Povodom spomena dviju mučeničkih pogibija svjedoka vjere u životu Zadarske Crkve u studenom, don Eugena Šutrina ubijenog 26. studenog 1945. g. u Privlaci, u 31. godini života i Ive Mašine, ubijenog u kaznionici Stara Gradiška 20. studenog 1961., u 34. godini života, zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za IKA-u govori o inicijativi za pokretanjem procesa njihove beatifikacije kao dio Dvanaestorice skupine svećenika Zadarske nadbiskupije mučenički ubijenih u Drugom svjetskom ratu i komunističkom sustavu.
„Za Ivu Mašinu sam čuo kad sam došao u Zadar, u Dubrovniku nikad nisam čuo za njega, premda je on bio u Dubrovniku. Mašina je bio u Dubrovniku, tamo je kod svoje tete počeo pohađati osmogodišnju školu. Tada su se obitelji pomagale, kako je Ivo bio iz brojne obitelji, otišao je kod nje, započeti školovanje. Uz Ivinu obitelj koja je bila kršćanska, vjernička, hrvatska obitelj, Mašina je u Dubrovniku otkrio i nešto što je povezano s djelovanjem katoličkih društava. Mašina se u Dubrovniku učlanio u Hrvatsko katoličko đačko društvo Domagoj. Domagoj je bio narodno društvo koje su vodili franjevci. Pretpostavljam da je i na tim susretima domagojevaca Ivo otkrivao nešto za čim je njegovo srce čeznulo. Obično ti sastanci budu povezani s čitanjem Svetog Pisma, s molitvom, raspravom, s planovima što treba činiti. U tom kontekstu, društva su blagoslov i pokušavam to poticati. Nikad nisam bio član nekog društva, ali vidim da je to jako potrebno i velika korist s crkvene, društvene i ljudske strane. Žene koje se udružuju, pomažu svećenicima u bolnicama. Sastaju se tjedno na molitvu, ali misle i na bolesnike. Blago župi u kojoj postoji društvo žena koje pomažu svećeniku, preporuče mu ljude koji žele svećenika. Ta društva imaju socijalnu, društvenu i vjerničku ulogu. Mislim da je Mašina u Dubrovniku otkrio blagodat toga naći se zajedno s kolegama; on je bio dijete tada, ali, naći se zajedno na nekom zajedničkom cilju. Djelovanje Božje milosti, utjecaj obitelji i toga društva djelovalo je na Ivu Mašinu u njegovim razmišljanjima. Kad čitamo dnevnik koji je Ivo pisao, on kao da je završio visoku teologiju. U naponu mladenačke snage, on razmišlja o nečemu što ga nadilazi i što mu daje smisao. On prima pričest kako bi ustrajao uz Isusov barjak. Ne mogu se dovoljno nadiviti tome mladiću, Ivi Mašini“ rekao je nadbiskup Puljić.
Želja je nadbiskupa Puljića da svećenici rodom iz Zadarske nadbiskupije, koji su dali žrtvu za narod i Crkvu u komunizmu, mučenički su posvjedočili vjeru u Krista i vjernost Crkvi, budu uzdignuti na čast oltara. „Da bi mogao započeti takav proces, mora se najprije dobiti pristanak Biskupske konferencije. Onda se taj pristanak šalje Kongregaciji, šalju se i životopisi kandidata. Onda Kongregacija daje dopuštenje da proces može početi. Mi smo sve te predradnje obavili. Sad treba na terenu istraživati, doći do svjedoka. Riječ je o 12 žrtava komunističkog režima, 11 svećenika i laika Ive Mašine. Čitajući o njima, bio sam u iskušenju koga staviti na čelo svih njih. Ipak sam stavio don Eugena Šutrina, koji je također mučenik, svećenik, mlad, ubijen je u Privlaci. Šutrina sam stavio na čelo te dvanaestorice mučenika iz Zadarske nadbiskupije. Ali, dvoumio sam između Šutrina i Ive Mašine. To su dva bisera. Šutrin nije bio toliko društveno angažiran. On je bio skromni, jednostavni svećenik, pobožan, odan Bogu i Crkvi. A Mašina je i napismeno ostavio dosta toga. On je napisao nekoliko dnevnika gdje se preko toga što je napisao, prepoznaje njegova duša. Njegova duša bistra, jasna, načelna. Ne znaš je li ljepši kao čovjek koji teži prema savršenstvu ili kao vjernik koji zna da je slab, pa moli u pričesti Isusa da mu pomogne da ostane vjeran. Mašina je zaista svjedok par excellence. Volio bih da čim prije započne proces njihovog proglašenja blaženima, iako je na neki način taj proces već počeo. Mislim da bi to mogao biti zanimljiv proces“ rekao je mons. Puljić.
Zadarski nadbiskup ističe da su Ivo Mašina, Ivan Merz i Miroslav Bulešić velikani vjere i svjedoci iz hrvatskog naroda s početka 20. st. Mladi su umrli, Bulešić i Mašina kao mučenici. Mašina je imao osam godina kad se rodio Bulešić. „Sva trojica su prvenstveno vjernici Euharistije. Dvojica laika, poput Merza i Mašine, smatraju euharistiju središtem njihovog života. Oni su spojili troplet koji sve nas spaja, to su obitelj, Crkva i narod. Tu je sva njihova snaga, mudrost i poruka i današnjim ljudima, da otkrivaju otajstvo Crkve – Božji dar kojeg nam je Bog darovao kad je poslao svoga Sina. Poticaj su i da obitelj potakne da bude ognjište života, mala Crkva. Zahvaljujući takvom ambijentu, ozračju obitelji, rasli su narod i ta trojica naših divnih velikana“ rekao je mons. Puljić.
Koliko je Mašina proživljavao patnju svoga naroda, pokazuje i njegov dnevnički zapis u kojem piše da Hrvatska živi svoj Veliki petak. „Koliko je želio da otajstvo Kristovog križa bude na kraju i uskrsnuće!? Mašina nije doživio uskrsnuće naše domovine, ali je doprinio da mi danas možemo živjeti u slobodnoj Hrvatskoj, da kao narod možemo razvijati svoju kulturu i biti slobodni. Ivo preko obitelji i preko naroda vidi da smo na putu, kao narod, raspeti Krist. Ne možemo se osloboditi Velikog petka. Veliki petak je sastavni dio našeg života. Ako ga otklanjamo, nećemo nikad naći smisao. Ali, ako ga prihvatimo, uživimo se u to otajstvo i otkrijemo bogatstvo Isusove patnje koja i nas spašava, kao Mašina ćemo reći da je Veliki petak naš spas“ poručio je mons. Puljić.
Uz tu trojicu muškaraca svetoga duha, ponos Crkve u Hrvatskoj je i djelovanje tri žene svetoga duha. To su tri heroine: Marija Kozulić, Marija Petković i Marica Stanković.
„Službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić iz Rijeke obilježila je svoje vrijeme karizmom, ljubavlju i zauzetošću za siromahe i prognane. To je divan lik i s pravom je zovu Riječkom majkom. Živjela je na početku 20. st., kad su živjeli i trolist Merz, Bulešić, Mašina. Bl. Marija Propetog Isusa Petković rodila se u Blatu. Blaženom ju je proglasio sv. Ivan Pavao II. kad je dolazio 2003. g. u Hrvatsku, prvog dana boravio je u Dubrovniku. Taj Veliki Papa je živio sa svecima. On je proglasio svetaca i blaženika kao svi Pape dosad zajedno, sveukupno približno 2000. Od toga su 3 / 4 mučenici, preko 80 %. Dakle, on je bio poklonik svetosti i poklonik promicanja svetih, novih svetaca. Kad je Papa odlučio ići u Hrvatsku, ja vjerujem da je on onda pitao, što ću donijeti Hrvatima? Ima li koji svetac, blaženik? To ja tako zamišljam. Netko mu je rekao: Ima neka, ali treba još čekati, 20, 30 godina, dok dođe na red. ‘Vucite naprijed. Odmah izvucite ovamo, koja ima čudo’. Imala je čudo. I to je bilo, odmah dajte, nećemo čekati red. I sv. Ivan Pavao II. donio je Hrvatskoj za svoj jubilarni 100. pohod na dar novu blaženicu, Mariju Propetog Petković. To je isto divna duša. A kako se divim njoj, tako se divim i dubrovačkom biskupu Josipu Marčeliću, rodom iz Preka. On je tada bio već 70-godišnjak, Marija je imala 10, 12 godina. Kako su oni izmjenjivali pisma!? Kako su to bila duhovna pisma!? Divim se Mariji koja je tako mlada već razmišljala o velikim stvarima. Nju su jako mučili jad i sirotinja svijeta. Njeni roditelji bili su jako bogati. Imali su puno radnika koji su radili na njihovom imanju. Ona je uzimala od svojih, nosila, pomagala drugima i brinula o njima. Nju je nosila ta čežnja, činiti dobro potrebnima i sirotinji. Gledam nju, ponesenu već od mladih dana tim idealima i gledam starca koji s njom razgovara, kao da su zajedno u školu išli. Ona u njemu gleda oca koji je tješi, potiče je, a on u njoj gleda već nešto veliko. I to je urodilo karizmom. Marija je bila toliko iznenađena da ne može ništa učiniti, zato biskupu Marčeliću piše u pismu: „Ja bih se najradije povukla u Split među klarise, pa tamo plakati zajedno sa sestrama nad jadom ovoga svijeta“. A biskup Marcelić, mudro starački, ali vrlo zahtjevno, kaže: „Kćeri moja, dok kuća gori, ne isplati se bježati. Treba gasiti, spasiti što se spasiti da“. Tada Marija odustaje i ne ide u Split. U to vrijeme Ančele, Službenice milosrđa koje su bile Talijanke, u Blatu, povlače se, odlaze natrag jer je rat završio. Treba pomoći. Kaže joj biskup: „Vrati se, angažiraj se“. I Marija se tada angažirala u školi, vrtiću i tome što su imale. Malo pomalo, nakon određenog broja godina, Marija odlučuje osnovati družbu. Biskup joj šalje uzorak kako se pravio Statut, ona njemu šalje odobrenje i počinje rad Kćeri milosrđa – zahvaljujući dalekovidnosti biskupa Marčelića i njegovoj sposobnosti s jednom malom djevojčicom razgovarati o ozbiljnim stvarima. Ja se ne mogu nadiviti tome! A isto tako, ne mogu se nadiviti i Mariji, koja je u biskupa Marčelića imala apsolutno povjerenje. I kad je osnovala Družbu, rekla je: „To nije moja Družba, to je on osnovao“.
Treća velika žena s početka 20. st. je Marica Stanković. Laikinja, Službenica Božja, ona je suradnica Ivana Merza. To je divna žena koju jako malo poznajemo. Bila je zauzeta na duhovnom planu odgoja djevojaka, karitativnom, osobito na intelektualnom planu buđenja narodne svijesti, osnivala je društva. Imala je sestrinstvo, sudjelovala je u križarskom bratstvu. Baš žena koja se posvetila općem dobru. Osnovala je djevojačko društvo, žensku udrugu, Suradnice Krista Kralja. Još i danas žive u Hrvatskoj, imaju zajedničku kuću u Zagrebu. Nema ih puno. To su laikinje koje žive u svijetu, rade u poduzeću, ali žive karizmu beženstva, molitve, okupljaju se i na taj način služe Crkvi i dobru“ rekao je mons. Puljić.
Svih tih šest svjedoka vjere nasljedovali su primjer hrabrih i nepokolebljivih kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća Crkve, među kojima je i sv. Krševan čiji blagdan Zadrani slave 24. studenoga. Ove godine nadbiskup Puljić osnovao je vjerničko Društvo sv. Krševana koje okuplja jezgru vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije.
„Govoreći o sv. Krševanu, često istaknem da je on bio prvi kateheta sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. On ju je upoznao s evanđeljem, kršćanstvom i bio razlog da je Stošija prihvatila kršćanstvo i postala kršćanka. I sv. Stošija je mučenički završila kao sv. Krševan. S te strane, Krševan predstavlja tipičan uzor kršćanina, mladića, vojnika, oduševljenog čovjeka za Božje stvari. Ono što je i Diognet rekao kad je opisivao kršćane, da se kršćani u ovom svijetu ne razlikuju puno od ostalih. Nije to sekta, da se odvajaju. Kršćani su u svijetu. Kad je govorio o Crkvi, i Drugi vatikanski koncil jedan dokument je naslovio ‘Crkva u suvremenom svijetu’. Dakle, Crkva je u svijetu. Ona je utjelovljena, poput Isusa koji je došao da se utjelovi. Tako je Krševan zaista utjelovljenje pravoga svjedoka. On je bio vojnik, podanik Dioklecijana. Bio je izvrstan vojnik, poslušan, odan, vjerujem da mu je i Dioklecijan mogao dati najljepše komplimente, zahvaliti i imati povjerenja u njega. Međutim, kad je Dioklecijan otkrio da je Krševan kršćanin, kad je odbio bacati tamjan pred poganske bogove, Krševan je rekao: „Ne, to nije moje božanstvo. Ja imam drugog Boga“. Tada je nastupilo njegovo hrabro svjedočenje. Životopisci kažu da mu je Dioklecijan nudio ne samo da dobije veći položaj u vojsci, nego da mu čak da i jednu pokrajinu. Da bude podložnik koji će tom saveznom državom upravljati. Sve to je Krševan odbio, otklonio. ‘Moj Krist je na prvom mjestu, ja njemu služim. Ja sam Njegov vitez. Ja sam vaš vojnik, ali sam Kristov vitez’. Zato često upotrebljavam riječ vitez, jer mi se čini da je to lijepa odlika. Danas nije popularna ta riječ, to je srednjovjekovni izraz, ali vitez ima odlike vjernosti, povjerenja, hrabrosti, borbe za, pogotovo kad se radi o crkvenim vitezovima, oni vole Crkvu. Oni su spremni za Crkvu umrijeti.
U kontekstu osnivanja Društva sv. Krševana, imao sam u vidu povijesni podatak da je on bio kateheta. A što je ljepše nego katehetama ponuditi jednog uzora. Predložio sam to katehetama koji djeluju u školama mojim mandatom, oni su vjeroučitelji, predstavnici institucije Crkve u školama. Vjeroučitelji se okupljaju redovito na svojim seminarima, ali da djeluje i skupina koja hoće biti poput sv. Krševana, u školi, obitelji, župi. Drago mi je da su se angažirali, napisan je Statut Društva“ rekao je mons. Puljić, podsjetivši da je prije Drugog svjetskog rata i komunističke zabrane bilo puno takvih društava po župama i biskupijama u Hrvatskoj. Postojala su društva i na nacionalnoj razini, kao što je bila Katolička akcija.
„Puno se može učiniti ako ljudi budu svjesni i ako smo mi koji vodimo Crkvu svjesni, da potičemo ljude, da se udružuju, povezuju. Društvo sv. Krševana je strukovno društvo. Struka, katehete, sv. Krševan je bio kateheta, on im je zaštitnik. Neka ih nadahnjuje, potiče, pomaže u ovom svijetu i vremenu koje nije nimalo lakše, nego dapače, možda čak i teže, ima drugih vrsta progona, pritisaka, omalovažavanja, tako da nije lako danas svjedočiti. Krševan je aktualan i izazovan. Zadarska nadbiskupija ima i sv. Zoila koji je jako slabo poznat, a divan je svećenik koji je sav bio u ljubavi za bližnjega, u pomaganju, caritasu. On je bio pastoralac, ali je živio za siromašne, za otpisane, kako papa Franjo govori, da se Crkva mora okrenuti prema njima. Drago mi je da sam i sv. Zoila ‘reklamirao’. Posvetio sam mu kapelu u crkvi bl. Alojzija Stepinca na Bilom Brigu u Zadru i proglasio ga zaštitnikom Caritasa. Ti sveci su živjeli u dalekom razdoblju, u 3., 4. st., ali oni su aktualni. Može se čovjek nadahnjivati na njima. Kao vjernici, ako im se molimo, ako ih zazivamo, mi ćemo osjetiti njihovu blizinu i pomoć. Toga ima sve manje, nažalost. Mi sve polažemo u naše zemaljske snage, što ja mogu vlastitim snagama postići, to je kraj. Ma ne. Može se puno više ako sklopiš ruke, ako se obraćaš nekome tko je bio kao i mi, prošao sve muke kao i mi, on će rado priskočiti u pomoć. Isus kaže: Tko kuca, otvorit će mu se. Tko traži, primit će“ potaknuo je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić