Blagdan Čudo Svetoga Križa svečano je proslavljen u petak 23. srpnja u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu. Svečano večernje misno slavlje predvodio je don Marko Dokoza, župnik župe Uznesenja BDM u Ugljanu i župe sv. Lovre u Lukoranu.
Među četvoricom suslavitelja bio je don Dario Tičić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM, rodom Pažanin koji je prije dvadeset godina i potaknuo oživljavanje pobožnosti u javnom čašćenju Svetoga Križa koji je prokrvario u 15. st.
Blagdan Čudo Svetoga Križa je spomen na povijesni događaj od 23. srpnja 1413. g., kada je pred jednom vjernicom prokrvario korpus križa u dominikanskoj crkvi Sv. Antuna opata u Starom gradu Pagu.
Paški dominikanci tu su krv bili skupili u pliticu koja se sada kao relikvija nalazi u crkvi Sv. Tome od Frara u Veneciji, gdje su je paški dominikanci ponijeli kada su otišli iz Paga 1807. g., jer je tada za Napoleonovih osvajanja prestao postojati paški dominikanski samostan.
Predvođeni tim čudotvornim Križem na kojem se i sada, više od šest stoljeća poslije, vidi udubina u drvenom korpusu Isusa od prodora krvi za koju su svjedoci bili rekli da je „krv tekla kao iz živoga čovjeka“, Pažani su došli iz Starog grada u novi grad Pag čija je gradnja počela 1443. g., a prvi stan u novom gradu Pagu potječe iz 1478. g.
Nakon što je bio na pokrajnjem oltaru u paškoj župnoj crkvi, paški župnik i dekan don Božo Barišić postavio je taj čudotvorni Križ na sredinu ispred glavnog oltara u paškoj zbornoj crkvi gdje se nalazi od cijele prošle godine, kako bi svi koji dođu u crkvu pogled usmjerili prema tom Križu i pomolili se pred njim koji je dragocjena relikvija iz 15. st.
Don Marko je u propovijedi istaknuo da je križ znak Božje ljubavi i poticaj da se ne bojimo nevolja, da ne živimo u strahu, jer križ je sredstvo posvećenja i spasenja. Upitavši zašto Bog čini čuda, čemu to služi, don Marko je istaknuo: „Čuda su potvrda naše vjere, čudo služi kao ohrabrenje. Čuda nisu primarni sadržaj naše vjere. Primarni sadržaj naše vjere je da je Bog tako ljubio svijet da je predao svoga Sina Jedinorođenca, Isusa Krista, da za nas umre, da mi možemo biti spašeni. To prvenstveno vjerujemo. A čuda, kao što je Čudo Svetoga Križa koje slavimo, pomažu nam da ostanemo ustrajni u vjeri“ poručio je don Marko.
Naša je vjera u izazovima i nevoljama života često izazvana, na kušnji. „Onda nam Bog šalje znakove, da bi nas ohrabrio u vjeri i potaknuo da idemo dalje, da idemo naprijed, prema Njemu. Problem je ako nam se dogodi ono što se dogodilo Izraelcima, a to je da ne osjećamo zahvalnost, unatoč čudima koje Bog izvodi svakodnevno u našem životu, kao što je to činio u životu Izraelaca i njihovom hodu kroz pustinju“ upozorio je propovjednik, potaknuvši da budemo „zahvalni Bogu za ono što čini u našem životu, od prvoga udaha u danu, do posljednjeg izdaha prije spavanja“.
„Bog neprestano čini čuda u našem životu i trebamo mu biti zahvalni. Kad čovjek nije zahvalan Bogu, postoji opasnost da se i nama dogodi što se dogodilo Izraelcima – da Bog dopusti da ih jedno zlo potakne na obraćenje. Vjerujem da su vrijeme i okolnosti u kojima mi živimo isto zlo koje je Bog dopustio, ali da bi nas pozvao na obraćenje. To nama nije na tugu ni na žalost, na obeshrabrenje, nego baš suprotno. To nam je ohrabrenje jer to je znak da Bog ne odustaje od čovjeka, nego da se stalno zauzima za njega i da ga raznim znakovima i čudesima želi ponovno vratiti sebi, želi ga vratiti na pravi put. Bog želi čovjeka vratiti pred tu istinu i suočiti s istinom da je Bog tako ljubio svijet da je predao svoga Sina“ ohrabrio je don Marko.
„Križ kao znak i čudo Svetoga Križa su izabrano Božje sredstvo za naše spasenje. Zato je križ postao znak ljubavi i znak sigurnosti, u ovim nesigurnim vremenima, znak spasenja u nedaćama i nevoljama, kao što je bila zmija u pustinji za Izraelce . Tako je za nas križ postao znak spasenja. Dok je naš pogled usmjeren na križ, mi se ne bojimo, jer nas križ podsjeća koji je pravi smisao našeg života. Unatoč bolima, bolestima i samoći koju možda proživljavamo, križ je znak koji nas podsjeća na smisao našeg života“ istaknuo je don Marko, potaknuvši da vjeru ne gradimo na čudima, nego da čuda promatramo kao ohrabrenje. „Temeljni sadržaj naše vjere je – Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina da se svijet spasi“ poručio je don Marko Dokoza.
Na kraju mise, don Marko je puku koji je za to vrijeme klečao na koljenima, udijelio svečani blagoslov s čudotvornim Križem. Nakon mise puk je počastio križ izručujući pred njim svoje prošnje i potrebe.
Don Dario Tičić godinama je predvodio misno slavlje na blagdan Čuda Svetoga Križa, a tu ljubav želi podijeliti i s braćom svećenicima, osobito s onima s kojima je bio povezan kroz službu, kao što je don Marko bio župni vikar na Belafuži gdje je don Dario župnik.
Don Dario napušta službu župnika na Belafuži nakon sedam godina i odlazi za župnika u Biograd na moru. Stoga je i nakanu toga misnog slavlja, između ostaloga, prikazao za prijelaz u tu novu župnu sredinu koja ga podsjeća na njegov rodni Pag, rekao je don Dario. Paške vjernike podsjetio je i da je don Ivan Zorica, rodom Biograđanin, bio župnik u Pagu 1962.-1963. godine.
„Tijekom svoje višestoljetne povijesti, grad Pag kroz vrijeme i prostor čuva i posjeduje tri svetinje, plodove vjere i kulture. To su čudotvorni Sveti Križ, Sveti Trn iz Isusove trnove krune kojega čuvaju paše benediktinke u samostanu Navještenja BDM u Pagu i Majka Božja od Staroga Grada koja se osobito štuje od Velike do Male Gospe, a stari Pažani častili su je još dok su živjeli u Starom Gradu. To je obilježilo svjetovnu i crkvenu povijest Paga i Pag se time ponosi. O njima su za svojih pohoda Pagu tijekom povijesti govorili svi papinski vizitatori i biskupi“ rekao je don Dario, istaknuvši da nas te tri pobožnosti koje Pažani štuju „kroz ovo vremenito, materijalno, povezuju s onostranošću, s onim što ne vidimo, sa stvarnostima kojima se nadamo, a to je naš nebeski Otac, nebeska Majka i božanski sin Isus Krist koji i po otajstvu svoje Svete Muke ulazi u naš život. Isus Krist daje nam mir i njegov čudotvorni križ“ poručio je don Dario.
Tičić je podsjetio kako se Čudo Svetoga Križa u Pagu u prošlosti više častilo, u prošlosti se taj spomen slavio na blagdan Uzvišenja Svetoga križa, 14. rujna. Komunizam je doprinio da je ta pobožnost bila pala u zaborav.
„Prije dvadesetak godina, najprije smo počeli paliti lumin na oltaru u paškoj zbornoj crkvi gdje se časti Sveti Križ. Kao domaći sin i ljubitelj crkvene, nacionalne i lokalne povijesti, poticao sam da se to javno čašćenje proširi i proslavi na veliki i dostojanstveni način“ rekao je don Dario.
Tako je 2013. g. bila proslava 600 godina Čuda Svetoga križa, za vrijeme paškog župnika don Zdenka Milića. Tada je zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio svečano misno slavlje i procesiju s čudotvornim Križem oko grada Paga, dan prije blagdana održana je Svečana akademija.
„To nam je bio poticaj da i dalje štujemo i slavimo Sveti Križ i da svake godine obnavljamo tu svetu uspomenu. Osobito u današnjim vremenima, križ je na poseban način znak ohrabrenja i nade. Kad god su bile teškoće, bolesti, nevolje, uvijek smo sa znakom svetoga križa išli naprijed. Tako smatramo da i štovanjem čudotvornog Križa iskazujemo posebnu počast i izražavamo svoju ljubav prema Gospodinu, ali želimo da nam na taj način to bude i poticaj da postanemo Isusu slični. Da se i sami žrtvujemo u ljubavi, da i sami postanemo darovi jedni za druge i da nosimo jedni druge – kao što je Isus nas nosio svojim probodenim rukama na svom križu, sve nas u svom srcu, tako da i mi nosimo jedni druge. To je najveća poruka proslave Čuda Svetoga Križa“ istaknuo je don Dario, opisavši i povijesne okolnosti događaja krvarenja križa u 15. st.
„U kronikama i statutima Zbornog paškog kaptola zapisano je da je taj Križ prokrvario u suton, predvečer dana 23. srpnja 1413. g. Onda u pozvali župnika i još neke uglednike iz gradskoga vijeća koji su se u to osvjedočili vlastitim očima. Žena koja je vidjela da je križ prokrvario morala je o tome dati iskaz pod zakletvom. Učinjena je temeljita istraga. Crkva je dala svoj pravorijek. Sveta Stolica je dozvolila da paški Kaptol može slaviti službu Svetoga Križa. Kao što se slavi Sveti Trn 4. svibnja, tako Pag štuje Sveti Križ 23. srpnja“ rekao je don Dario.
Dominikanci u Pagu bili su višestoljetni čuvari toga čudotvornog Svetog Križa koji se nalazio u samostanskoj crkvi dominikanaca u Starom Gradu i u novom gradu Pagu. „Dominikanci su taj čudotvorni Križ prenijeli iz Staroga grada u svoju novu crkvu i novi samostan u novi grad Pag. Do 1806. g. čudotvorni Križ bio je u dominikanskom samostanu, kada je Napoleon zauzeo samostan. Tada je bila borba između francuske vlade i crkvene uprave da se crkva skroz zatvori. Dominikanska crkva je zatvorena 1811. g. Pažani su te 1811. g. uzeli oltar i čudotvorni Križ iz dominikanske crkve te su ih prenijeli u pašku zbornu crkvu. Tako je Križ sačuvan s originalnim oltarom u paškoj zbornoj crkvi do danas, uz oltar Gospe od Ružarija. Taj Križ nosi se u procesiji na Veliki petak oko grada Paga“ pojasnio je don Dario.
Prijenos prokrvavljenog Križa iz stare crkve u zbornu crkvu bio je u vrijeme političkih previranja kada je Napoleon želio svu crkvenu imovinu učiniti državnom i oplijeniti Crkvu. Dominikanska crkva u Pagu sačuvana je do danas u svojim konturama, a na mjestu nekadašnje zgrade samostana sada su stambene zgrade.
Veliki promicatelj pobožnosti prema Svetom Križu bio je paški sin don Blaž Karavanić (1872.-1954.) koji je sudjelovao u velikoj proslavi 500 godina Čuda Svetoga Križa 1913. godine.
„Taj dan ujutro bila se sručila velika nevera, oluja, kiša, u Pagu bismo rekli, subisanje – to je paški izraz za nevrijeme, od talijanske riječi subiso, što znači ponor. Popodne kad je trebala biti procesija s čudotvornim Križem, granulo je sunce. Tada su svećenici koji su bili rođaci, don Nikola Valentić i don Ivan Valentić, bili su i župnici u Pagu, uzeli taj Križ i ponijeli su Križ oko cijeloga Grada Paga. Pažani koji su živjeli u Americi donirali su sredstva za uređenje crkve i organiziranje te velike proslave. U to doba don Blaž Karavanić bio je župnik u Privlaci. On je s brodićem došao u paško mjesto Povljana i odatle je pješice išao u Pag, tako je to nekada bilo, na proslavu 500. godišnjice Čuda Svetoga Križa“ pripovjedio je don Dario.
Tičić je podsjetio i da Crkva 23. srpnja slavi blagdan sv. Brigite Švedske koja je bila osobita mističarka Muke Isusove. „U Pagu se povezuje njena mistična pobožnost prema Presvetom Križu i Čudo Svetoga Križa. Sv. Brigita Švedska koja je imala mistična viđenja Isusove muke izrazila je kroz svoje spise što je Isus proživljavao prije svoje smrti. Strašnu muku, mučenje, udaranje, bičevanje. Ali, nakon svega toga, najviše nas tješi to da je Isus slavno uskrsnuo. To je naša nada. Zato i taj Čudotvorni Križ ima smisla, zato i štovanje Svete Krune ima smisla, zato naš kršćanski život sa svom patnjom i radošću, ima smisla“ poručio je don Dario.
Na činjenicu da se spomen križa uglavnom povezuje s korizmenim vremenom u crkvenoj godini, a u paškom slučaju Providnost vjernicima usred ljetnih vrućina pogled opet usmjerava prema križu, don Dario je rekao: „Zato što nas Bog svaki put želi podsjetiti da njegova ljubav nema vremena ni granica. Nego da se uvijek i u svakom trenutku sjetimo kako je Isus podnio za nas svoju muku i smrt. Nema godišnjeg odmora za podsjetiti na Božju ljubav. Bog nikad nema godišnji da bi nas podsjetio na svoju vlastitu ljubav prema nama ljudima“ poručio je paški sin i promicatelj paških svetinja, don Dario Tičić.
Ines Grbić