Drago mi je što će na ovom simpoziju biti riječi o dvojici zaslužnih Prečana, dugogodišnjem dubrovačkom biskupu Josipu Marčeliću i rodoljubu i mučeniku Ivi Mašini. Dopustite mi kao negdašnjem dubrovačkom biskupu reći koju riječ o Josipu Grguru Marčeliću.
Crkva u Hrvata koncem 19. i početkom 20. stoljeća imala je nekoliko velikih biskupa, poput:
- đakovačkog Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.)koji je bio teolog, ali i političar, utemeljitelj brojnih znanstvenih i kulturnih institucija, te pisac i mecena.
- Sarajevskog Josipa Stadlera (1843.-1918.) pisca prvih filozofijskih priručnika na hrvatskome i utemeljitelj Družbe Služavki Maloga Isusa.
- Krčkog Antuna Mahnića (1850-1920) pokretača hrvatskog laikata zaštitnika glagoljice.
- Josipa Grgura Marčelića (1847-1928), dubrovačkog a „naše gore list“, koji je nakon profesorske i rektorske službe u Zadru upravljao je Dubrovačkom biskupijom punih 34 godine (1894.-1928.). Osobito se isticao u borbi za glagoljicu, a održao je sinodu 1900. i pokrenuo List dubrovačke biskupije (1901.) koji je izlazio mjesečno, te bio suutemeljitelj družbe „Kćeri Milosrđa“.
Nije na odmet napomenuta kako od njih četvorice trojica nose Josipovo ime (u godini smo sv. Josipa), dvojica su se osobito borila za glagoljicu u liturgiji (Mahnić i Marcelić), a dvojica su usko vezani uz utemeljenje dviju autohtonih hrvatskih ženskih redovničkih zajednica: Nadbiskup Josip Stadler sa „Služavkama Maloga Isusa“ i biskup Marčelić s družbom „Kćeri Milosrđa“.
U kontekstu ovoga simpozija i Prečanina Ive Mašine drago mi je istaknuti kako sam prije četiri godine kod utemeljenja prve osmogodišnje katoličke škole u Zadarskoj nadbiskupiji odlučio dati joj ime tog zaslužnog rodoljuba, koji se nalazi na popisu naših mogućih budućih blaženika i mučenika, a to je Ivo Mašina. U suradnji s Gradom Zadrom ostvaren je projekt nove škole na Bokanjcu koja će nositi njegovo časno ime. Jer, Ivo je volio svoje mjesto, ovaj kraj i Nadbiskupiju, jezik hrvatski, Domovinu i Crkvu Katoličku. Stoga je postao uzor vjernika i rodoljuba koji izaziva respekt, čast i poštovanje. Drago mi je primijetiti iz programa kako će o obojici biti riječi na ovom znanstvenom skupu.
Iako će dr. Gverić opširnije govoriti o biskupu Marčeliću, reći samo tri riječi o njemu koji je kroz 34 godine svoje biskupske službe u Dubrovniku učinio puno dobrih stvari.
- Na humanitarnom planu: Bio je svjestan da „bratskim služenjem“ (diakonijom) ostvaruje se Isusov plan i program: „bijah gladan i dadoste mi jesti, žedan i napojiste me, putnik bijah i primiste me“ (Mt 25, 35-36). U tom vidu utemeljio je nekoliko humanitarnih institucija: „Dječje zaklonište“, „Pučku kuhinju“, „Stanak Sv. Vlaha“, „Sirotinjsko vijeće“, „Javnu dobrotvornost“ i „Zaklonište sirota“. A s Marijom Petković utemeljio je i žensku redovničku zajednicu „Kćeri milosrđa” (4. 10. 1920.) koja će se brinuti za siromahe. Mariju je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženom u Dubrovniku, 6. lipnja 2003.
- Na planu odgoja i prosvjete: Biskup Marčelić je bio svjestan da u društvu ima previše „svađe i nezdravog rivalstva“. Stoga je smatrao važnim da svećenici i vjernici imaju obvezu i dužnost živjeti „utopiju bratstva i mira, slobode, ljubavi i poštovanja“. Stoga je osnivao prikladne institucije: Biskupsko sjemenište kraj katedrale i „Svećeničku književnu družbu za izobrazbu klera“ (1904.). Uz druge vidove pastoralnog rada osnivao je ili obnavljao postojeće bratovštine. Preko njih želio je da se vjernici udružuju i aktivno uključuju pa pridonose vjerskom, kulturnom, gospodarskom i društvenom životu zajednice. Tako se, naime, lakše prevladavaju nepotrebne sklonosti „svađama i rivalstvu“.
- Na planu zauzimanja za hrvatsko rodoljublje: Među brojnim stvarima u tom vidu navodim „Svetojeronimsku aferu” koja je trajala od 1889. do 1971. (skoro jedno stoljeće). Naime, Sveta Stolica s hrvatskim biskupima nastojala je gostinjac sv. Jeronima (utemeljen 1453.) prilagoditi novim potrebama. Bitnu ulogu u tom procesu vodili su Stadler i Strossmayer, a pomagao im je i Marčelić. Boraveći u Dubrovniku na odmoru Stadler je 21. ožujka 1897., nakon savjetovanja s biskupom Marčelićem sastavio prijedlog od 7 točaka i poslao ga biskupima, a onda u Vatikan. Čekalo se tri godine da kardinal Vannutelli (19. ožujka 1900.) pozove hrvatske biskupe da pošalju svećenika koji će pripremiti statut za novi Zavod. Poslan je prof. prava i morala dr. Josip Pazman iz Zagreba koji je pripremio dokument („breve“) o Zavodu za odgoj klera (hrvatsko se ime spominje 7 puta).
Dok je „breve“ bio još u tiskari, žestoko je napadnut u talijanskom tisku. Slijedilo je i fizičko nasilje: Četvorica talijanaša provalili su i zauzeli Zavod (29. 08. 1900.). Stvar je dignuta na diplomatsku razinu između Italije, Austro-Ugarske i Svete Stolice. A uplela se i knjaževina Crna Gora koja je pod pritiskom Srbije, predlagala neka se Zavod prozove srpsko-hrvatskim imenom. Italija je prognala rektora Pazmana. Nakon diplomatskoga natezanja Sveta je Stolica ocijenila kako je najbolje vratiti Zavodu staro „ilirsko ime“ da bi se spasila imovina. To je i učinila 7. ožujka 1902. i upisala ga kao “Ilirski Zavod”. Tako će ostati sedamdeset godina, do „Hrvatskoga proljeća“ (1971.) kad mu je Pavao VI. promijenio naslov u „Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima“. Za to su zaslužni Stadler, Strosmayer i Marčelić i drugi hrvatski biskupi iz tog vremena, početkom XX. stoljeća.
Na kraju čestitam našem Sveučilištu i općini Preko na organizaciji i izvedbi ovog znanstvenog skupa „Preko i njegovo područje“. Zahvaljujem Rektorici prof. Dijani Vican, koju ovdje zastupa prorektor prof. dr. sc. Josip Faričić, na ljubaznom pozivu pozdraviti ovaj časni zbor. To činim radosna i zahvalna srca pa želim plodno i uspješno zborovanje predavačima koji će danas i sutra sudjelovati na ovom skupu, kao i objavi postignutih rezultata. Hvala na pozornosti.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 25. lipnja 2021.