematički precizno u centru pokrova škrinje iskucao prizor upravo prikazanja Djeteta Isusa Bogu Ocu na rukama, poručujući i takvim umjetničkim prizorom da Isus treba biti u središtu našeg života te da je Krist centar u odnosu na kojega sve ostalo treba odrediti i životno posložiti.
Ines Grbić
