„„Nitko nije više od kršćana vodio brigu o tijelu, nitko nije pokopavanjem iskazivao tijelu toliku čast kao kršćani. Kršćanstvo je uvelo kult pokopavanja, štovanja mučenika, gradnje crkava na mjestima gdje su bila počivališta njihovih tijela. Kontradikcija je u tome što kršćani poštuju tijelo, u nadi uskrsnuća, u odnosu prema nebu. Stoga za njih riječ salus dobija semantičko obogaćenje te ne znači samo zdravlje, već i spasenje. U isto ga vrijeme preziru, ali samo u odnosu prema zemlji. Oni ga se odriču. Ali kršćansko odricanje od tijela nije nirvana niti rezignacija pred životom“ istaknuo je dr. Ivan Bodrožić, profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i Splitu, u sklopu svog predavanja „Bolest i zdravlje u Svetom Pismu i kršćanskoj predaji“. U organizaciji zadarske podružnice HKLD-a predavanje je održao u ponedjeljak 28. ožujka u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Kršćanstvo uvodi paradoks glede zdravlja tj. tjelesne dimenzije čovjeka. Naglašava primat duha i duhovnoga u čovjeku ne odbacujući tjelesno, nego upravo suprotno, time ga uzdiže. „Paradoks je da upravo oni koji su slijedili evanđeoske naputke zanemarujući sebe, svoje zdravlje i tijelo, postaju puku zaštitnici od određenih bolesti, u pojedinim zvanjima ili situacijama. Prakticirajući askezu nije bio cilj uništavati tijelo, nego prakticirati odricanje kroteći zle sklonosti. Pa i u najstrožim redovima i oblicima askeze, znalo se da askeza nikad ne smije ići na štetu ljudskom zdravlju. Odupirali su se svakoj vrsti askeze koja je odbacivala materiju i tijelo kao takvo“ rekao je dr. Bodrožić. Podsjetio je i na izreku ‘Zdrav duh u zdravom tijelu’, čime je poganski svijet pokušao dati okvire odnosa duše i tijela. „Premda je tijelo bilo u drugom planu, dok se dušu smatralo besmrtnom, barem u filozofskim krugovima, ipak je, prema toj izreci, ključ zdravlja duše ovisio o zdravlju tijela. Pod zdravljem duha se mislilo samo na opći osjećaj ugode koji se prevodi izričajem „dobro se osjećam“ a da se pri tome nije mislilo na dublji etički ili metafizički odnos ili stanje duha“ rekao je dr. Bodrožić. Ta je latinska izreka odražavala grčko-latinski mentalitet i uvjerenje da psihičko, mentalno zdravlje ovisi o zdravlju tijela. No kršćanstvo je polazilo od druge pretpostavke, ne osporavajući upućenost jednog na drugo. „Kršćanstvo je radije polazilo od aksioma ‘Zdravo tijelo po zdravom duhu’. Mislilo se na cjelovitije i sveobuhvatnije poimanje tijela, ne samo u vremenitoj, nego i u vječnoj dimenziji. Time što je tijelo određeno za vječnost, nije značilo da ga treba prezirati, odbacivati i smatrati sotonskim. Odbacivalo se tjelesne podražaje, strasti i požude, a ne tijelo kao takvo u čiju su dobrotu kršćani vjerovali, kao i određenje za vječni život. Rano kršćanstvo se moralo oduprijeti krivim tumačenjima i pokušajima radikaliziranja Isusove misli kao isključive spiritualizacije. No svako radikaliziranje nije bilo Isusovo, nego je gubilo autentični smisao i značenje njegova nauka“ istaknuo je predavač.
Bog čovjeku otkriva tajnu zdrava života, želeći da dosegne njegovu puninu. I kad je sagriješio, Bog čovjeka ne napušta nego skrbi za njegovo zdravlje šaljući liječnika, svoga Sina da izliječi bolesnog čovjeka. Isusov zahvat pretpostavlja cjelovitost zahvata i na duši i na tijelu. Govoreći kakve su to posljedice za medicinu, dr. Bodrožić je rekao da medicina time prestaje biti samo ljudska aktivnost prema kojoj čovjek Bogu krade tajnu zdravlja; ona postaje suradničko zvanje u odnosu prema Bogu koji je pravi Liječnik. Medicina postaje znanost za koju vrijedi logika otkrivanja zakonitosti koje je sam Bogu utkao u ljudski život. „U takvoj perspektivi Bog uči čovjeka znanju medicine. Bog je onaj koji liječi, napose u Isusu Kristu. Zato je i bila vrlo značajna Isusova taumaturška djelatnost kojom se potvrđivalo da se radi o Božjoj prisutnosti, jer Bog je izvor snage i zdravlja. Ona je potvrđivala njegovu moć i Božju skrb za čovjeka na zemlji“ rekao je dr. Bodrožić. Govorio je i o poimanju bolesti i zdravlja u Starom i Novom zavjetu, u kontekstu stvaranja, Saveza, mudrosnim knjigama i ranom kršćanstvu.
Bog je izvor zdravlja i želi čovjeka da bude zdrav. Takvog ga je stvorio, predviđajući za nj stanje zdravlja kao temeljno stanje u kojem je zamislio čovjeka. Takvo je stanje ujedno i Božji dar te ovisi i o zdravom odnosu s Bogom. „Bez zdravog odnosa sa Stvoriteljem, stvorenje ne može samostalno zadržati zdravlje, nego ga jednostavno gubi, jer se sam, opredijelivši se za grijeh, odrekao Božje pomoći i Božjih darova. Zdravlje se poistovjećuje s blagoslovom koji Bog daje, očekujući od čovjeka da ga zadrži živeći sukladno Božjim zapovijedima. Nadalje, proroci tumače prirodne katastrofe, osobito ratove, kao posljedice kršenja saveza. Korijen svih zala je kršenje saveza s Bogom, zbog čega onda gube zemlju. Bolest i smrt su popratne pojave takvog pustošenja. Nada može biti samu u povratku savezu, što proroci najavljuju kao novu obnovu u kojoj će se očitovati slava Božja i skrb za čovjeka“ rekao je dr. Bodrožić. Istaknuo je da Isusovi činovi ozdravljanja nisu samo terapeutski. „Postoji poveznica između ozdravljanja bolesnih i nemoćnih u tjelesno zdravlje i spasenja koje je Bog obećao vjernicima. Bog daje zdravlje slobodno i besplatno, a po zdravlju i dar spasenja. On očekuje svojim zahvatom pokrenuti vjeru kod onih kojima čini dobro. Isus će reći: Nije li važnije tijelo od odijela? Ukazuje time na važnost tijela kao bitne sastavnice života. Time obvezuje vjernike na skrb oko tijela“ istaknuo je dr. Bodrožić. Podsjetio je da se rano kršćanstvo moralo oduprijeti sotoniziranju materije i tijela što se na poseban način događalo u gnostičkim krugovima. „Zdravlje nije samo tjelesni ugođaj, a još manje ugoda. Tjelesne strasti koje pričinjavaju veliku ugodu nisu poželjne za duhovnu dobrobit te čovjeka skreću s pravog puta u kojem teži za dobrom duše koje se ostvaruje najviše kreposnim životom. Kršćanstvo ide tragom takve cjelovitosti. Za razliku od pogana koji su prvim dobrom razumijevali zdravlje“ rekao je dr. Bodrožić.
Uvodno je duhovnik zadarskog HKLD-a fra Kristijan Kuhar rekao da pitanje bolesti i patnje zadire duboko u čovjeka i pitanje egzistencije. U povijesti religija bolest i patnja predstavljaju se kao nesavršenstvo, negdje kao prokletstvo i ostavljenost čovjeka od Boga i božanstva. “I suvremeno poimanje patnje i boli kao da želi zaboraviti na tu dimenziju čovjeka; o tome se uglavnom šuti, nudi se sve da bi se rješilo patnje i produžilo život. Zapravo u pozadini caruje kultura smrti. Zdravlje je blagoslov, perspektiva za život, mogućnost za sreću i mir, bogatstvo i lagodnost života. U brizi za zdravlje i zdrave sva je kampanja velike mašinerije marketinga i farmaceutike” upozorio je fra Kristijan. Biblijsko poimanje bolesti i zdravlja govori o životu kao daru, ali bolest stavlja na razinu čovjekova otuđenja od Boga, posljedicu grijeha i prolaznosti. S Isusom i Novim zavjetom mijenja se pogled na trpljenje i bolest, jer kršćanska poruka ne bježi od te istine, nego ju u primjeru Krista stavlja u središte svog navještaja. “Bolest je supatnja s Kristom, svako trpljenje postaje strpljenje – onaj koji trpi, koji je i strpljiv. Patnik postaje ovisan o Bogu, bližnjemu, a zdravi se brine za bolesnog, donosi zdravlje ljudskoj zajednici. Zdravi čovjek ima perspektivu za život, a očuvanje života sveopće je poslanje kršćanske zajednice” rekao je fra Kristijan. Istaknuo je da biblijski pogled na te kategorije života može pomoći zdravstvenim djelatnicima da se promijeni pogled na čovjeka patnika; ne u stilu suvremenog humanizma, pomoći tehnički, nego da se spasi i očuva cjelovito zdravlje; da se zdravlje ne pretvori u božanstvo, nego da ga se gleda kao Božji dar i poslanje.
Ines Grbić