1. Ređenje nas uvijek uvodi u otajstvo Božjeg plana s ljudima i podsjeća na Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego sam ja vas sebi izabrao i odredio da idete i rod donosite“. Zato se Crkva u posvetnoj molitvi obraća Bogu „djelitelju redova i rasporeditelju službi“ neka milostivo pogleda na ove svoje sluge i neka ih „darom svoje milosti ojača za vjerno vršenje službe“. Ova divna molitva koja pokazuje da je njegova milost što smo postali „rod odabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja“ (1 Pet 2, 9). Njegova je milost što su Mario, Frane i Mate izrekli maloprije svjesno i slobodno svoj: Evo me! Molitva Crkve pokazuje kako Bog poziva i bira, a čovjek odgovara. Stoga je duhovno zvanje „dar i otajstvo vjere“, a u njegovu „rađanju i hodu“ uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika. Drago mi je što u ovoj prigodi mogu pozdraviti njihove roditelje, braću i sestre i ostalu rodbinu i prijatelje. Pozdravljam svećenike u koncelebraciji, posebice župnike župa iz kojih dolaze današnji ređenici, pjevače katedralnog zbora s dirigentom i orguljašem, časne sestre, bogoslove i sjemeništarce, kao i sve vas braćo i sestre koji ste se okupili na ovom slavlju.
Prisustvujemo, dakle, sakramentu đakonskog ređenja, a sakramente obično dijelimo u tri skupine: Oni koji nas uvode u puninu života s Kristom (krštenje, euharistija i potvrda), one koji nas ozdravljaju (pomirenje i bolesničko pomazanje), te sakramenti koji su u službi kršćanske zajednice (ženidba i sveti Red). Svim sakramentima je zajedničko da ih je ustanovio sam Gospodin Isus i da im je dao spasenjski sadržaj. Riječ „sakrament znači sveta tajna, otajstvo“. Mi u komunikaciji s drugima imamo prepoznatljive znakove, ali i neizrečene tajne koje nam je Gospodin darovao u svetim sakramentima, a u njima prepoznajemo njegovu „otajstvenu i čudesnu prisutnost spasenja“.
2. U Crkvi od njezina početka postoji posebna služba „ministerijalnog svećeništva“ koja se povjerava onima koji služe zajednici kao njezini predvodnici i učitelji. Đakonat koji ću danas podijeliti bogoslovima Mariju, Frani i Mati prvi je stupanj sakramenta svetoga Reda. A očituje se „u službi riječi i služenju kod oltara“, kao i u „služenju bližnjima u potrebi“. A da bi to mogli slobodno i nepodijeljena srca činiti, oni će danas javno odabrati stalež beženstva (celibata) radi nebeskog kraljevstva. Uz to će obećati da će čuvati i razvijati duh molitve, obdržavati bogoslužje časova, te moliti za Crkvu i čitav svijet. Crkva nije ni samoupravna zajednica, a niti demokratsko društvo, nego zajednica vjernih Isusovih učenika s hijerarhijskim ustrojem proglašenim na Gori blaženstava. Đakoni će, stoga, staviti svoje u moje ruke i prihvatiti takvo uređenje, te bez uvjeta obećati poštovanje i poslušnost. Ne samo meni, nego i mojim nasljednicima. Ne samo za jedan dan, jednu godinu ili određeno vrijeme, nego u poslušnosti i celibatu do konca života. Otajstvo je to veliko, rekao bi sv. Pavao.
Uz navještaj Riječi i službu oko oltara u staležu celibata đakoni su osobito pozvani vršiti „službu ljubavi“, poput Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi. Evanđelist Ivan to opisuje kad u izvješću o blagovanju Pashe dodaje kako „Isus ustaje, odlaže haljinu, uzima vodu, učenicima pere noge i otire ubrusom kojim je bio opasan“ (Iv 13, 4-5). Činom pranja nogu Isus je izrazio smisao svog poslanja, a služenje drugima učinio temeljnim zakonom u Crkvi.
3. No, dok razmišljamo o služenju valja istaknuti da služenje braći kao blagoslovljeno djelo, nije prva i najvažnija stvar pastoralnog rada. Prva i najvažnija stvar jest služenje Bogu, jer, Isus je iznad svega sluga Jahvin, a onda sluga ljudi. On je to svojim roditeljima objasnio kad su ga žalosni tražili: „Zar niste znali da mi je boraviti u kući Oca mojega“ (Lk 2,49). Zato kad klerik, svećenik ili đakon, zanemari ono što se od njega s pravom očekuje i što on jedini može uraditi, ne služi se braći. Uslijed utjecaja sekularizma i aktivizma postoji ozbiljna opasnost da se zanemari duhovnost i molitva. Stoga Crkva kao dobra majka i učiteljica obvezuje i potiče ređenike neka „tumače crkveni nauk, te pobožno i vjerno slave Kristova otajstva“ u znaku onog poznatog tropleta koji ćemo doskora čuti: „vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, i sam vrši ono što druge poučavaš“.
Okupljeni danas u našoj prvostolnici u Zadru molit ćemo usrdno i žarko našu Gospu od Zdravlja, koja se osobito časti u našem Gradu, da svećenici i redovnici ove nadbiskupije budu vjerni i odani službenici njezinoga Sina. Osobito ćemo joj preporučiti neka današnje ređenike obdari darovima poniznosti, postojanosti i pouzdanja u Boga, kako bi svaki od njih poput Marije stalno ponavljao, evo službenika Gospodnjeg. Nisam dostojan, ali neka mi bude po tvojoj volji. Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša! Neka postojanim duhom trajno daju do znanja svakomu da neće biti dvorjani koji se dodvorava ljudima ovoga svijeta, a niti trstike koju razni vjetrovi ljuljaju kamo hoće. Svečanim činom ređenja i svojim obećanjima oni žele poput Ivana Krstitelja biti proročki navjestitelji Božje pravde i kraljevstva njegova. Stoga im želimo i molitvom podupiremo neka svojim pouzdanjem u Boga, poput Abrahama, stupaju sigurni da ih on, koji ih je pozvao od utrobe majke njihove, neće ostaviti. Stoga, neka s blaženim Alojzijem Stepincem stalno ponavljaju: U Tebe sam se Gospodine pouzdao!
4. Sudjelujmo, dakle, sabrano i radosno, s molitvom i pjesmom u ovom svetom obredu otajstva đakonskog ređenja. Ovo ređenje u prvom redu dar je ređenicima. Ali, ono je i dar Nadbiskupiji, Crkvi i narodu. Zbog toga ćemo moliti neka u njima obiluje svaka vrsta krjeposti i neporočno obdržavanje duhovne stege sa svjedočanstvom dobre savjesti. Posebice ćemo moliti neka ovo bude dar njihove ljubavi bez koristoljublja, darivanje bez pridržaja i dar služenje bez uvjetovanja. Neka „hitajući ususret Gospodinu jednog dana čuju njegov poziv: „Slugo, valjani i vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga“. Neka ustraje nepokolebivo uz Krista Gospodina koji neka do kraja izvede ono što je započeo na njihovom krštenju u župama: Sv. Ivana Krstitelja na Torovima, sv. Roka u Bibinju i u župi Gospe od Ružarija u Briševu. Tako neka bude, amen!
✠ Želimir Puljić, zadarski nadbiskup
Katedrala, 20. studenog 2021.