Što je zapravo obitelj i gdje je njezin temelj i snaga?
1. Jučer na Božić naše su oči bile upravljene prema malom Isusu u jaslama. Danas nas Crkva poziva pogledati na okružje malog djeteta Isusa, na obitelji u Nazaretu gdje je Isus „rastao i napredovao u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima“. Blagdan obitelji slavimo u „Godini obitelji“ koja će trajati do lipnja slijedeće godine i završiti međunarodnim susretom u Rimu. Ovaj nas blagdan podsjeća nas na to da Bog imao povjerenja u ljudsku obitelj kao osnovnu stanicu ljudskog života. Jučer smo promatrali Isusovo rođenje u štalici, a danas gledamo Isusovu majku Mariju s Josipom kako prate Isusa kad mu je bilo 12 godina u Hram na hodočašće. Kad bude imao 30 godina naći ćemo ga kod jedne obitelji, u gostima na svadbi u Kani Galilejskoj. Sve nam to pokazuje da Bog voli obitelji, na njih računa i smatra ih svojim prvi suradnicima u odgoju budućih naraštaja.
U svom pismu „Obiteljsko zajedništvo“ sveti Ivan Pavao II. kratko i sadržajno je napisao kako su u temelju Božjeg nauma o obitelji utkane dvije riječi: ljubav i život. A Drugi Vatikanski Sabor je s te dvije riječi definirao obitelj kao „intimnu zajednicu života i ljubavi“ (GS 48) što pokazuje višestruku zadaću obitelji. Ona je najprije pozvana „stvarati zajedništvo osoba“, te biti u službi života i ljubavi rađanjem i odgojem djece. Stoga se i veli da je obitelj „prva škola društvenih vrlina“. Tamo se, naime, njeguje poštovanje, ljubav, solidarnost, prijateljstvo i gostoljubivost. Današnje izvješće iz evanđelja sugerira nam aktualnu i zanimljivu temu odnosa između obitelji i Božjeg hrama. Nezamisliva je obitelj bez Boga i Crkve, jer obitelj sudjeluje aktivno u životu i poslanju Crkve i u službi je „izgradnje kraljevstva Božjega“. Kršćanski roditelji svoju djecu krštavaju, uče ih moliti i s njima skupa mole, posvećuju ih i prikazuju Bogu kao svoj najdragocjeniji dar. Poznato je da se u obitelji rađaju i heroji i kriminalci, i sveci i grješnici. Dakle, u rukama očeva i majki nalazi se sudbina i budućnost njihove djece, a time i društva. Ne kaže uzalud narodna poslovica: „Kakav otac, takav sin; kakva majka, takva kći“. Ne pada jabuka daleko od stabla.
2. Gdje je onda temelj i snaga obitelji? Nutarnje počelo, temelj i snaga obitelji kao zajednice osoba jest ljubav. O njoj je teološki i pjesnički pisao sveti Pavao kad veli da je ona „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo,.. sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi..“ (1 Kor 13, 4 -7). Prije šezdeset godina biskupi su na Drugom Vatikanskom Saboru osobitu pozornost posvetili „promicanje dostojanstva braka i obitelji“ (GS 46). Cijelo poglavlje predstavlja nauk gdje se obrazlaže da je obitelj „po božanskoj uredbi čvrsta ustanova koja zahtjeva vjernost i nerazdruživo jedinstvo“. A bračna ljubav supružnika uzdignuta je na razinu sakramenta koji im pomaže uspješno ispuniti zadaću oca i majke. Još za vrijeme radova Drugog Vatikanskog sabora papa Pavao VI. pošao je 1964. na hodočašće u Svetu Zemlju, te u Nazaretu istakao je tri stvari: Naglasio je da nas „Nazaret uči šutjeti“ i poželio neka u svima poraste cijena šutnje koja je potrebna našoj duši u okružju u kojem ima „previše buke i galame“. Istakao je zatim „domaći način života“ gdje se ostvaruje „zajedništvo ljubavi po kojoj obitelj sudjeluju u crkvenom i društvenom životu“. I treću stvar koju je Pavao VI. naglasio u Nazaretu jest činjenica kako u domu drvodjelca Josipa spoznajemo i „obvezu i otkupiteljski zakon ljudskog rada“. Okrijepljeni milošću sakramenta svete ženidbe obitelji su kadre „provoditi svet život, njegovati molitvu, rad i međusobnu ljubav, te napredovati u požrtvovnosti jedni za druge“ (GS 49).
A da se ove preporuke mogu ostvariti u životu pokazuje primjer bračnog para Marije (1884-965) i Alojzija (1880-1951) Beltrame Quattrocchi koje je sveti Ivan Pavao II. prije dvadeset godina (21. X. 2001.) uvrstio među blažene. Kad je Alojzije se diplomirao pravo u Rimu (1902.) upoznao je Mariju Corsini (doselila iz Firenze) te s njom sklopio kršćanski brak (1905.). Tijekom polugodišnjeg razdoblja zaruka izmijenili su 268 pisama, koja su sačuvana i pokazuju čistoću, plemenitost, ljubav i jasnoću načela i ideala na kojima će dvoje mladih supružnika izgrađivati bračni život punih 46 godina. Rodilo im se četvero djece: dva sina i dvije kćeri. Oba sina su odabrala duhovni stalež. Tarzicije je postao je svećenikom rimske biskupije, a njegov mlađi brat fra Pavo pošao je u redovničku zajednicu trapista. Kći Štefanija, koja je umrla prije nekoliko godina, bila je časna sestra benediktinka. Najmlađa kći Henrika skupa s dvojicom braće doživjeli su dirljivu ceremoniju proglašenja blaženim njihovih dragih roditelja Marije i Alojzija. Prvi put u povijesti Crkva uzdiže na čast oltara jedan bračni par.
3. Što je Kongregacija za proglašenje svetih i blaženih „otkrila u životu ovih supružnika“?! Njih dvoje živjeli su jednostavno i skromno. Za Alojzija vele kako je odvjetničku službu vršio ozbiljno i dostojanstveno, savjesno i odgovorno. Uz poslove svoga zvanja rado se uključivao u život župe putem različitih katoličkih organizacija i pokreta. Život je shvaćao kao poziv, obitelj kao domaću Crkvu, svoj posao kao zadatak i poslanje, a dnevni razgovor s Bogom (molitvu) kao prirodnu potrebu duše. Oboje su dnevno pohađali svetu Misu u bazilici sv. Marije Velike gdje je Alojzije svojoj ženi Mariji obećao vjernost i poštovanje. Često su se ispovijedali, te svakodnevno molili krunicu u obitelji. Supruga Marija nije bila najboljeg zdravlja. Kod četvrtog poroda iskrsnuli ozbiljni problemi. Liječnici su se bojali za njezin život i savjetovali joj prekid trudnoće. Marija je o tome popričala s mužom Alojzijem i donijela neopozivu odluku: spasiti život djeteta pod svaku cijenu. U osmom mjesecu trudnoće morala je na operaciju. Rodila je Henriku (1914. godine), koja je doživjela milost da Crkva njezinu mamu, dobru i hrabru ženu uzdigne na čast blaženih. Marija je doista bila Božje čeljade. Potpuno predana u ruke Božje vršila je službu supruge, majke, odgojiteljice, sestre i savjetnice. Zajedno su molili, voljeli se i poštivali. Svjesni Božje Providnosti i prijateljstva nisu se dali zbuniti teškoćama i životnim napastima.
Na upit kako su odgajali svoju djecu i u tome uspijevali Marija je jednostavno odgovorila: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. Eto, to je ono što smo im kušali dati i prenijeti“. Alojzije je nekoliko mjeseci prije smrti izjavio kako duguje svojoj ženi Mariji „neizmjernu zahvalnost za sve dobro duševno i materijalno koje mu je učinila“. Osjećajući pak kako se primiče konac života dodao je da ga „pomisao na rastanak od supruge Marije i voljene djece ispunja tugom“. No tješi ga nada kako će se „s njima opet naći u vječnoj slavi Oca nebeskoga..“ Marija je proživjela još 14 godina kao udovica. Njezina kćerka Enrika zabilježila kako se njihova majka osjećala nakon očeve smrti: Ovih dana obilazim prostorije u kojima sam vas rađala i odgajala.. Osjećam kako nas je Bog obasuo velikom ljubavlju. Kad se i ja uskoro preselim u Očev dom, Alojzije i ja blagoslivat ćemo vas s nebesa“.
4. Marija i Alojzije ostavili su divan primjer supružnika koji su ostvarili obiteljsko zvanje oca i majke. Crkva preko njih potiče današnje očeve i majke neka s radošću rađaju i odgajaju djecu koja će biti spremna služiti Bogu, Crkvi i narodu. Dobro je upamtiti Marijin odgovor na pitanje kako su odgajali svoju djecu i u tome uspijevali: „Nastojali smo sačuvati njihove svježe duše od utjecaja Zloga. Poticali smo neka se raduju životu, hrane Euharistijom, uživaju u ljepoti Božje prirode, sastaju se u zdravom društvu, vole svoju Domovinu i poznaju vjeru. Eto, to je ono što smo im kušali dati i prenijeti“.
Hvala vam, blaženi supružnici Marijo i Alojzije, na vašem uzornom životu i ovom jednostavnom životnom pravilu kojeg ste ostvarili u svojoj obitelji. Neka po primjeru i zagovoru ovog blaženog para i naše obitelji budu i ostanu vjerne u ljubavi, postojane u molitvi i gorljive u djelima dobrotvornosti. A svi članovi naših obitelji neka riječju i primjerom svjedoče svoju vjeru kako bi u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebo vječno spasenje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Mons. Želimir Puljić