Na 12. godišnjicu smrti blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu za dušu toga velikog pastira Zadarske Crkve u utorak 25. siječnja u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Nadbiskup Puljić podsjetio je da su on i mons. Prenđa iste godine zaređeni za biskupa, prije 32 godine; mons. Puljić u siječnju, a mons. Prenđa u lipnju 1990. g.
„Svećeničko geslo nadbiskupa Prenđe bilo je Dođi Kraljevstvo tvoje, a biskupsko Ljubiti Crkvu. I jedno i drugo geslo pokazuje koji su bili njegovi ideali. Sjećamo se moga dragog predšasnika nadbiskupa Prenđe koji je hranio ljude riječju i svetom euharistijom. Sjećamo se njegove osobite ljubavi prema Crkvi, koju je stavio u svoje biskupsko geslo. Crkva je Božje otajstvo, Božja građevina, Kraljevstvo Božje na zemlji. Zahvalni smo nadbiskupu Prenđi što je Crkvu volio, Riječ Božju naviještao i kruh nebeski s vjerom lomio, zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg okupljao, molio, slušao, razmatrao i od Božjih riječi živio. I dok počiva u kripti naše katedrale sv. Stošije, on i nas potiče i poziva da s vjerom ponavljamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo i tvoj slavni dolazak iščekujemo“ rekao je mons. Puljić.
Nadbiskup je podsjetio na odredbu u Biskupskom ceremonijalu da se „prema časnoj predaji svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa“ te da treba „poticati vjernike i osobito svećenike da se spominju u Gospodinu svojih predstojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili“ (br. 1168).
„Teološka i liturgijska utemeljenost toj odredbi i preporuka da se svećenici i vjernici spominju svojih predstojnika i mole za njih je i u pobudnici sv. Ivana Pavla II. Pastiri stada gdje se opisuje poslanje biskupske službe i prikazuje njegovo ‘učiteljsko, posvetiteljsko i upraviteljsko služenje’“ rekao je mons. Puljić.
U kontekstu blagdana Obraćenja sv. Pavla kojega Crkva slavi 25. siječnja, nadbiskup je rekao da „Pavao nije bio rođen u tihom zaselku galilejskih dolina, nego u buci velegrada i u šarenilu naroda i jezika. Tako mu je bilo ‘predodređeno’ postati svjetskim kozmopolitom. Otac mu je bio strogi Židov, ponosan i nepopustljiv. Već kao dijete Savao je morao svladati glavne spoznaje o Zakonu, a posebice je naučio da je član naroda kojeg je Bog odabrao. Savao je već kao dječak upijao duh ponosnog židovskog rodoljublja, koji će od Savla stvoriti nemilosrdnog progonitelja kršćana“ rekao je mons. Puljić, naglasivši da i glagoli ustati i poći u navještenom odlomku iz Djela Apostolskih pokazuju dinamiku Pavlovog djelovanja.
„Otkad se digao pred Damašćanskim vratima, Pavao se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. U svoja tri velika misijska putovanja koja su bila i kružna i križna, Pavao je obilazio i učvršćivao braću u vjeri. Gdje nije stigao osobno doći, pisao je nezaboravna pisma koja su danas draga uspomena iz tih prvih dana kršćanstva. I ne samo uspomena, nego i glavna teološka podloga onomu što se i danas na našim učilištima uči i produbljuje“ naglasio je mons. Puljić, rekavši da „Pavao neće nikada zaboraviti onaj uljudni ukor koji mu je Uskrsnuli uputio kada ga je pred Damašćanskim vratima s konja srušio: Savle, Savle zašto me progoniš? Tu svoju javnu ispovijed Pavao je učinio iskreno; ne hvalisavo, nego sa žalošću i raskajano. Očitovao je koliko se stidi zbog svega što je radio i činio Isusovim sljedbenicima“.
Veća skupina kršćana sklonila se u daleki Damask, pa je Savao pošao tamo pozatvarati ih. „Pogodilo ga je što je taj glas s neba dva puta ponovio njegovo ime s potresnim i nerazumljivim pitanjem: Zašto me progoniš? Sve se u njemu porušilo. Njegov veliki um je kapitulirao, a volja umrla. Oslobođen okova zablude, Savao se baca u zagrljaj istine i pita: Gospodine, što hoćeš da činim? Umjesto trijumfalnog ulaska u grad, kako junak dolazi da potamani kršćane, Savao ulazi ponižen i slijep. Tri dana ništa nije jeo, pio ni vidio. Pavlov susret s Uskrsnulim započeo je kod Damašćanskih vrata, a završit će kod Tri fontane u Rimu, gdje su mu odsjekli glavu“ rekao je mons. Puljić, potaknuvši da molimo apostola Pavla „neka i nas ispuni žarom za Krista, za Crkvu i Božje planove, dok se probijamo ovom suznom dolinom. Neka štiti naše obitelji, djecu i mlade i neka svima da snage da „ustraju u vjeri, jer kroz mnoge nevolje im ući u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Neka nas Pavao, koji je živio i dao život za svoju veliku Ljubav, Isusa, za svoga uskrslog Gospodina kojeg je susreo pred Damaskom, nauči da Isusa volimo i za njegovo Kraljevstvo se borimo. Jer „u njemu živimo, mičemo se i jesmo““ poručio je nadbiskup Puljić.
Na kraju mise, nadbiskup Puljić i svećenici izmolili su molitvu odrješenja za pokojne kod grobnice u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale gdje je pokopan nadbiskup Prenđa. U misi su sudjelovali i brat i sestra mons. Prenđe, dr. Marko Prenđa i Miljenka Prenđa Sarić, rodbina i poštovatelji života mons. Prenđe koji je u vjernicima diljem Nadbiskupije ostavio duboki trag.
Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. g. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije u obitelji sa sedmero djece, od oca Jure i majke Ike rođ. Zubčić. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Pohađao je Visoku bogoslovnu školu u Zadru i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao 1964., a licencijat postigao 1967. godine.
Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. g. po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Nadbiskup koadjutor bio je od 29. ožujka 1990. g. Za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. g. Nadbiskup ordinarij je od 2. veljače 1996. g., a svečano je ustoličen u tu službu u katedrali sv. Stošije 11. veljače 1996. godine.
U Zadarskoj nadbiskupiji obavljao je službe: od 1964. do 1968. bio je župnik Škabrnje, Nadina i Smilčića. Od 1968. do 1970. g. duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru, a od 1970. do 1992. ravnatelj sjemeništa. Od 1968. g. profesor pastoralke na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru. Od 1970. do 1972. kateheta mladih u Zadru, a od 1973. dijecezanski delegat za pastoral svećeničkih zvanja te poslužitelj župa Ervenik, Nunić, Rodaljice, Bruška, Popovići i Medviđa u zadarskom zaleđu. God. 1983. postaje kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije, a od 1984. voditelj svetih obreda Stolne crkve. Od 1981. do 1990. djeluje i kao dopisnik Glasa Koncila. Od 1970. do 1992. je u službi voditelja Odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obavljao je mnoge službe, bio je potpredsjednik HBK od 2000. do 2005. g. Od 1998. do 2004. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa. Bio je i predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica.
Mons. Prenđa je čak 24 godine bio odgajatelj i rektor u sjemeništu Zmajević kojega je zvao zjenicom Nadbiskupije. I u toj službi došla je do izražaja njegova pastirska pažnja i zauzetost u praćenju razvoja zvanja sjemeništaraca i bogoslova. Mons. Prenđa je osobno pohodio domove i poznavao obitelji sjemeništaraca od prvih trenutaka kada su izrazili želju za ulaskom u sjemenište, kao i svećenike u župama i na dekanatskim susretima.
Zadarsku nadbiskupiju preuzeo je u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio Nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni. Osobno je po svijetu išao prikupljati donacije kod dobročinitelja i jako se angažirao u obnovi sakralnih objekata, crkava i povratku prognanih vjernika. Pod njegovim vodstvom u Zadarskoj nadbiskupiji obnovljeno je 60 crkava i župnih kuća oštećenih u Domovinskom ratu. Duhovni je i materijalni obnovitelj Zadarske nadbiskupije koji je vrlo agilno pratio i čitao znakove vremena i na sve potrebe pravovremeno, odnosno i prije vremena, vizionarski odgovarao utemeljenjem ustanova i službi, poput ureda u Nadbiskupskom ordinarijatu te organizacijom raznih pastoralnih događaja.
Bio je hrabar, odvažan i u zastupanju neprolaznih moralnih načela i postulata Crkve u društvu i javnom djelovanju. Čvrsto se zauzeo u podršci obrane generala Ante Gotovine dok je general bio u uzništvu u Haagu. Mons. Prenđa je svojim moralnim autoritetom nadbiskupa dao osobno jamstvo da je general Gotovina nevin te ga je i pohodio u zatvoru u Haagu. Nadbiskupa Prenđu general Gotovina osobno je pozvao za vrijeme Domovinskog rata da uoči velike oslobodilačke akcije održi predavanje hrvatskim vojnicima o časnom ponašanju u ratu.
Mons. Prenđa bio je jako socijalno osviješten i osjetljiv i zauzet u djelovanju Caritasa, kao i podršci i pohodu bolnica, raznih socijalnih ustanova, domova, škola i vrtića. Bio je otvoren medijima, pokretač i kreator velike mreže suradnika vjernika laika u Nadbiskupiji, širitelj u vjeri utemeljenog optimizma i podizatelj duša iz malodušja. Poticao je i podržavao razvoj crkvenih pokreta i udruga s kojima se susretao u raznim prigodama, u susretima zajednica i osobnim susretima s vjernicima. To svjedočanstvo Nove evangelizacije u Zadarskoj nadbiskupiji pohvalio je u svom govoru na Forumu 9. lipnja i sv. Ivan Pavao II. koji je pohodio Zadar upravo na 13. godišnjicu biskupskog posvećenja mons. Prenđe.
Uvijek je radosno svjedočio raspoloživost i otvoreni suradnički stav, ohrabrujući čvrsto ljude u pastoralnim inicijativama, govoreći da nisu upitna materijalna sredstva nego je važna volja koja pokreće, želja za stvaranjem i rad koji zadobivaju blagoslov u ostvarenju nakane za dobro duša i na slavu Boga. Svoje osobno i gostoprimstvo cijele Zadarske nadbiskupije mons. Prenđa potvrdio je i kada je sa žarom i radošću pripremao Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru, 8. i 9. svibnja 2010. g., čije održavanje nije dočekao zbog svoga preminuća.
Mons. Prenđa preminuo je iznenada, 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. U Zagrebu je bio zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK i na Teološko – pastoralnom tjednu.
Ines Grbić
