Konferencija Međunarodne zajednice benediktinki o razvoju ženskog monaštva te njihovoj razmjeni ideja, iskustava i kultura od 4. do 14. rujna u prostorima zadarskog ženskog benediktinskog samostana sv. Marije okupila je 26 opatica iz 19 regija diljem svijeta. “Imaju li benediktinci riječ za svijet?” bila je jedna od tema rada, kao i priprema 13. Simpozija Benediktinskog reda koji se dogodine održava u Rimu pod geslom: “Benediktinke: svjedokinje nade”. Koludrice su u Zadru doradile svoj CIB Statut. U nastojanju da mlade zainteresiraju za ljubav spram Krista i Crkve po uzoru na Benedikta razmatrale su i razvoj ‘Obrazovne zaklade Sv. Benedikt’ te učilište “Sv. Skolastika, obrazovanje za benediktinke” koje podupire “Sv. Anslemo – međunarodno benediktinsko sveučilište” u Rimu. Opatice su i osobnim susretima upoznale Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj “Bl. Alojzije Stepinac” u kojoj su samostani Krk, Cres, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Hvar i Trogir. Posjetile su samostane u Pagu i Šibeniku, crkve i samostane na zadarskim otocima, svetište Krasno i nacionalne parkove Kornate, Skapove Krke i Plitvice.
Cilj osnivanja Zaklade sv. Benedikta je potaknuti mlade da se zainteresiraju za Benediktov život i duh i da koludrice vide njihove težnje. Zato će mladi sudjelovati i na njihovom velikom kongresu u Rimu 2010. g. “Želimo mlade uvoditi u naša upoznavanja. Sv. Benedikt je rekao da se na jača zbivanja u zajednici pozovu i najmlađi jer i Sveto Pismo pokazuje kako su mladići, poput Danijela, donosili velike Božje poruke. Benedikt nas potiče da se pozivaju i mladi jer Bog možda baš preko njih želi nešto dobro reći. Mi to uvažavamo” rekla je zadarska opatica Anastazija Čizmin. Dosadašnje konferencije drugdje su održavane tri dana, uz još dan dolaska i odlaska, te u takvoj organizaciji nije bilo moguće sasvim upoznati zemlju u koju se došlo, kao što je to bilo u Hrvatskoj. Zadarska konferencija je prva koja je trajala dva tjedna. Opatice su bile oduševljene i zahvalne za gostoprimstvo i mogućnost upoznavanja vjere, kulture i tradicije u Hrvatskoj. Sljedeće konferencije održavaju se u Burkini Faso i dva puta u Rimu, a opatice su poželjele da se za četiri godine Konfernecija opet održi u Zadru. Bile su ohrabrene postojanošću hrvatskih samostana koje su odoljele povijesnim nedaćama i to su doživjele kao veliku nadu za svoj daljnji razvoj. Sudionice su Konferenciju doživjele obogaćujućom jer je okupila benediktinke različitih načina življenja iz svih dijelova svijeta. Benediktinski život se može prilagoditi svakom području i načinu djelovanja, ali sve ih povezuje ista duhovnost: molitva, meditacija, kontemplacija, ali su aktivne i u obrazovanju, bolnicama, župnom i socijalnom radu i što god zahtijevaju potrebe naroda u kojem žive. Poruka o raznovrsnom djelovanju benediktinki sadržana je u riječima opatice Mary John Mananzan iz Filipina: “Mi smo oboje: mistici i proroci. Mislim da je mistik prorok u kontemplaciji, a prorok je mistik u akciji. To treba povezati u jedno, da ne bude razlike između akcije i kontemplacije. Shvatimo svoju ulogu proroka ozbiljno. Ne samo da molimo, bez da brinemo o svijetu. Mi smo građani svijeta. Ulaskom u samostan nismo izgubili svoje građanstvo, status građanina. Briga za društvo i ljude, osobito siromašne, treba biti naš prioritet. Trebamo ljude unositi u molitve i uistinu djelovati za njih”.
Benediktinke su prve redovnice na tlu Hrvatske gdje imaju osam samostana i 80 koludrica. Stoljećima imaju značajnu i važnu ulogu u Crkvi i hrvatskom društvu. Prve samostane osnovali su hrvatski vladari, kao samostan sv. Marije u Zadru i sv. Nikole u Trogiru u 11. st. Samostani su uvijek bili škole molitve i rada, mjesta brige za nacionalno i kulturno blago, promicatelji obrazovanja, ekonomije, umjetnosti i raznih obrta. Prve škole za djevojke u Hrvatskoj povezane su s benediktinskim samostanima. Uspjele su zaštititi vrijednosti nacionalnog kulturnog blaga te im je povjereno i čuvanje značajnih izložbi otvorenih za javnost. S. Benedikta Halilović, predsjednica Federacije benediktinskih koludrica u Hrvatskoj, upozorila je na izazov s kojim se susreću: manjak zvanja i generacijski jaz. “Teško je privući mlađe ako je najmlađa koludrica između 45 i 50 godina starosti. Na nama je da formuliramo status i strukturu za sadašnje vrijeme i budućnost u kojoj ćemo imati više malih zajednica. Trebat će nastaviti dijalog s različitma od nas, ne smijemo se izolirati” rekla je s. Benedikta istaknuvši da su samostani uvijek imali jasan osjećaj za potrebe ljudi. Potvrdili su to i u Domovinskom ratu kad su pružile utočište izbjeglima i prognanima. “Potreba za duhovnošću, molitvom, radom i jednostavnošću velika je u sadašnjem vremenu, kao što je bila i koludricama prije. Stoga naši samostani ne trebaju biti samo mjesta gdje sestre žive zatvoreno, nego i mjesta gdje ljudi dolaze posegnuti za snagom za svoj svakodnevni život u nasljedovanju Isusa. Ne možemo i nećemo biti ista vrsta zajednica kao stoljećima prije. Izazov je na novi način zakoračiti u budućnost temeljeći ga na povijesti i iskustvu. Trebamo promišljati nove vizije, obvezati se spram njih i drugih” poručila je s. Benedikta na zadarskoj Konferenciji, istaknuvši da je pitanje sadašnjim zajednicama isto kao i benediktincima u 6. st. “Sv. Benedikt nije pokušao reformirati Rim nego je u okviru postojećeg počeo izgrađivati novo društvo. Odgovorni smo za liječenje društva, pomoć kroz liturgiju, molitveni život i domaćinstvo. Želimo biti svjedoci tog izliječenja i znakovi nade da se u svemu slavi Bog” zaključila je s. Benedikta Halilović.
U obraćanju opaticama svijeta o. Jozo Milanović, prior jedinog muškog benediktinskog samostana u Hrvatskoj između ostalog je rekao: “Na nekim poljima zamijećeno je određeno nesnalaženje nekih crkvenih ustanova i redovničkih zajednica: grade se sve veće samostanske zgrade, ali bez jasne vizije čemu će služiti; grade se novi samostani, iako su samostanske zajednice sve starije i malobrojnije. Znamo kako su monasi u 4. st. odgovorili na nedosljedan život mnogih kršćana: nastojali su dosljednijim životom, u skladu s evanđeljem, biti što jasniji znak koji će pokazivati da Bog mora biti u središtu našeg života. I u Hrvatskoj bi to trebala biti zadaća monaških i drugih redovničkih zajednica, ali i cijele Crkve. Veća sloboda koju je Crkva dobila traži i veću zrelost kršćana i veću odgovornost pred Bogom i ljudima”.
Ines Grbić