„Papa Bergoglio osam godina poslije – između radikalnih reformi, odobravanja i osporavanja“ naziv je izlaganja kojega je zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao na ljetnom susretu moralnih teologa čija je tema ‘Doprinos pape Franje razvoju moralne teologije’, u utorak 13. srpnja u franjevačkom samostanu sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću.
Mons. Puljić u izlaganju je koncizno naveo u kojim se postupanjima i procesima pape Franje očituje provođenje reformi u Katoličkoj Crkvi koje je Papa počeo ostvarivati.
U osam godina otkad je 13. ožujka 2013. g. izabran za papu, može se nazrijeti određena bilanca pontifikata pape Franje koji je obilježen „velikim događajima i velikim svjetskim krizama, od ekonomske do zdravstvene. Uz popularnost, kao i određena osporavanja i kritike unutar Katoličke Crkve, primjećuje se i njegova popularnost i među nevjernicima i sljedbenicima drugih religija, kao i primjeren respekt među svjetskim moćnicima, osobito zbog tema koje su vrlo aktualne, poput okoliša, enciklike Fratelli tutti“ rekao je mons. Puljić.
Izbor Bergoglia za Papu i odabir imena Franjo „donio je određene novosti koje su bile popraćene iznenađenjima, kritikama i izrazima oduševljenja“ rekao je nadbiskup, istaknuvši dva od mnogih velikih izazova s kojima se suočio papa Franjo. Jedan je izazov s moralnim dimenzijama, zbog čega je Papa 2018. g. u Vatikanu organizirao susret predsjednika biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta, a 2019. g. pojavio se izazov s financijskim problemima.
„Susret s predsjednicima BK svijeta u Vatikanu od 21. do 24. veljače 2018. g. urodio je naknadnim izmjenama kaznenog poglavlja u Zakoniku kanonskog prava. Slučaj nekretnina u Londonu (kardinal Becciu, 2019.) sastavni je dio procesa reforme Vatikanske kurije koju je najavio kod prvog susreta s kardinalima 2013. g. te je reformu počeo provoditi već sljedeće godine, kao i reformu Vatikanske banke (IOR). U kontekstu Papine reforme, 2020. g. Kongregacija za kler objavila je dokument „Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve“ a Papino vijeće za promicanje nove evangelizacije objavilo je 2020. g. „Direktorij za katehezu“ u kojem su obrađena bioetička pitanja (br. 373-378) kroz četiri ključna pojma: Bog je prvi i posljednji izvor života; Osoba je jedinstvo tijela i duha; Znanost je u službi osobe te Život treba biti prihvaćen u svakom stanju jer je otkupljen vazmenim otajstvom Isusa Krista.
To je treći po redu Direktorij, nakon Direktorija kojeg je 1971. g. objavio papa Pavao VI. i 1997. g. papa Ivan Pavao II. U tijeku je prijevod na hrvatski, a u rujnu će Teološko – katehetski odjel na Sveučilištu u Zadru imati simpozij o tom Direktoriju, najavio je mons. Puljić.
„Održavanjem dviju sinoda o obitelji s pobudnicom “Amoris Laetitia”, osobna nazočnost Pape na simpoziju u Napulju 2019. g. s izlaganjem „Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana”, „Preobrazba župe“ i novi „Direktorij za katehezu“ daju naslutiti određene pravce i pomake u reformi pristupa studiju morala, pastorala i studiju teologije uopće“ rekao je mons. Puljić. Papinu otvorenost ilustrirao je primjerom kako je, kada je dekan isusovačkog fakulteta najavio papi Franji održavanje simpozija u Napulju 2019. g., Papa odmah rekao: ‘Dolazim. Ali, ne dolazim samo biti, nazočiti, nego i održati predavanje. Papi je bilo interesantno Sredozemlje i reforma teologije“ rekao je mons. Puljić.
Pojašnjavajući gdje su obrazloženi razlozi navedenih reformi, zadarski nadbiskup opisao je kako ih je Papa objavio kao svoj ‘Manifest’ u Apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium 2013. g.
„Na stranicama toga dokumenta prepoznaje se najprije njegova osobnost. To je papa Franjo. Tu je on izložio svoju dušu i svoj program kojeg kao Papa želi provesti. Na pitanje zašto je napisao tu pobudnicu, Papa kaže: „Osjetio sam živu želju pozvati sve vjernike neka nošeni misijskom radošću krenu u evangelizaciju svijeta“ (br. 1) te „Pozivam Crkvu i njene članove neka novim žarom izađu iz vlastite udobnosti i pođu na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“ (20). Papa time najavljuje kakvu Crkvu želi: ne onu koja je ograđena zidovima, nego zajednicu koja traži način susreta i posredovanja Radosne vijesti. U tom vidu smatra da je potrebna „pastoralna obnova i preobrazba župa“ kako bi Crkva postale više misionarska (27). Papa kaže: „Često se, naime, ponašamo kao kontrolori milosti“. A „Crkva nije carinarnica, nego Očev dom gdje ima mjesta za svakoga“ (47). Stoga i piše da mu je draža i „uprljana Crkva, koja je izašla na ulicu, nego kad je obuzeta mišlju kako mora biti u središtu, pa završi u nekim protokolarnim uzlovima“. I poziva sve voditi brigu o „najranjivijim dijelovima čovječanstva i svijeta“ (216)“ predstavio je mons. Puljić sažetak paradigmatskih Papinih misli iz njegove pobudnice Evangelii Gaudium.
U toj su pobudnici navedena i četiri principaza izgradnju društva „mira, pravde i bratstva“ (221). Prvi princip glasi: vrijeme je važnije od prostora (222).
„Papa Franjo se jako puno služi terminima koji su razumljivi suvremenom čovjeku. Kao da je studirao i psihologiju i sociologiju, ne samo teologiju. Izvrstan je, razumljiv. Kad sam pročitao tu Papinu pobudnicu, nisam mogao odoljeti a da je ne prikažem“ istaknuo je mons. Puljić, naglasivši da načelo „vrijeme je važnije od prostora“ omogućuje raditi polako i na duge staze, bez opsesivne želje da se odmah vide rezultati (223).
„U drugom principu, Papa kaže, jedinstvo prevladava nad konfliktima. Papa tumači kako se konflikte ne smije ignorirati niti skrivati (226). Istina, kaže Papa, neki se pred konfliktom ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, dok se drugi upuštaju u raspravu pa postaju taocima konflikata. Ispravno je, kaže Papa, suočiti se s konfliktom i „rješavati ga logikom mironosnog Govora na Gori“ (227). To stvara ozračje „zajedništva u različitosti“, a ono je plod Duha koji „usklađuje različitosti“ (230)“ citirao je nadbiskup Puljić papu Franju.
Trećim načelom papa Franjo ističe da je stvarnost važnija od ideja. „A to znači kako valja, kaže Papa, „izbjegavati praznu retoriku, etičke sustave lišene dobrote, intelektualne rasprave lišene mudrosti“ (231). Naime, postoji opasnost da ljudi „žive u stvarnosti u kojoj postoji samo riječ, slika i retorika“. To je zaista ozbiljna opasnost našeg vremena u kojem smo postali dio virtualnog svijeta, a realnost je nešto drugo. Zato Papa uvodi to treće načelo“ istaknuo je mons. Puljić, poručivši: „To je trojstveno načelo tako formulirao da ne može ljepše izreći ono što je važno u principu kako je stvarnost važnija od ideje. Ono troje treba izbjegavati da se ne bi dogodilo, što se, nažalost, često događa, kaže Papa, kako u području stvarnosti politike, tako i u području Crkve, da narod ne razumije i ne slijedi svoje vođe, političare, a nerijetko i vjerske vođe. Jer, „zapali su, kaže Papa, u carstvo ideja pa politiku i vjeru sveli na retoriku“ (232)“ smatra papa Franjo.
U tom kontekstu, mons. Puljić je upozorio: „Često smo negdje daleko, u oblacima. A narod osjeća potrebu da mu budeš blizu, da mu pružiš ruku, da osjeti da si brat pokraj njega“.
Četvrti princip glasi da je cjelina veća od sastavnih dijelova (234). U tu raspravu Papa uvodi zaključke Gestalt psihologije. U tom kontekstu mons. Puljić pokazao je primjer ilustracije Perlsa i Wertheimera koja u jednom crtežu prikazuje kalež, ali i profile dva lica usmjerenih jedno prema drugome. Osoba vidi kalež ili dva lica, ovisno iz koje perspektive netko promatra taj prizor.
„Zakon Gestalt psihologije je da ne možemo u isto vrijeme vidjeti dvije stvarnosti. Moramo alternativno vidjeti. Da bismo vidjeli dva lica, moramo prizor kaleža staviti u pozadinu. Mi se neki put uhvatimo sastavnog dijela i svu svoju energiju izbacimo u tome, a to je jedan dio, djelić. I kad saznaš sve djeliće, znaj da je cjelina veća od svih tih sastavnih dijelova, od zbroja sastavnih dijelova“ istaknuo je važnu zakonitost života nadbiskup Puljić.
„Papa ističe da je važno „uskladiti lokalno s globalnim“, inače ćemo upasti u dvije krajnosti: postati „dio slijepih putnika iz posljednjeg vagona ili pak dio „folklornog muzeja“ koji ponavlja uvijek iste stvari“. Mons. Puljić smatra da „te razumljive riječi pogađaju srce stvari i problematiku“ s kojima se i sudionici suočavaju na tom susretu.
„Temeljem tih principa Papa pristupa odnosu vjere, razuma i znanosti te potiče na ekumenizam i međureligijski dijalog. Crkva je suputnica onih koji Boga traže. Pobudnica Evangelii Gaudium puna je poticaja kojima Papa želi pokazati put Crkvi. Prožeta je pozitivnim duhom koji se ne plaši opisati krutu realnost problema i teškoća. Osnovna misao je „reforma Crkve ima biti misionarska“. Od „birokratskog i statičnog pastorala“, Papa želi prijeći u onaj koji je obilježen „misijskom perspektivom“, u duhu „trajnog pastoralnog obraćenja“. Govor je vrlo jasan i neposredan. Ide u srce problema s kojim se susreću današnji ljudi i želi neka „Duhom Svetim ispunjeni evangelizatori bez straha, poput apostola, navješćuju čudesna djela Božja“ (259). To nas podsjeća na razdoblje prvih kršćana koji su „puni radosti i hrabrosti navješćivali Radosnu vijest“ (263)“ rekao je mons. Puljić.
Nadbiskup zanimljivima smatra posljednje rečenice pojedinih poglavlja te pobudnice, osobito prvog i drugog. Papa kaže: „Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos (80), radost evangelizacije (83), nada (86) i zajedništvo (92). Ne dopustimo da nam se ukrade evanđelje (97), ideal bratske ljubavi (101) i misionarska snaga’ (109)“ citirao je nadbiskup Puljić poticaje pape Franje, poželjevši da tu pobudnicu „ne ukradu police u knjižnicama i pohrane je u arhiv da se na nju skuplja prašina“.
„Želimo li shvatiti duh reforme koju je papa Franjo počeo provoditi, pobudnicu Evangelii Gaudium valja uvrstiti u naše pastoralne programe, teološke traktate i zadatke kao ideal odgoja i obrazovanja, evangelizacije i misijskog zanosa“ potaknuo je mons. Puljić, poželjevši da i taj susret moralnih teologa bude prigoda razmišljati u tom vidu.
Nadbiskup Puljić izrazio je zadovoljstvo odabranom temom ‘Doprinos pape Franje razvoju moralne teologije’ toga susreta koji se na takav način održava prvi put, okupljajući (poslije)doktorande modula Etičko – moralna i društvena relevantnost teologije i Crkve sa zagrebačkog KBF-a.
Ines Grbić
