Blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice svečano je proslavljen u župi sv. Josipa na Plovaniji u Zadru u subotu 27. studenog u čijoj se župnoj crkvi nalaze kipovi sv. Katarine Laboure i Bezgrešne, a župljani svakog 27.-og u mjesecu u župnoj crkvi sv. Josipa mole posvetu Bezgrešnoj.
Večernje misno slavlje predvodio je dr. don Josip Mužić, pročelnik katedre za filozofiju na KBF-u u Splitu. Tragom navještaja Božje riječi o čudu u Kani Galilejskoj koje je Isus učinio na Marijin poticaj, don Josip je u propovijedi rekao kako „živimo u vremenu koje je skeptično i rezervirano prema čudima“.
„To je zahvatilo i neke teologe i svećenike, pa bi oni htjeli tumačiti Sveto Pismo drugačije, na način da ono što jasno stoji kao čudo u Svetom Pismu, oni to protumače kao neku sliku, alegoriju ili daju neko polu-znanstveno, pseudo-znanstveno tumačenje da se čudo zapravo nije dogodilo, nego da to treba shvatiti samo slikovito“ rekao je don Josip, upozorivši da na taj način „izbacujemo ono nadnaravno u Svetom Pismu“.
A „kruna čuda na kojem stoji naša vjera je Uskrsnuće Gospodinovo“, naša vjera počiva na najvećem čudu, uskrsnuću Isusa Krista, naglasio je don Josip. „Ako niječemo istjerivanje đavla – da su to bile psihičke bolesti; ako niječemo ozdravljenje bolesnih, govoreći da su to bila samo prividna ozdravljenja; ako niječemo pretvaranje vode u vino, zanijekat ćemo i uskrsnuće i reći da je to samo jedna lijepa, plemenita poruka i ništa drugo. Što onda ostane od naše vjere? Ništa. Ako Isus nije uskrsnuo, kaže apostol, naša vjera je uzaludna. U što mi onda vjerujemo? Ako nema pobjede nad smrti, ako nema dokaza da je Isus Bog koji je pobijedio smrt, dao nam otkupljenje i vječni život, čemu naša vjera“ upitao je propovjednik, istaknuvši da se onda „naša vjera svodi na propovijedanje dobrotoljublja, humanizma, filantropije. Postajemo produžena ruka građanskog društva, kao jedna nevladina udruga, kao neki produžetak civilne vlasti koja nam kapne nešto sredstava jer obavljamo društveno korisne stvari: pomažemo ovisnima, propovijedamo da se čini dobro, a ono što je važno jest da ne propovijedamo više Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga. Da više ne donosimo Evanđelje u punini, ne donosimo vjeru, nego donosimo nešto ovozemno, horizontalno, da se potpuno suobličujemo svijetu. Onda ovome svijetu donosimo bljutavu sol po kojoj svijet može samo gaziti“ poručio je don Josip, rekavši: „Zato danas neki napuštaju Crkvu – jer su razočarani s onim što propovijedamo, s vjerom koju donosimo. Razočarani su što vide mlakost, osrednjost, stalni kompromis, podilaženje onima koji imaju moć, vlast i kapital. To je kompromizam. Kakva je ta vjera? Kad gledamo samo nakon Drugog svjetskog rata kakva je bila vjera u našem narodu, u našim svećenicima, našim biskupima – to je bila herojska vjera! Svi su tada bili spremni ići u mučeništvo“ istaknuo je don Josip, prisjetivši se tadašnje generacije bogoslova. Jedan stariji svećenik, don Špiro Vuković tada je rekao: „Blago nama jer možemo u cipelama ući u nebo“.
„Dakle, on je bio spreman tada s 18, 20 godina, položiti život za Krista. A zašto smo mi danas spremni“ upitao je don Josip, poručivši: „Moramo čuvati vjeru i za nju se boriti“.
U svjetlu navještaja Prvog čitanja, kad su suočeni Žena i zmaj, don Josip je rekao da je zmaj uvijek bio simbol zla. Poganstvo pak naučava da su dobro i zlo pomiješani u čovjeku i božanstvima. „Krist je donio razdjeljenje i rekao: ovo je dobro, ovo je zlo. Ako smo mi slabi, obilježeni posljedicama Istočnog grijeha, to ne znači da se ne zna gdje je dobro, a gdje zlo. Mi smo dužni boriti se protiv zla i napredovati u dobru. Zato je naš život na zemlji stalno vojevanje, stalna borba“ rekao je don Josip, upozorivši da, ako se prestanemo boriti, postajemo dio ovoga svijeta. „Onda Krist od nas nema koristi, nemaju od nas koristi duše koje traže istinu i Boga. I odgovarat ćemo za propuštene prilike, za nepotrošene talente, odgovarat ćemo za to što nismo prenijeli vjeru i odgajali za vjeru“ rekao je don Josip, podsjetivši da se sv. Juraj borio protiv zmaja, boreći se tako protiv poganstva. „Poganstvo je zmajevima prinosilo krvave žrtve, ljudske žrtve, i to je ono što je kršćanstvo iskorijenilo – ne samo molitvom i pokorom, nego i konkretnom borbom, korištenjem oružja“ rekao je don Josip.
„Mi smo danas došli u situaciju da se ne može prihvatiti da kršćanin mora biti ratnik, bojovnik. Nego ispada da kršćanin mora biti neki mlakonja koji stalno klima glavom i prihvaća sve što se od njega traži. To je nespojivo s onim što donosi Krist. On kaže, došao sam da donesem razdjeljenje. Donosimo li mi razdjeljenje? Kad gledamo kako se ophodimo prema vjeri za koju su naši stari krvarili, polagali živote, imamo cijelu povijest popločanu mučenicima – kako se mi prema tome ophodimo? Kao da je nešto usputno, kao da je nešto s čime se uvijek može trgovati, što je stalno na rasprodaji“ upozorio je don Josip.
„Ako se mi sramimo Krista, onda nas Krist neće prepoznati svojima pred svojim Ocem, kad dođemo na Posljednji sud. Posljednji sud čeka svakog od nas nakon smrti kao i sveopći sud na koncu svijeta. Od toga ne možemo pobjeći. Moramo sebi postaviti pitanje: prihvaćam li ja Sveto Pismo i svoju vjeru cjelovito, potpuno, da vjerujem u sve što je objavljeno. Ako to prihvaćaš, onda ćeš od nositelja ovosvjetovnog razmišljanja dobiti etiketu da si integralist. Integrale znači cjelovit, a to je nešto što se danas shvaća negativno. Bit ćeš omražen, možda i progonjen zbog toga. To je već prvo gdje se moramo konfrontirati. Ako želimo sačuvati temelje naše vjere, onda smo fundamentalisti. Fundamento znači temelj. Ako želimo ići do kraja, onda smo radikali, korjeniti. Prema tome, svijet se osigurao da nas razvodni, da nas utopi u svjetovnom načinu razmišljanja gdje nam je unaprijed prišio razne etikete“ rekao je don Josip, naglasivši da je rezultat toga ozračje relativizma: „Sve je relativno. Nema istine za koju sam ja spreman položiti život. U vjeri. Nema istine za koju sam se spreman izložiti“ poručio je propovjednik.
Don Josip je rekao da su u mnogim situacijama vjernici i svećenici postali mlaki. „Mi smo jedno tijelo. Bolest na jednom dijelu tijela prenosi se i na druge udove. Zato, ako želim ozdravljenje, trebamo krenuti od sebe, svoje obitelji i bližnjih, tu staviti Krista na prvo mjesto. Odatle ćemo živjeti kao od oaza, obitelji će postati kućne Crkve, živjet ćemo Evanđelje dalje. Tu nas nitko ne može pokolebati. Možemo imati i teologe koji krivo naučavaju, svećenike koji svakako žive, možemo imati vjernike koji nas sablažnjavaju jer žive dvostrukim životom – ali ako ti znaš da je Krist jedini Bog, da se jedino po njemu može spasiti, onda ćeš se držati Njega i tu nema više nikakvog kompromisa. Ne zanima te kako drugi žive i što drugi misle. Nego po Evanđelju i Katekizmu prepoznaješ da je netko u krivu“ rekao je don Josip.
Propovjednik je istaknuo da su hrvatski narod kroz povijest očuvali vjera i pobožnost prema Majci Božjoj koja je „na temelju vjere običnog puka i svećenika stalno činila čuda“.
Istražujući, don Josip je uvidio kako je nakon rata u krajevima gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i u BiH „bilo više od deset ukazanja Majke Božje koja su bila progonjena od tadašnje vlasti, a ljudi su završavali na robijama i robijali zbog toga. To se nije smjelo istraživati jer se to smatralo neprijateljskim djelovanjem. Je li moguće da su ljudi tada, posebno djeca, bili spremni riskirati život i materijalnu sigurnost svoje obitelji, da im se sve oduzme? Je li moguće da su bili spremni riskirati zatvore i živote“ upitao je don Josip, rekavši da je i to primjer kako „onda kad nam je bilo najteže, Gospa nam je bila najbliža. Zato se ne trebamo nikad pokolebati. Ako se držimo Krista i njegove Majke, onda ćemo i u najtežim okolnostima, u najtežim vremenima, imati i najveće milosti koje će nas činiti sposobnima da se nosimo s tim izazovima i iskušenjima, da iz njih izađemo kao pobjednici. Ako se nekad ta pobjeda ne vidi odmah, vidjet će se kasnije. Vukovar je izgledao kao naš poraz. No, preko Vukovara mi smo došli do Oluje. I baš na Gospin blagdan, 5. kolovoza, ostvarili smo oslobođenje od okupacije, od neprijatelja i dobili smo slobodu“ poručio je don Josip, rekavši da se naše vojevanje treba nastaviti, kako bismo „pobjeđivali zlo koje se ne zaustavlja, koje nadire preko zakona, medija, politike i koje potkopava temelje naše vjere, obitelji i naroda“.
„Ne smijemo se uljuljati u ono što su postigli naši branitelji i naši stari kroz povijest. Moramo biti svjesni da smo sada mi na prvim crtama bojišnice, da se moramo boriti za svoju vjeru, ako je želimo sačuvati i prenijeti svojoj djeci. Neka nam u tome bude zagovornica i pomoć Majka Božja“ poručio je don Josip Mužić.
Na kraju mise, don Martin Jadreško, župnik Plovanije, predmolio je sa župljanima molitvu posvete Bezgrešnoj, da nas okrijepi majčinskom zaštitom. U župi se molila Devetnica Gospi od Čudotvorne medaljice. Mnogi su ovih godina u župi dobili milosti moleći se Bezgrešnoj. Zbog događaja u društvu i svijetu, don Martin je na kraju ovogodišnje Devetnice posvetio zadarsku župu sv. Josipa Bezgrešnom srcu Marijinom.
Ines Grbić
